|
|
|
|
Već početkom 70-tih godina sveštenik Desmond Tutu počeo je da svojim istupima skreće pažnju javnosti na situaciju u Južnoj Africi. Na konferencijama i u toku njegovih molitvi u inostranstvu, u člancima koje je pisao - Tutu je koristio svaku moguću šansu da pokaže kako je ideologija apartheid režima loša, nemoralna, dijabolična i nepomirljiva sa Jevanđeljem Isusa Krista. Kada ja 1975. godine postao Dekan u Johannesburgu napisao je očajničko pismo tadašnjem premijeru Vorsteru, da bi ga upozorio na zategnutu situaciju u Južnoj Africi. Pismo je prošlo nezapaženo, a situacija u Južnoj Africi pogoršavala se iz dana u dan. Tutu je vrlo brzo spoznao da bjelačka vlada nije spremna za pregovore i da je jedini način da se postigne ukidanje apartheida bio međunarodni pritisak. Njegovo imenovanje za generalnog sekretara Savjeta južnoafričkih crkava, u kojem su bile zastupljene gotovo sve crkve Južne Afrike, otvorilo je Tutuu vrata u svijet i dalo mu izvjesnu političku težinu. sa podrškom ostalih biskupa on je sebi mogao dozvoliti da pozove južnoafrički narod na civilni neposluh i da u inostranstvu poziva na ekonomski bojkot Južne Afrike. Kao priznanje za njegovu borbu 1984. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za mir, što je Južnu Afriku postavilo u međunarodni fokus, a Tutuu dalo još više političke težine i mogućnosti za djelovanje [Tutuov govor na dodjeli Nobelove nagrade]. Kada su sredinom 80-tih godina u Južnoj Africi vladali uslovi slični građanskom ratu, a vlada reagirala samo objavljivanjem vanrednog stanja i zabranom svih antiapartheid organizacija, izrečena je smrtna presuda apartheidu. Zahvaljujući neprestanoj aktivnosti Tutua međunarodni pritisak na Južnu Afriku u formi sankcija i bojkota postao je ogroman - osnovan je put koji se udaljavao od apartheida i približavao demokratskoj Južnoj Africi. Ali šta je tačno bilo ono što je Tutuu omogućilo respekt kod svih međunarodnih organizacija, šta je bilo ono što je sve ljude - kako bijelce tako i crnce - fasciniralo kod Tutua i šta mu je to donijelo uspjeh i značaj? Šta je Tutua razlikovalo od drugih crnačkih vođa i šta ga je učinilo uzorom? To je sigurno bio važan faktor Tutua - bio je "sljep za boje i rase". Kao sveštenik Desmond Tutu se već u 60-tim godinama bavio "crnačkom teologijom", koja kaže da je Bog na svijet došao kao čovjek, a ne kao neka životinja ili neko drugo živo biće. Čovjek je shodno tome oličije Boga bez obzira na boju njegove kože ili na njegovu rasu. Ova teorija implicira dvije stvari: s jedne strane ona može značiti teoriju oslobođenja, koja daje teoretsku osnovu borbi protiv apartheida, a sa druge strane teorija tvrdi da su ljudi svih boja i rasa jednaki. Tutu je uvijek iznova naglašavao da se u njegovoj borbi protiv apartheida ne radi samo o crnom stanovništvu, već da je njemu jednako stalo i do bijelaca. Jer pomirenje je bilo moguće samo putem pregovora između jednakopravnih. Ali dok god crni čovjek nije bio slobodan, nije mogao biti slobodan ni bijeli čovjek, jer je morao živjeti u stalnom strahu od crnog čovjeka. Osnovna pretpostavka za stvaranje mira u Južnoj Africi bila je, dakle, izgradnja dostojanstva crnog čovjeka. Njegov stav prema bjelačkom stanovništvu razlikovao je Tutua od ostatka crnačkih vođa. On je bio umjereniji od njih i vladao je jezikom bijelaca. Time je uspio pridobiti i nemali broj crnaca za svoje ciljeve koji su se identificirali sa Tutuovom pretpostavkom nacije "duge" u Južnoj Africi u kojoj su svi ljudi trebali da žive u miru. Time mu je uspjelo da bude prihvaćen i uvjerljiv i za bijelo stanovništvo Južne Afrike i da bude jedan od malog broja crnaca koje su internacionalni faktori prihvatali kao partnera za razgovore i pregovore. Korijene Tutuove ljubavi prema svim ljudima možemo naći već u njegovom djetinstvu, kada je sa 14 godina obolio od tuberkuloze i ležao u bolnici i kada ga je jedan bijeli sveštenik Trevor Huddleston posjećivao iz dana u dan dvije godine. Dalji bitni događaji bili su sigurno Tutuovi dugogodišnji boravci u Engleskoj, u toku kojih je po prvi put od strane bijelaca doživio da se prema njemu ophode kao prema ravnopravnom živom biću, a ne kao prema crncu. Ti boravci u Engleskoj sigurno su mu dali snage i ulili mu nadu u ostvarenje svog cilja u Južnoj Africi. Od velikog značaja bilo je i Tutuovo ubjeđenje da do preokreta mora doći na miran način, a nikako upotrebom sile. Tutu je iskoristio sve metode nenasilnog otpora: Proteste, demonstracije, peticije, civilnu neposlušnost i pozivi na bojkot spadali su u njegov repertoar, što se na kraju ispostavilo kao najbolja metoda. Čak i u momentima gdje niko nije vidio izlaza iz date situacije on je crnačko stanovništvo pozivao na apstinenciju od sile. Sve više se distancirao od nasilnih akcija crnačkog stanovništva, naglašavajući da on crnačko nasilje osuđuje jednako kao i nasilje bijelaca. Iako je takvim istupima, posebno u posljednjim godinama apartheida često prizivao srdžbu na sebe i sam stajao zastupajući svoje stavove, ipak nije odustao od njih, držeći se svoje konsekventne linije, što mu je donijelo priznanje ne samo kod Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade, nego mu pribavilo i dobar glas u inostranstvu, što se pokazalo esencijalnim za borbu protiv apartheida. Ono što je kako bijelce, tako i crnce jednako vezalo za Desmonda Tutua je njegova fantastična ličnost. Tutu koji je bio visok svega 160 cm važio je za brilijantnog propovjednika stare afričke škole, ali istovremeno i za vrlo stručnog govornika i pregovarača; kao "Božiji igrač" koji se pobrine za olakšanje u napetim situacijama, ali i kao dobar i osjećajan slušalac. Ovakvoj karizmi i svojoj ljubavi prema svim ljudima koju ništa nije moglo uzdrmati ili dovesti u pitanje Tutu može zahvaliti svoju popularnost, koja je čak i južnoafričku vladu koja mu je bila najljući neprijatelj učinila nemoćnom. Desmond Tutu svoj zadatak vidio je u pomirenju naroda Južne Afrike. Da bi postigao ovaj cilj, bio je spreman platiti i vlastitim životom. Ipak gorka borba se isplatila. Danas je apartheid ukinut, a Južna Afrika ima demokratski izabranu "crnu" vladu. Kamen temeljac za pomirenje naroda Južne Afrike položen je osnivanjem Komisije za istinu i pomirenje, čiji se predsjedavajući, Desmond Tutu, još i danas širom svijeta zalaže za ljudska prava.
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|