|
|
|
|
Pregled:
Dalje informacije: Pored sljedećeg teksta na rasploaganju su Vam osnovne informacije o životu i djelovanju Rabina, hronologija historije Izraela, kao i kratki tekst sa osnovnim informacijama o političkom sistemu Izraela. Podvučene riječi u tekstu, objašnjenje su u glosaru.
Zion se u tradicionalnom smislu zalaže za duhovni grad Jerusalem, sa moderne tačke gledišta time se misli na državu Izrael, ali i na grad Jerusalem. Zbog toga niti jedan izraelski političar nije za podjelu Jerusalema. Herzl je umro 1904. godine u 44 godini u donjo-austrijskom Edlachu. Ikao nije mogao ostvariti svoje ciljeve za života, danas se on smatra jednim od ljudi koji su pripremili put nastanka moderne države Izrael. Krajem 19. vijeka sve više evropskih Jevreja migriralo je u Palesinu. Do osnivanja države Izrael 1948. godine usljedile su još 4 velike migracije (hebrejski: Aliah), koji su mogu povezati sa aktuelnim političkim događajma u Evropi. Za vrijeme pete Aliah između 1932. i 1939. preko 250.000 Jevreja pobjegli su pred progonima nacionalsocijalista iz Njemačke u "hvaljenu zemlju". U tom periodu dolazilo je do sve žešćih sukoba između jevrejskih doseljenika i Arapa, koji su živjeli u Palestini. Britanskim mandatarima nije pošlo za rukom da rješe ove sukobe. Da bi se zaštitile od arapskih udara jevrejske zajednice su obrazovale grupe otpora poput grupe Hagana, koja se nakon Drugog svjetskog rata borila i protiv Engleza, obzirom da ovi nisu htjeli dozvoliti migraciju Jevreja u Palestinu. 1947. godine britanski mandatari su se povukli iz Palestine i predali komandu nad ovim dijelom Bliskog Istoka Ujeninjenim nacijama (UN). Vijeće sigurnosti UN-a je odlučilo da osnuje jednu jevrejsku i jednu arapsku državu. Ovaj plan je prihvaćen od strane Jevreja, ali je odbijen od strane palestinskih Arapa i arapskih država. 14.5.1948. godine proklamirana je država Izrael. Nekoliko sati nakon osnivanja Izrael su diplomatski priznale SAD i Sovjetski savez. Mlada država je ipak bila odmah napadnuta od arapskih susjeda. U toku desetomjesečnih borbi protiv Egipta, Transjordana, Sirije, Libana i Iraka, izraelska armija je uspjela odbraniti sve svoje teritorije osim starog dijela grada Jerusalem. Gotovo svi Arapi koji su živjeli na teritorijama koje su zauzele izraelske trupe su pobjegli u susjedne arapske države. Tamo oko 700.000 izbjeglica nije bilo integrirano u dotična društva zemalja u koje su pobjegli, nego su morali živjeti u logorima, što je dijelom slučaj i danas. Danas je ta grupa narasla na preko 3,5 miliona ljudi. Svi oni insistiraju na povratku u Izrael, što izraelska vlada ne prihvata. Nakon ovih vojnih sukoba mlada država se konsolidirala. Ograničenje migracije je ukinuto, a usljedilo je i priznavanje od strane mnogih ne-arapskih država. Ali ni u godinama koje su sljedile na granicama Izraela nije vladao mir. Ratovi protiv arapskih susjeda
S druge strane Izrael je bio potpuno iznenađen sirijsko-egipatskim napadom na jevrejski praznik pomirenja (hebrejski: Jom-Kippur). U prvim danima Jom-Kippur-rata obje arapske armije zabilježile su uspjehe, međutim, izraelska vojska je gotovo sve osvojene teritorije opet povratila. Ovaj rat okončan je bez konačnog pobjednika, ali još i danas se u arapskom ratu slavi kao arapska pobjeda, obzirom da je tek ovim ratom izraelska armija izgubila svoj glas ko nepobjediva. Mirovni proces sa Egiptom i Sirijom Pod posredstvom američkog ministra inostranih poslova Kissingera Izrael je 1974. i 1975. godine zaključio kako sa Sirijom, tako i sa Egiptom sporazum koji je vodio djelomičnom povlačenju Izraela sa Sinajskog poluostrva i povlačenju trupa sa sirijsko-izraelske granice na Golanu. Sa novim egipatskim predsjednikom Sadatom (foto lijevo) smirila se i situacija između Izraela i Egipta, te je 1978. godine to smirivanje dovelo do sporazuma Camp David, do kojeg je došlo pod posredništvom američkog predsjednika Cartera. U ovom sporazumu izraelska država se obavezala da će korak po korak kompletno Sinajsko-poluostrvo predati natrag u ruke Egipta i da će sa Palestinncima pronaći rješenje o autonomiji. Egipat je kao prva arapska država diplomatski priznao Izrael. Ovaj ugovor činio je osnovu za dalji mirovni proces na Bliskom Istoku i za relativno dobre odnose između Izraela i Egipta. Nakon što se smirio ovaj konflikt, jedan drugi se sve više zaoštravao: sukob sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO). Ova organizacija je stalno napadala sjever Izraela iz Libana. Ovo je dovelo do toga da je izraelska vojska 1982. godine pod vođstvom Ariela Scharona umarširala u Liban i prodrla do Bejruta, libanskog glavnog grada. Ovaj rat se i dan danas jako kritizira kako u inostranstvu, tako i u izraelskoj javnosti, jer je po mišljenju mnogih posmatrača predstavljao pretjeranu reakciju na terorističke napade PLO-a. Kritika izraelske armije i glavnog zapovjednika Scharona pojačala se nakon masakra koji su provedeni u palestinskim izbjegličkim logorima. Izraelska armija je bez ikakve reakcije posmatrala užasne zločine kršćanske milicije u ovim izbjegličkim logorima. Arielu Scharonu od strane jedne izraelske istraživačke komisije pripisana je "indirektna" krivica za smrt oko 1.000 ljudi. Unutarnjo-politički problemi i Drugi zaljevski rat Sredinom 80-tih godine ekonomski položaj Izraela bio je sve teži: inflacija je zabilježila porast i do 1.000%. U decembru 1987. počela je arapska Intifada (arapski: stresti, odbaciti), ustanak, uglavnom, mladih Palestinaca protiv izraelskih okupatora. Izraelska vlada pod vođstvom premijera Schamira sve više dospjeva pod pritisak, obzirom da izraelska armija zbog svojih brutalnih akcija kako u inostranstvu, tako i u zemlji samoj dospjeva pod "paljbu" kritike. Schamir, pripadnik Likud-Block, odbio je pregovore sa Arafatom PLO i umjesto toga je predložio plan za okončavanje sukoba, koji je od strane Palestinaca i arapske Lige kategorički odbijen. Za vrijeme Drugog zaljevskog rata Palestinci su izgubili mnoge internacionalne simaptije, kada su se javno izjasnili za podršku Iraku pod partijom Saddama Husseina, koja je Izrael gađala raketama. U junu 1992. Yitzhak Rabin iz izraelske Radničke partije postao je premijer. U septembru 1993. godine postignut je osnovni sporazum između PLO-a i Izraela, kojim se okončavala Intifada. U ovoj izjavi o principima PLO je Izraelu priznao pravo egzistencije. Izrael je, opet, bio spreman da okupirane oblasti prepusti palestinskoj samoupravi nakon perioda od 5 godina. Konačni status okupiranih oblasti trebao se riješiti 1996. godine. Danas se mora zaključiti, da ovi ciljevi nisu ostvareni. Nešto se ipak poboljšalo kako za Palestince, tako i za Izraelce, ali optimizam koji je vladao nakon sporazuma u Oslu je nestao. Ovo se posebno ogleda u najnovijem ustanku Palestinaca, tzv. Alaqsa-Intifada. Da li će nekada doći do mira koji će svi prihvatiti, ostaje neizvjesno.
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|
