Život na plantažama bio je težak. Ljudi su živjeli u prepunim kolibicama, bez čiste vode i sanitarija. Djeca su morala početi raditi kao vrlo mlada, jer inače nisu dobivali hranu. Rigoberta Menchú već sa 8 godina počela je raditi na plantažama. Dva njena brata su umrla zbog pesticida koji su bili raspršivani dok su se radnici nalazili na plantažama i radili, treći je umro od neuhranjenosti.

Indijanci rođeni u Guatemali nisu imali građanskih prava. Ova prava bila su rezervirana za ljude španskog porijekla. Gospodarenju samovolje time su bila otvorena vrata. Guatemala se ubraja u zemlje sa najtežim povredama ljudskih prava. Kada je vlada zajedno sa bogatim zemljoposjednicima pokušala da uz pomoć vojske preotme i ono malo zemlje što su Indijanci posjedovali, otac Rigoberte Menchú, Vincente, bio je vođa Pokreta seljaka, koji su ovo pokušali spriječiti. On je napisao cijeli niz peticija, koje su se pokazale kao nedjelotvorne. Posljedica svega bili su protesti, da bi se Indijancima osigurala zemlja na kojoj su živjeli ranije i koju su dijelom samostalno obrađivali. Zbog svojih aktivnosti Vincente Menchú više puta je bio uhapšen i poslat u zatvor. 

1979. godine 16-togodišnjeg brata Rigoberte Menchú, Petrocinina, odvela je vojska, mučila ga i živog spalila pred očima njegove porodice. 1980. godine umro je Vincente Menchú zajedno sa još 38 vođa Indijanaca i vatri unutar španske ambasade, gdje je sa ostalim Indijancima protestirao zbog kršenja ljudskih prava. I majka Rigoberte Menchú bila je aktivana u opozicionom pokretu. U sljedećoj godini i ona je odvedena, mučena, silovana i ubijena. 

Ona sama bila je aktivna u pokretu svog oca, u ujedinjenom Komitetu seljaka i vlada ju je tražila. Poslje smrti njene majke ona je pobjegla u Meksiko. Tamo je 1983. godine jednoj antropologistici diktirala svoju autobiografiju "Ja...Rigoberta Menchú", kojom nije ispričala samo svoju priču, već je izvjestila i o životu i iskorištavanju svih Indijanaca u Guatemali. (vidi: savjeti o knjigama). Ova knjiga i kampanja koju je vodila Rigoberta Menchú za socijalnu pravednost, skrenula je pažnju svjetske javnosti na konflikt između Indijanaca i vojne vlade u Guatemali. 

1992. godine Rigoberti Menchú dodjeljena je Nobelova nagrada za mir, te je postala najmlađom nositeljicom ove nagrade. Ona je bila i prva Indijanaka u historiji dodjele Nobelove nagrade. Ova odluka uopće nije bila kontroverzna, obzirom da je njen odnos prema nasilju i u godinama otpora ostao ambivalentan. Sa novcem od nagrade u visini od 1,2 miliona dolara ona je osnovala Fondaciju sa imenom njenog oca, da bi nastavila borbu za Indijance Guatemale. Njen angažman vodio je tako daleko da je uslovio i proglašenje 1993. godine od strane Ujedinjenih nacija "Internacionalnom godinom za prava domorodačkih naroda".