|
| |
 |
Bojkot autobusa
Montgomerija (1955.)
Početak pokreta za građanska
prava i nenasilnog otpora sa Martin Luther Kingom |
1.12.1955 crna šnajderica, gospođa
Rosa Parks u glavnoj trgovačkoj četvrti ušla je u autobus
Mopntgomerija. Ona je bila na putu kući iz Montgomery Fair, velike
robne kuće, gdje je radila preko dana. Umorna od stalnog trčkaranja
okolo i stajanja, sjela je na prvo mjsto u odjeljku za crnce koje se nalazilo
odmah nakon odjeljka za bijelce. Tek što je sjela vozač autobusa joj
je zapovjedio da zajedno sa još tri crna putnika krene prama drugom kraju
autobusa i da se vozi stojeći da bi napravila mjesto bijelim putnicima koji
su pravo ušli u autobus. U međuvremenu su sva mjesta za sjedenje u
autobusu bila zauzeta, što bi zaista značilo da bi gospođa Rosa
Parks, da je poslušala naredbu vozača, morala stajati, dok bi bijeli
putnik koji je upravo ušao mogao sjediti na njenom mjestu. Ostala tri putnika
odmah su se odazvali naredbi vozača. Ali gospođa Parks je ostala da
mirno sjedi. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje.
Ovo odbijanje bilo je izraz vječne čežnje za dostojanstvom i
slobodom.
Nekoliko njenih poznanika koji su saznali za hapšenje (članovi političkog
savjeta žena), došli su do zajedničkog zaključka da bi trebalo
bojkotirati autobuse Montgomerija: "...bojkotom bismo bijelcima mogli dati
do znanja da si više nećemo dozvoliti takav tretman."
[Početak
stranice]
Vijest o hapšenju gospođe Parks i o
planiranom bojkotu brzo se proširila gradom. Komitet je pripremao ogromni skup
i letak: "Od ponedjeljka 5. decembra za vožnju u grad, na posao ili u školu
ne treba više da se koriste autobusi. Opet je uhapšena crnkinja i bačena
u zatvor jer je odbila da bijelcu ustupi mjesto. Kad morate na posao uzmite si
taksi, sami ili vas više zajedno ili idite pješice!" Istovremeno se pokušavalo
pridobiti 18 taksi društava koje su vodili crnci i zamoliti ih da ljude voze po
uobičajenoj cijeni autobuske karte od 10 centi u čemu se i uspjelo.
Prvi uspjeh bio je više nego očigledan. Umjesto 60% učešća na
bojkotu, čemu su se optimisti nadali, bilo je to gotovo 100%. Uspavani
crnci koji nisu učestvovali u ovakvim akcijama probudili su se! U
taksijima, sa privatnim automobilima, na tovarnim životinjama, sa zapregama ili
pješice (čak i do 12 milja) oni su išli na posao i vraćali
se.
Onda su došli do zaključka da osnuju posebnu organizaciju koja bi se
brinula o bojkotu (Montgomery Improvement Associaton, MIA, — Građanski
odbor za poboljšanje rasnih odnosa), čiji je Predsjednik postao
Martin Luther King.
Protest je trebao ići i dalje dok se ne ispune sljedeći uslovi: 1. da
se od strane autobuskih društava garantuje učtivo ponašanje, 2. putnici
smiju sjedati na mjesta onim redosljedom kojim ulaze u autobus, 3. i crni vozači
autobusa biće na linijama koje koriste crnci.
[Početak
stranice]
Pored svog borbenog držanja ("Preumorni
smo da bismo i dalje bili tlačeni i da bi nas se gazilo") protestanti
su upotrijebili i princip nenasilja (kojeg su najprije propagirale njihove vođe)
("Mi želimo nekoga u nešto ubijediti, ali ne silom. Ljubav mora određivati
naše djelovanje").
Da bi rješili sve veće i nadolazeće probleme, transportni,
financijski i programski komitet osnovali su strategijski komitet.
Na početku protesta najvažnije pitanje bilo je pitanje transporta. Ono što
se ovdje uradilo, sigurno pripada među najinteresantnije dijelove
Montgomeri-priče. U prvim danima gotovo svi su bili ovisni od taksi udruženja
koja su pripadala crncima, koji su prevozili tri čovjeka za uobičajenu
cijenu autobuska karte od 10 centi. Ali kada je policijski komesar donio odluku
da su sva taksi udruženja obavezna da uzimaju cijenu od 45 centi, služba
taksista u ovom protestu privela se svom kraju. Onda je osnovan jedan auto-pool
u koji su svoje automobile slobodnom voljom dovozili oni koji su ih imali. Već
u prvim danima ove kampanje više od 150 ljudi uzelo je učešća sa
svojim automobilima u cjelokupnoj akciji, a njihov broj je za vrlo kratko
vrijeme porastao na preko 300 automobila. Za ove automobile morao se razraditi
tačan sistem vožnje. Hiljade letaka podjeljeno je protestantima. Na lecima
su bile navedene liste 48 stanica u polasku i 42 stanice u povratku. Već
nakon nekoliko dana ovaj sistem je bio začuđujuće dobro uigran.
Ali crnci su bili toliko prožeti duhom protesta da su nekada, bez okljevanja,
kretali na posao čak i pješice. Hodanje je za mnoge postali simbol
djelovanja cijele kampanje. Broj vozača i njihovih automobila povećao
se i zbog još jednog nepredviđenog razloga. Mnoge bijele žene, iako su
podržavale segregaciju, nisu htjele da otpuštaju svoje crne sluškinje, jer bi
to značilo više posla za njih same u kući, Tako su ove crne sluškinje
bile ujutro od strane poslatog vozača sačekane u svojim stambenim
oblastima i isti taj vozač ih je navečer vraćao kući.
[Početak
stranice]
Više od 25 ljudi zaposleni su kao stalni vozači.
Radili su 6 dana u sedmici. Na većini stanica bili su ljudi koji su brinuli
za to da sve prođe bez problema i da putnici uđu u pravi automobil.
Auto-pool je bio odlično organiziran, ali je mnogo koštao. Troškovi MIA-e
porasli su na 5000 dolara mjesečno. S vremenom je rad ureda MIA-e postao
tako opširan da se moralo zaposliti 10 stalnih radnika. Cjelokupan projekat
financirao se od donacija koje su stizale iz svih dijelova Amerike, ali i iz
prekookeanskih zemalja.
"Da bi se jedan pokret izdigao do određene visine, najprije su
potrebni ljudi koji pripadaju tom pokretu. Za to je opet potrebna ideja, koja
će ih oduševiti i koje će se čvrsto držati. Osim toga neophodna
su otvorena vrata između naroda i vođa. Sve to bilo nam je na
raspolaganju u Montgomeriju." Nenasilni otpor postao je metoda po kojoj
je pokret radio, ljubav je bila ideja koja je sve iznjela na svojim plećima.
Stalno su održavani veliki skupovi u crkvama, koje su već nekoliko
sati prije zakazanog početka bile pune. Večer za večeri sudionici
skupova su pripremani na to da vole umjesto da mrze i da ako je sila potrebna,
onda da rađe trpe nasilje nego da ga oni nanose. Od samog početka
ljudi su zadivljeno reagirali na ovu ideju. Crno stanovništvo Montgomerija
zaista je bilo spremno da krene novim putem do prevladavanja krize u rasnim
odnosima.
Iako je protest bio već uspješan, gradski oci i autobuski poduzetnici bili
su uvjereni da će trajati svega nekoliko dana. Ali kada su autobusi
ostajali prazni čak iako je napolju padala kiša, ovi su pokazali spremnost
za pregovore. Ipak, pregovori su sve u svemu bili bezuspješni. "Ako
prihvatimo uslove crnaca", rekao je jedan autobuski poduzetnik - "onda
će se oni hvaliti time da su postigli pobjedu nad bijelcima, a to sebi ne
želimo dozvoliti" Pri tome su gradski oci i autobuski poduzetnici ostajali
pri svom mišljenju da je ukidanje zakona o rasnoj podjeli bilo nemoguće.
[Početak
stranice]
Gradska komisija je potom pokušala da uz pomoć
jednog trika prekine bojkot koji su crnci provodili. Oni su u novinama objavili
da je izvjestan broj duhovnih i prominentnih crnaca s njima postigao izvjesne
dogovore. Ipak, MIA je brzo reagirala. Svi crni sveštenici i crkvenici pozvani
su telefonom i zamoljeni da na nedjeljnoj molitvi u svojim crkvama kažu da se
protest nastavlja. Kružnom vožnjom kroz noćne klubove i kafane u kojima
su se skupljali crnci, oni su informirani da je ovo lažna vijest. Posljedica
ovakve brze reakcije bila je da su autobusi i sljedećeg dana ostali prazni.
Pošto je ovaj lažni manevar propao, gradski oci su izgubili svoj dobar glas.
Ne samo da ih se nadmudrilo, nego je i njihov kredibilitet doveden u pitanje.
Gradski oci sad su posegnuli za čvršćom politikom. Dolazilo je do hapšenja
zbog malih ili beznačajnih kršenja saobraćajnih propisa. Vozači
auto-pool-a bili su zadržavani svugdje u gradu, od njih je tražena vozačka
i saobraćajna dozvola, pitali su ih gdje rade i sl. Onima koji su htjeli
povesti stopere rečeno je da je ovo zakonski zabranjeno. Tako je auto-pool
na neki način zaustavljen. Bombaški našad na kuću M. L. Kinga još je
više zaoštrio ionako napetu situaciju. Crncima je bila puna kapa. Bili su
spremni da na silu odgovore silom.
Ipak, utjecaj Martin Luther Kinga u međuvremenu je bio toliko jak, tako da
je on uspio ovo spriječiti. "Ako imate oružje kod sebe, vratite ga
odmah kućama. A ako nemate oružja, nemojte ga ni nabavljati. Ovaj problem
ne možemo riješiti nepoštivanjem i uzvraćanjem nepoštivanja. Mi na silu
moramo odgovoriti nenasiljem."
Kada je suprotna strana primjetila da upotrebom sile nije postigla ništa, prešla
je na masovna hapšenja. Stari zakon, koji je navodno zabranjivao bojkot ponovo
je prizvan u život. Jedan pristrasni sud bojkot autobusa proglasio je kršenjem
zakona. Preko stotinu crnaca bilo je optuženo. Ali crnci nisu dozvolili da ih
to uzdrma. Pohrlili su ka zatvorima da ih tamo uhapse. Nekad vrlo strašljiv
narod, jednostavno je bio preobražen u nešto drugo. Oni koji su ranije drhtali
pred slovom zakona sada su bili ponosni na činjenicu da ih se hapsilo jer
su se zalagali za slobodu. I Martin Luther King je uhapšen, optužen je za kršenje
zakona koji zabranjuje bojkot u državi Alabama i osuđen na 500 dolara novčane
kazne.
[Početak
stranice]
Ipak, i ovaj pokušaj da se protest zaustavi je
propao. Umjesto da pokret umire, metode suprotne strane su postigle kontra-efekat.
MIA je sada postala još aktivnija slanjem zahtjeva Saveznom distriktnom sudu
Sjedinjenih država u kojem je zahtijevala ukidanje segregacije u autobusima. 4.
juna 1956. godine sudci su odlučili da je segregacija u autobusima u državi
Alabama protuustavna. Advokati Montgomerija uložili su žalbu Višem saveznom
sudu. Boj još nije bio dobijen.
U međuvremenu, stalno se pokušavalo sa blokadama auto-pool-a. Osiguravajuća
društva su se nećkala da li će ili neće osigurati automobile,
obzirom da je, navodno, rizik bio velik. Ugovor o osiguranju sa firmom "Lloyds"
iz Londona rješio je i ovaj problem.
E, onda je trebalo zakonski zabraniti auto-pool, pošto je to bilo sredstvo
javnog prevoza i privatno poduzeće koje je radilo bez dozvole i
koncesije.
U ovoj teškoj situaciji došla je odluka Višeg suda, u kojoj se kaže da je
segregacija u autobusima bila protuustavna. Više od 12 mjeseci crnci su održali
u kontinuitetu nenasilan protest, dok nisu postigli pobjedu.
[preuzeto iz: Günther Gugel, Mi nećemo
smekšati. Iskustav sa nenasiljem. Praktični uvod, Udruženje za
mirovno-pedagoški rad e.V., Tübingen 1996., 62ff.]
[Početak
stranice]
|
