"I Still Have A Dream" — Martin Luther King i njegovo značenje za nas danas  [Izvod iz referata Dr. Heinrich W. Grossea povodom 70. rođendana Martin Luther Kinga]

[Početak stranice]

4.aprila prošle godine po 30-ti put obilježen je dan kada je ubijen Martin Luther King. U proljeće 1968. godine King se priključio štrajku crnih radnika koji nisu bili plaćeni za svoj rad u Memphisu/Tennessee. Kada je izgovarao crkvene pjasme u večer 4. aprila na jednom zaista masovnom skupu, ubijen je od strane bijelog rasiste. King je umro kao 39-togodišnjak (...) Ubijen je u momentu kada je njegova popularnost bila prilično opala. On više nije pripadao među deset osoba kojima su se svi Amerikanci divili. Nekada nazvan "Apostolom nenasilja" nosilac Nobelove nagrade je u posljednje dvije godine svog života za mnoge postao "nepoželjna osoba". Jer on je oštro kritizirao SAD - političare, provodio borbu za prava onih koji su u društvu bili oštećeni i odobravao masivne akcije civilnog neposluha.   

Danas se isti taj Martin Luther King u SAD-u zvanično slavi kao nacionalni heroj. Od 1986. godine tamo se svakog 15. januara (na njegov rođendan) slavi nacionalni praznik. King se ubraja među deset osoba kojima se u londonskoj Westminister-crkvi odaje počast kao "kršćanskoom paćeniku 20. vijeka". (...) S vremena na vrijeme postoji opasnost da se sjećanje na Kinga pretvori u običan kliše. A kliše vodi tome da se "nenasilnom paćeniku" uskrate njegove političke perspektive i da se ublaži ono što nam je u nasljeđe ostavio kao zavjet. Onda je malo toga što može govoriti o "opsanom sjećanju" (J.B. Metz). Tako da se i mi sami moramo upitati: kojeg se to M. L. Kinga mi sjećamo? Da li na njegovo djelo gladamo sa divljenjem, ali istovremeno kao na nešto što je već prošlost? Ili nas on inspirira i hrabri i u rješavanju problema današnjice? 

Ipak, najprije bih se vratio pitanju: ko je bio vMartin Luther King, Jr.? On je rođen 15. januara 1929. godine kao sin crnog batističkog sveštenika Martin Luther Kinga i njegove supruge Alberte Williams King u Atlanti/Georgia. Iako je odrastao više čuvan od vanjskih utjecaja u jednoj prilično dobrostojećoj porodici, već u mladosti je imao priliku da se identificira sa sudbinom svoje crnačke braće i sestara. Imao je priliku da dobije obrazovanje koje je bilo dostupno samo malom broju Afro-Amerikanaca. Od 1948. do 1954. studirao je teologiiju na Univerzitetima na sjeveru SAD-a. 1954. godine sa 25 godina preuzeo je službu sveštenika u Montgomeriju/Alabama. (time se odlučio protiv karijere na univerzitetu koja mu je isto tako bila dostupna i omogućena) Već sljedeće godine King - čije se bavljenje pacifizmom i nenasiljem svodilo samo na teoretski dio - se našao pred praktičnom situacijom kada je u Montgomeriju, koji je bio rasistički uređen grad, došlo do spontanog bojkota gradskih autobusa u decembru 1955. godine. Obeshrabreni crnci nisu više bili spremni da trpe šikantno ponašanje bijelaca u gradskim autobusima. Odbijali su da sjede na sjedištima samo u zadnjem dijelu autobusa, te - kad su sva ostala zauzeta - da i ta sjedišta oslobode za bijelce. Pastor King koji je u Montgomeriju tada bio još uvijek prilično nepoznat izabran je za predsjednika Komiteta bojkota. Za njega je zapravo glasala činjenica da je u očima bijelaca još uvijek bio "neispisan list papira". 

Ipak, King je ubrzo bio poznat gotovo cijeloj naciji kao zagovarač nenasilnog otpora. Kada je na njegovu kuću izvršen bombaški napad, on je prekljinjao svoje crne sapatnike: "Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem. Mislite na riječi Krista: Ko uzme mač u svoje ruke, poginuće od mača. Isus nas poziva danas i poziva nas već stoljećima: Volite svoje neprijatelje. Tako moramo živjeti." King koji je kao i većina njegovih sunarodnjaka posjedovao oružje za odbranu ( i koji je uzaludno tražio dozvolu nošenja oružja sa sobom u automobilu), sada je pozivao sve da oružje, ukoliko ga posjeduju, ostave kod kuće. 

Crnci su održali bojkot više od jedne godine, iako su patili pod raznim pritiscima i pokušajima da se slomi njihov otpor. Konačno su dobili ukidanje rasne podjele u sredstvima javnog saobraćaja u gradu. Ovaj bojkot predstavljao je početak Pokreta za ravnopravnost građana koji se proširio na sve južne države Amerike.

[Više informacija o bojkotu autobusa naći ćete na stranici Montgomery]

Većina boraca za građanska prava potjecala je iz crkvenih zajednica. Njihov cilj - ukidanje zakona o rasnoj podjeli u javnim ustanovama - pokušali su da ostvare nenasilnim metodama: demonstracijama, akcijama "sit-in", molitvama, bojkotima i navalom u zatvore. U crkvama su uvježbavali nenasilni otpor uglavnom uz pomoć socio-drama. 

[Početak straniec]

King je nenasilje interpretirao kao "Kršćanstvo u akciji".  "Duh i razlozi za pokret", prema Kingu - "potiču su od Krista, dok je metoda Gandhijeva." "Gandhi je bio prvi čovjek u historiji koji je Isusovu etiku ljubavi izdigao od obične metode davanja i primanja među ljudima do moćne socijalne snage " U svom osvrtu na bojkot autobusa iz Montgomerija King je identificirao osnovne aspekte nenasilne akcije:

1.) "Nenasilni otpor nije metoda za kukavice. Pruža se otpor. A ako neko ovu metodu upotrebljava zaista zato što se plaši ili što mu nedostaju instrumenti za nasilnu akciju, onda on zapravo ne radi u duhu nje same, dakle, ne pruža nenasilni otpor."
2.) Nenasilni otpor ne želi "uništiti ili obeshrabriti protivnika ... cilj je pomirenje." 
3.) Neanasilnom otporu pripadaju "spremnost da se otrpi obeshrabrenje, bez želje da se nekome sveti, spremnost da se prihvate udarci, a da se ne uzvrati...
Nezaslužena patnja je razrješenje. U patnji je velika odgojna i preobražajna snaga." 
4.) Nenasilni otpor počiva na "ubjeđenju da univerzum stoji na strani pravednosti. Pa shodno tome onaj ko vjeruje u nensilnost, vjeruje i u budućnost."  

1960.  godine King je postao pomoćni sveštenik u crkvi njegovog oca, u Ebenezer baptističkoj crkvi u Atlanti. Time je imao više vremena za svoj angažman u Pokretu za građanska prava. Nakon bojkota autobusa Montgomerija usljedile su brojne nenasilne akcije u južnim gradovima i državama Amerike. Poznata je postala kampanja koji je vodila i provela "Southern Christian Leadership Conference" (SCLC - "kršćanska vodeća konferencija u južnim državama"), pod vođstvom M.L. Kinga. Ova kampanja održala se od 1961. - 1965. u Albaniju, Birmingham i u Selmi. Njen rezultat: U javnim ustanovama rasna podjela je bila uveliko ukinuta. Broj Afro-Amerikanaca sa pravom glasa je naglo porastao. Prije svega, mnogi od njih su dobili novi osjećaj samopouzdanja i svoje vrijednosti te mogli dalje "putem krenuti uspravni".   

1964. - kao 34-ogorišnjak! - King je dobio Nobelovu nagradu za mir. U svom zahvalnom govoru on je rekao: "Nenasilje je odgovor na odlučujuća politička i moralna pirtanja našeg vremena - potreba, da ljudi prevaziđu silu i tlačenje, a da ne nađu utočište u toj istoj sili i tlačenju."

[Cjelokupan tekst  govora naći ćete na stranici Nobelova nagrada]

Upotrebu nenasilne metode King je shvatao kao oslobođenje od prisile da se imitiraju vladajuće vrijednosti društva u kojem je živio, odnosno, zapadnjačke industrijske nacije. Pokušao je probiti taj krug sile. Nadao se da će nenasilnim akcijama uvući svoje protivnike u političke procese. Uvijek je ponavljao: Nenasilje treba da bude oslobođenje kako tlačenih tako i tlačitelja. 

Obzirom da se istupanje za nenasilje često smatra smiješnim, ja želim da naglasim: King ni u kom slučaju nije bio naivan, "etičan i moralan" sanjar. On nije bio slijep za institucionaliziranu silu, silu postojećih odnosa. Tako je ukazivao i na to da je čak i postojanje getoa ili nezaposlenost, da i te dvije komponente u određenom smislu za one koji su potlečeni predstavljaju nasilje i silju. On je oštro kritizirao političare koji su s jedne strane podržavali Vijetnamski rat, a sa druge strane stanovnike crnačkih getoa upozoravali na nenasilje. Onaj ko se poziva na nenasilje da bi održao nasilne i tlačiteljske odnose naspram kritične manjine, ne može računati niti se pozivati na M. L. Kinga! 1967. godine u jednoj Božićnoj molitvi King je objašnjavao: "Mi smo isprobali značaj i značenje nenasilja u našoj borbi za pravednost među rasama u SAD-u, ali sada... došlo je vrijeme da se nenasilje isproba u svim slučajevima konflikta među ljudima, a to znači nenasilje i na međunarodnom nivou." (...) 

King i njegovi sabroci primjer su iskustva koje kaže: Tamo gdje se ljudi nađu i nenasilnim akcijama pruže otpor nepravednim uslovima u kojima žive da bi na taj način obzanili konflikte, tamo ljudi mogu računati s tim, da će čak i kao manjina utjecati na promjene. Naravno to ih ne čuva od iskustava koja će sigurno morati napraviti, a to su i neuspjesi. Ali, nama nije potrebno i ne treba to sebi da dozvolimo, da u ovo vrijeme postanemo još tvrdokorniji. Mi želimo i možemo da se umiješamo u konflikte našeg vremena, da bismo se približili cilju veće pravednosti. Pokret koji je predstavljao King stalno se pozivao na osnovna ljudska prava i ustavne principe, koje sadrži ustav SAD-a: "Be true to what you said on paper!" ("Učinite istinitim, ono za šta ste se pismeno obavezali!") dovikivao je svojim bijelim zemljacima. Ja sam ubijeđen da mi od Kinga možemo naučiti ukoliko razvijemo "ustavni patriotizam", koji nas s jedne strane štiti od toga da nemamo poštovanja prema osnovama našeg zakona, ustava i pravne države, a s druge strane nas ohrabruje da ustavno-pravno zahtijevamo, odnosno branimo ljudska i osnovna prava sadržana u Ustavu. 

[Početak stranice]

Ako sebi postavimo pitanje o aktuelnosti Kingovog zanačenja za nas danas, onda nije dovoljno ako se samo prisjetimo njegovih stvaralačkih metoda i principa nenasilja. Onaj ko danas pita za značenje Kinga za nas - 30 godina nakon njegove smrti - ne smije isključiti izražavanje i akcije Kinga u posljednjim godinama života, tz. "kasnog" Kinga od 1966.-1968. Inače će od Kinga brzo postati "apostol nenasilja", uramljeni "svetac". Kakva je razlika između "kasnog" Kinga (1966.-1968.) i "ranog" Kinga (1955.-1965.)?

Kada je King nakon velikih nemira u getima 1965. godine povukao prvu bilancu prvog desetljeća postojanja Pokreta za građanska prava, morao je doći do zaključka: Situacija Afro-Amerikanaca u getima velikih gradova na sjeveru Amerike se pogoršala. U njihovoj situaciji koja je uključivala ekonomsko zapostavljanje, veliku stopu nezaposlenosti, užasne stambene uslove i uslove školovanja, ukidanje zakona koji su podsticali rasnu podjelu u javnim ustanovama malo je ili gotovo ništa promijenilo. Oprobane i hvaljene metode nenasilja ovdje su ostale bez ikakvog utjecaja.

[Početak stranice]

a) Problem siromaštva

King je sada težište svoje kritike sa problema rasizma usmjerio ka problemu siromaštva. Njemu je bilo jasno da problem siromaštva ima međunarodne dimenzije. "Nama na zapadu, prije svega, mora biti jasno da su siromašne zemlje svijeta siromašne upravo zato jer smo ih mi političkim i privrednim kolonijalizmom opljačkali". King se zbog toga zalagao za "revoluciju vrijednosti" u zapadnjačkim industrijaliziranim nacijama. "Moramo što je prije moguće početi sa tim da se od društva koje je orijentirano ka produktu okrenemo ka društvu koje je orijentirano ka čovjeku. Ako se mašine, kompjuteri, profit i vlasnička prava smatraju važnijim od ljudi, onda više niko neće biti u stanju da pobjedi gigantski trio rasnog ludila, materijalizma i militarizma. Očigledno je naša obaveza, da preuzmemo ulogu dobrog Samarićanina za sve one koji su ostali ležati na ovome putu. Ali to je samo početak. Jednoga dana moramo shvatiti, da se cijeli put u  Jericho mora promjeniti, da na njemu muškarci i žene ne bi trpjeli udarce, ne bi bili iskorišteni i opljačkani, dok se nalaze na svom životnom putu. ... Prava revolucija vrijednosti jaz između bogatstva i siromaštva posmatraće sa velikom brigom i nemirom ... narod, koji već godinama daje više novca za izgradnju vojno-sigurnosnih ustava, nego za socijalne reforme, približava se duhovnoj smrti." King je bio ubijeđen: "Građevina koja u kojoj borave prosijaci, mora biti nanovo izgrađena" 

Nekoliko mjeseci prije njegove smrti King je razvio plan političke mobilizacije svih onih koji su bili nepriviligirani u Americi. "Kampanja siromašnih" ("Pool People's Campaign") trebala je da konfrontira građane SAD-a sa siromaštvom u njihovoj sopstevnoj zemlji. Akcije planirane za proljeće 1968. trebale su najprije ujediniti siromašne iz svih etničkih grupa. Cilj akcije bio je "Moć siromašnih" ("poor people's power"). (...)

[Početak stranice]

b) Kingova kritika Vijetnamskog rata

Od kraja 1966. King je stalno govorio o vezi između rasizma, siromaštva i rata: "Moramo shvatiti da zlo rasizma, privredno iskorištavanje i militarizam svi ovise jedno o drugom." Spoznaja o ovoj uzajamnoj vezi Kinga je odvela među prve redove protivnika Vijetnamskog rata. Najprije je okljevao, iako je bio član "pacifističkog savaza za pomirenje", da se javno izjasni protiv rata u Vijetamu. Vodeće snage Pokreta za građansku ravnopravnost s pravom su se plašile da bi im mogla biti uskraćena financijska podrška bijelih liberala, ukoliko King bude oštro kritizirao vladu. Stoga su mnogi Afro-Amerikanci imali strah da će im neko prebaciti da nisu pravi patrioti. King je prekinuo ovu tradiciju, jer je bio ubjeđenja: "Dolazi vrijeme u kojem ćutanje znači izdaju". "Ja lično godinama sam upražnjavao i njegovao nenasilje. Zar ne bih bio nekonsekventan, ako se ne bih izjasnio protiv rata u Vijetnamu?" 

Tačno godinu dana prije svoje smrti King je pojasnio riverzendnu Crkvu u jednom značajnom govoru u New Yorku: "Ja moram ostati vjeran svojim ubijeđenjima, zajedno sa svim ljudima koji su djeca živoga Boga. Ovaj poziv na bratstvo prevazilazi rasnu pripadnost, naciju ili vjeru. Jer ja vjerujem da našem Ocu posebno oni među nama koji pate, koji su potlačeni, nepoštivani i bespomoćni, leže na srcu, ... dolazim ovamo da progovorim u njihovo ime. Naš je zadatak da govorimo u ime slabih, u ime onih koji nemaju glasa (‚to speak for the voiceless'), za žrtve naše nacije, za one koje ona naziva neprijateljima. Jer ni jedno objašnjenje koje nam ponude ljudi, ne može njih učiniti ničim manjim do našom sopstvenom braćom." 

King je bio spreman da plati cijenu za svoju "stvaralačku neprlilagodljivost". Jedan od predsjednikovih savjetnika objasnio je da su Kingovi govori tačno "na liniji komunista". Izdavači "Life Magazina", koji su nakon Kingove smrti odmah publicirali jedno izdanje u sjećanje na Kinga, nakon Kingovog govora u Riverside-crkvi napisali su, da je govor bio "demagoški isprazan, te da je zvučao kao manuskript za radio Hanoj". (...)

[Početak stranice]

c) Ekumenska dimenzija Kingovog djelovanja i njegovih govora 

Ako se zapitamo o značenju Kingovog nasljeđa za nas, osim njegove filozofije i prakse nenasilja, te pored njegovog ukazivanja na zajdedničku nit između rasizma, siromaštva i rata, moramo promatrati i treći aspekt: ekumensku dimenziju Kingovog djelovanja i razmišljanja. S pravom je crni bapristički sveštenik nazvan "prorokom ekumenskog kršćanstva". Htio bih ovo da dopunim sa nekoliko primjera Kingovog ekumenskog i angažmana koji prevazilazi granice konfesije: 

U osvrtu na bojkot autobusa Montgomerija, King je napisao: "Aspekt vrijedan pomena u pokretu Montgomerija je činjenica da su baptisti, metodisti, luteranci, presbejci, episkopali i svi drugi, da su zajedno došli sa namjerom da prevaziđu denominacionalne granice ... Oni ... su pjevali i molili se zajedno u zajedničkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo." Program za tzv. Marš na Washington godine 1963. razradili su zajedno vodeći ljudi Pokreta za građanska prava sa predstavnicima sindikata i sa po jednim predstavnikom protestantske, katoličke i jevrejske vjerske zajednice. nakon Marša jedan novinar iz SAD-a je zaključio, da je "marš približio jednu drugoj tri vodeće religiozne zajednice ove zemlje više, nego i jedno pitanje o kojem su razgovarali u mirnodopskim uslovima." 

U udruženju "Clergy and Laymen Concerned About Vietnam" ("Duhovnici i laici zabrinuti za Vijatnam"), u čije je predsjedništvo ušao i King, angažirali su se parosi, sveštenici, rabini i pripadnici njihovih zajdenica u zajedničkoj borbi protiv rata u Vijetnamu. Ovo udruženje bilo je slika "nove ekumene" bijelih i crnih katolika, protestanata, Jevreja, čiji zajednički interesni momenat predstavlja političko-praktična primjena biblijskog svjedočenja o miru. Obrazovanju ove nove ekumene nije doprinjeo interes upravno-tehničkog ili doktrinalnog jedinstva konfesija, nego zajedničko zastupanje elemantarnih interesa onih koji su na neki način oštećeni ili potlačeni - u ovom slučaju (pretežno nekršćana) ljudi u Vijatnamu. 

[Početak stranice]

d) Kingovo shvatanje crkve: "Voice of the Voiceless"

Najvažniji zadatak crkve King je vidio u tome da ona bude "glas onih koji nemaju glasa (voice of the voiceless)." To znači: Prvi zadatak kršćanske crkve je da se stavi na stranu onih koji su potlačeni ili nemoćni, ali ne praćenje interesa njihovih organizacija. Predstavnici crkve moraju javno imenovati onu nepravdu o kojoj se ćuti ili koja se ignorira. Crkva kao "glas onih koji nemaju glasa" u javnosti istupa za prava obeštećenih, sa ciljem da svi uzmu učešća u političkim procesima odlučivanja i da uživaju u dobrima i blagodatima zemlje.

Ovakvo shvatanje crkve Kinga i njegove saradnike učinilo je pripadnicima Crkve Isusa Krista. Tako je King u osvrtu na afro-američki pokret za slobodu govorio o "mnogim ljudima koji su bili sa nama od početka borbe, ... koji su bili prave apoteze (slike Boga) kršćanske vjere ... neki od njih su članovi crkve, ali mnogi od njih to nisu." "Neke crkve", po Kingu - "shvataju da one da bi u moralnom smislu imale snage, moraju proglasiti jednakost zapovješću. Osnova za savez sa njima je jaka i trajna. Ali za crkve koje izbjegavaju ovo pitanje ili ga zaobilaze, koje su u socijalnim i privrednim pitanjima nijeme ili plašljive, mi smo samo stranci, čak iako pjevamo iste korale u savu Bogu."  

[Početak stranice]

e) Kingov san: "I Have a Dream"

Da je u tradiciju crnih baptista u južnim državama bio ukorijenjen ekumenski King to nije bio slučaj. Njegovo razumjevanje kršćanske egzistencije koje je prelazilo konfesionalne granice, imalo je za posljedicu njegov "san". I time dolazim do jako bitnog aspekta Kingovog značenja za nas danas: Kinga je pokrenuo jedan "san". Ovaj san ticao se prije svega amaričkih crnaca i njihovih protivnika, kako dolazi do izražaja i na poznatom govoru iz 1963. u okviru Marša na Washington:

"Ja imam san da će se jednog dana ova nacija izdići iznad same sebe i živjeti po pravom kredu njenog postojanja: "Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednaki."

[Cjelokupan tekst poznatog govora "I Have a Dream" naći ćete na stranici san]

Ja imam san da će jednog dana sinovi ranijih robovlasnika zajedno sa nama moći sjediti za istim bratskim stolom na  crvenim brdima Georgije. Imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravednost i gdje ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u drštvu u kojem se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže."

U toku svog trinaestogodišnjeg javnog djelovanja Kingov san se proširio i narastao od nacionalno ograničenog cilja jednakosti crnaca u njegovoj zemlji do vizije jedne "beloved community" cijelog svijeta, do "svjetske kuće", u kojoj svi ljudi žive bratski oslobođeni od zla rasizma, siromaštva i militarizma. Shodno tome on je zahtijevao: "Naša vjerna obećanja (loyalties) moraju postati ekumenska (ecumenical), ona ne smiju biti regionalno ograničena (sectional). Svaka nacija sada mora razviti obavezu prema čovječanstvu koja prelazi granice malih država." "Naša vjerna obećanja moraju prevazići našu rasu, naš klan, naš razred i našu naciju (transcend), a to znači: Mi moramo razviti svjetsku perspektivu." 

"Kuća svijeta", "bratski stol, "beloved community", "hvaljena zemlja", "Izvori Egipta" - sa ovim i još mnoštvom drugih intergativnih slika, u koje je King sažeo nadu i čežnju onih koji su ga slušali, utjecao je na to da se razgradi osjećaj nemoći naspram datih političko-socijalnih odnosa. Ove slike imaju mobilizirajuću snagu, jer one prelaze preko tračnica loše sadašnjosti. Kingov san bio je "san ka naprijed"  (E. Bloch). (...)

[Počatak stranice]

Ako se pogleda 13 godina Kingovog javnog rada, onda je jasno: On je bio čovjek na jednom putu. Kao budan i osjećajan čovjek on je na svom putu primao mnoge uticaje koji su uslovili razvoj njegovog razmišljanja i djelovanja. U Montgomeriju je najprije zahtijevao učtivo ponašanje prema crncima u sredstvima javnog saobraćaja, o ukidanju zakona segregacije nije bilo riječi! Trinaest godina kasnije King se odvažio da organizira masovne akcije civilnog neposluha pred sjedištem vlade. Iako je 1964. godine kao nosilac Nobelove nagrade dobio veliko javno priznanje, dvije godine kasnije riskirao je sve to zbog svoje profetske kritike moćnika.

Martin Luther King nije bio nekontroverzan junak. Krajem svog života više puta izrazio je svoj strah da bi se njegov san mogao pretvoriti u njegovu noćnu moru (nightmare). Samo smrću bio je spriječen da da u Ebenezer baptističkoj crkvi održi govor čija je tema glasila: "Zašto bi Amerika mogla otići u pakao" ("Why America May Go to Hell"). King koji je bio poznat po svom humoru često je bio depresivan. Isti onaj čovjek koji je za ostatak svijeta predstavljao nedodirljivi moralni autoritet, patio je od osjećaja krivice, zbog veze koju je imao van braka, mučila ga je sumnja u sebe samoga. FBI, koji ga je saslušavao, označio ga je kao sklonog samoubistvu! 

Ja pretpostavljam da nam je King mnogo bliži u njegovim oprečnostima i kontroverzama, nego u slici King-kulta. (...) I nakon tri desetljeća od njegove smrti njegova vizija bratske svjetske zajednice nije postala realnost. Ali ako mi - sjećanjem na njega dobijemo hrabrost - "da govorimo u ime onih koji nemaju glasa", njegov san je živ među nama.  

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.