Martin Luther King

Dr. Martin Luther King Jr. ubraja se među izuzetne ličnosti 20. vijeka. Njegovu uspješnu nenasilnu borbu protiv diskriminacije crnaca u Sjedinjenim američkim državama vodio je inspiriran Gandhijevim mislima i metodama. 1964. godine on je dobio Nobelovu nagradu za mir. Sljedeći tekst skicira najbitnije detalje iz njegovog života i djelovanja. On je kao i Gandhi bio žrtva atentata. Šta još možete pronaći u ovom odjeljku prikazano je u sljedećoj tabeli:

Život i djelo: Ovdje ćete naći najbitnije detalje vezane za njegov život i djelo koji su linkovima povezani sa ostalim dijelovima odlomka, kao i sa tekstom koji govori o pozadini njegovog djelovanja.		Citati i govori: Pored klasične zbirke citata i govora ovdje ćete naći njegova dva najznačajnija govora i konačno govornu probu koju možete sačuvati na računaru.
Pozadina: Pored kratke hronologije pokreta za ravnopravnost građana ovaj odjeljak nudi i centralane informacije koje su bitne za djelovanje Martin Luther Kinga.		Materijali: U ovom odlomku prikupljeni su tekstovi o Kingu, posebno tekst koji je napisao prof. H. Grosse o značenju Martin Luther Kinga za nas danas, koji biste u svakom slučaju trebali pogledati.
Lista linkova: Odabrani izvori informacija u Internetu o Martin Luther Kingu opisani su na ovoj stranici, da bi Vam olakšali rešerširanje.	Citat	"Mrak ne može protjerati mrak; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to to može." [Dr. Martin Luther King Jr.]

15. januara 1929. rođen je sin baptističkog propovjednika Jamesa Kinga i njegove žene u Atlanti, u državi Georgia. Po običajima zemlje on je dobio ime izuzetne ličnosti: Martin Luther. (...)

Martin Luther imao je priliku posjećivati školu i na kraju je dobio i priliku da studira. On se sa ciljem pripremao za budućnost. Kada je nakon odličnog završetka studija mogao birati između nekoliko vrlo primamljivih mjesta za rad, odlučio se za jedno mjesto u Montgomeriju. Nije mogao ni slutiti da će ovaj grad donijeti odlučujuće preokrete životu.
Montgomery, glavni grad Alabame, smješten u južnom dijelu SAD-a, tada je patio od sve većih i sve zaoštrenijih napetosti među rasama. Mladi sveštenik baprističke crkve bio je svjedok stalnih mučenja kojima su bili izloženi pripadnici njegove zajednice.
Ali King u ovu situaciju nije došao nespreman. Za vrijeme njegovog studija često je posmatrao probleme koje su crnci imali u zemlji. On je s tim u vezi razmišljao o strukturalnim promjenama, koje je za miran suživot u zemlji smatrao hitnim i neizbježnim. Jako vrijedne upute dobio je preteći život i djelo Gandhija. Sve više je bio ubjeđenja da sila može kao posljedicu imati samo opet silu. Nenasilje kao sredstvo da se dođe do cilja sve mu se više činilo kao jedni mogući put za rješavanje društvenih problema u Americi. King se, zastupajući taj svoj stav, pozivao čak i na učenje Isusa. A za prakticiranje svega koristio se Gandhijevim metodama.

Do prvih rasprava došlo je jako brzo. 1. decembra 1955. godine u Montgomeriju se desila gotovo svakodnevna priča. U jednom od mnogobrojnih autobusa koji svaki dan radnike i radnice voze sa radnih mjesta kućama sjedila je Rosa Parks, šnajderica u jednoj trgovačkoj kući. Bila je umorna od posla i malo je kunjala. Nakon što je dio autobusa koji je bio rezerviran za bijelce bio pun, vozač je pozvao nekoliko crnaca da svoja mjesta ustupe bijelcima, da krenu ka kraju autobusa i da se dalje voze stojeći. Tri crnca su poslušala ono što im je vozač rekao, očigledno su bili naviknuti na ovakve uslove. Rosa Parks je, ipak, bila suviše umorna. Mirno, ali odlučno ona je odbila vozačev zahjev. Vozač autobusa je zovnuo policiju, ova je napravila zapisnik i podigla tužbu protiv nje. I to je bio svakodnevan slučaj. Ipak, ovaj slučaj je uzdrmao dosta toga. Crnačko stanovništvo se oslučilo na bojkot Omnibus-društva, da bi konačno ostvarilo svoja prava. Svi su pozvani na veliki skup. Većina prisutnih odlučila se na štrajk. Predsjednik ove građanske inicijative bio je mladi baptistički sveštenik Dr. Martin Luther King. On je predložio nenasilno provođenje štrajka.

I danas je jako interesantno za pročitati kako crni građani Montgomerija nisu imali problema da se snađu i bez autobusa; pješice ili biciklima; u grupama ili sa svojim sopstvenim automobilima oni su najvažnije linije održavali uvijek živima. Skoro jednu godinu poslije, pala je odluka Najvišeg suda u korist štrajkačkog pokreta. 21. decembra 1956. godine crnci su se opet po prvi put vozili autobusima Montgomerija. Sada, ipak, bez diskriminirajućih ograničenja koja su bila prisutna u ranijim godinama.
Martin Luther King potpuno se založio u svojoj ulozi predsjedavajućeg. Kada je za vrijeme bojkota Omnibus-društva na njegovu kuću pokušan atentat i time ugrožen život njegove porodice, široki krugovi crnačkog stanovništva pozivali su na oružani sukub. King je preklinjao okupljenu masu: "Ovaj problem ne možemo rješiti, ako na silu odgovorimo silom".

Kinga su svugdje pozivali na demonstracije, predavanja i molitve, On je neumorno prihvatao svoj zadatak, okupljao je oko sebe slušaoce, jačao njihovo samopouzdanje i pozivao na nenasilje. Pobjeda u Montgomeriju dala je hrabrosti i volje pokretu za građanska prava. Sada je to značilo ne zastati na pola puta, nego se izboriti i za prava crnačkog stanovništva u cijeloj zemlji. U augustu 1963. desio se vrhunac organiziranjem nenasilnog marša na Vašington. Stotine hiljada ljudi se odazvalo pozivu. Okupili su se pod vedrim nebom. Martin Luther King je održao govor koji je nakon ovih jedinstvenih demonstracija u Americi ostavio za sobom zaista dalekosežne utiske. On je Ustav i Objavu nezavisnosti uporedio sa čekom, koji se trenutno ne smatra važećim za crno stanovništvo Amerike, nego jednostavno ima pečat na kojem piše "bez pokrića". "Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala". Uzvikom "Freedom now" (...) on je "udario" po brutalnosti policije, sprečavanju pristupa u javne ustanove, ograničenju dostupnosti, rasnoj podjeli i oduzimanju prava glasa. Zaključio je svoj govor, koji je u međuvremenu postao svjetski poznat, riječima: "Ja imam san da će jednog dana sinovi ranijih robovlasnika zajedno sa nama moći sjediti za istim bratskim stolom na brdima Georgije. Imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravednost i gdje ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u drštvu u kojem se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže. To je naša nada. I moja je namjera da ću se jednoga dana vratiti na Jug sa ovim uvjerenjem, da možemo preći brijeg očajanja i pretvoriti ga u stjenu nade."

[Cjelokupan tekst poznatog govora naći ćete u odlomku Citati i govori: Ja imam san]

(...) Pokret za građansku ravnopravnost imao je sve više i više uspjeha. Zakon o građanskim pravima iz 1964. predviđa da ustanove koje nude jelo, smještaj, zabavu ili benzin, ni u kakvom slučaju ne smiju provoditi diskriminaciju. Svako ko može dokazati da ima završenih šest razreda osnovne škole posjeduje dovoljno obrazovnih preduslova da bi mogao učestvovati na izborima. Svako diskriminiranje u oblastima radne i politike zapošljavanja bilo je kažnjivo.
1965. godine donešen je dalji zakon o crncima u južnim državama koji su dobili mogućnost većeg učešća na izborima. Treću pobjedu King više nije doživio. 10. aprila 1968. godine prihvaćen je prijedlog zakona, koji je proklamirao završetak diskriminacije kod prodaje kuća i unajmljivanja stanova.

Cijeli svijet bio je uzdrman viješću, Dr. Martin Luther King umro je kao žrtva atentata

Svijet je sa izuzetnom pažnjom pratio događaje u Americi. Ovo se pokazalo i dodjelom Nobelove nagrade. Kada je Martin Luther King sa svojom suprugom Coretta učestvovao na dodjeli Nobelove nagrade u Oslu, oni su nakon toga posjetili više evropskih gradova i pokušatli pri tome osvojiti što je moguće više pristalica za građanski pokret za ravnopravnost i njegove nenasilne metode.
4. aprila 1968. godine cijeli svijet je uzdrmala vijest da je Dr. Martin Luther King poginuo kao žrtva atentata. Došao je u Memphis na veliki skup građana. Akcija politike protiv crnih čistača navukla je oblake na horizontu. King je računao sa tim da bi njega jednoga dana mogla sustići nasilna smrt. Ipak, ni to ga nije moglo zadržati u istupanju za svoje građane koje je jako poštovao. On je bio ubijeđen da je jednog dana moguće prevazići rasnu diskriminaciju.
"Sa Martin Luther Kingom umro je i princip nenasilja. Vjerovanje da je još uvijek moguće spasiti ovaj princip bilo bi laganje samoga sebe." Ove oštre riječi napisao je jedan novinar nakon Kingove smrti. Porast ratničkih sukoba čini se da potvrđuje tvrdnje ovog novinara. A šta bi bilo kada bi zahtjev za nenasiljem potpuno zanjemio? Ideja nenasilja ne smije umrijeti.

[preuzeto iz: Gerhard Zimmermann, Oni su se opirali, Neukirchen-Vluyn 1995., 55ff.]