|
|
|
| Salz-marš 1930. 1930. godine Gandhi je započeo novu Satyagraha-kampanju. Gandhi i njegove pristalice krenuli su iz Ashram Ahmedabada na put do Arapskog mora koje je bilo udaljeno prkeo 200 milja. Tamo je htio prikupiti nekoliko nanosa soli iz okeana. Ova akcija bila je žarište kampanje građanskog neposluha pri čemu je najprije pogažen državni monopol nad solju. Prije početka akcije Gandhi je poslao pismo zastupniku kralja "Dragi prijatelju (...) ja englesko gospodarstvo držim za prokletstvo (...) nemam namjeru da ijednom Englezu učinim nešto nažao, niti da oštetim legitimne interese, koje svako od njih sljedi ovdje u Indiji (...) moja namjera nije ništa drugo, do da engleski narod na nenasilan način prosvjetlim i da im objasnim kakvu nepravdu čine ovdje u Indiji. Nemam namjere da povrijedim vaš narod. Više bih mu voljeo služiti jednako kao i mom sopstvenom narodu (...)" Ipak, zastupnik kralja nije mu osobno odgovorio. 11. marta 1930. godine Gandhi je održao zajedničku molitvu prije početka marša. "Poslje svega što sam doživio u posljednje dvije sedmice, sklon sam povjerovati da struja onih koji su spremni da pruže građanski neposluh neće biti razarajuća. Ipak, ne dopustite ni najmanju iskricu ili znak da želite prekršiti mir, čak ni onda ako svi budemo uhapšeni. Odlučili smo se da sve snage usmjerimo ka provođenju isključivo nenasilne borbe. Ne dozvolite da neko iz srdžbe učini nešto nepromišljeno. To je moja nada i stalna molba. Samo želim da ove moje riječi dospiju u svaki kut ove zemlje." Akcija se trebala proširiti na cijelu Indiju. Gdje god je to bilo moguće trebalo je započeti sa građanskom neposlušnošću usmjerenom ka postojanju poreza na sol. Bilo je protuzakonito proizvoditi sol, gdje god su postojali uslovi za to. Posjedovanje i prodaja krijumčarene soli (prirodna sol i slana zemlja bili su obuhvaćeni ovim zakonom) bila je isto tako protuzakonita. Svako ko je prodavao ovakvu sol, mogao je biti kažnjen. Uzeti nešto od prirodnih naslaga soli sa obale mora i dalje poslovati sa tim bilo je također protiv zakona. Za provođenje akcije Gandhiju su na raspolaganju stajali dobro obrazovani i brojni sljedbenici Satyagrahije, dobro školovani za nadgledanje i propagandu u širokim masama. Oni su se držali zajedno po osnovu zajednički položene zakletve i životnih pravila Ashram, koja su obuhvaćala tri tačke: molitvu, tkanje na vretenu i vođenje dnevnika. Imali su jedinstvenu odjeću (jednu vrstu uniforme) i nosili su kape kakve se dobijaju u zatvoru. Nakon 24 dana marša i dolaska na Indijski okean Gandhi je podigao šaku soli - signal, da se svugdje na sub-kontinentu učini isto. Sirovinu su prenjeli u unutrašnjost zemlje gdje su je dalje nastavili prodavati. Preko 50.000 Indijaca završilo je u zatvoru, jer su se oglušili o zakone o soli. Cijela akcija protekla je bez nasilja vrijednog pomena, upravo to je potaklo policiju. Izvještaj engleskog novinara Webb Millera, koji je pratio sukobe postao je klasični primjer Satyagrahaje u njenom najjačem borbenom izdanju. 2.500 dobrovoljaca mirno su marširali na rudnike soli u Dhrasanau: "U potpunoj tišini Gandhijevi muškarci su se izdvojili naprijed i zaustavili se otprilike 100 metara prije barikada. Odabrana kolona iz ove mase izdvojila se, napravila red i krenula prema zaštiti od žičane ograde. (...) Na zapovijest veliki broj domaćih policajaca krenuo je ka koloni koja je mirno marširala prema njima i bujica udaraca policijskim palicama sjurila se na njihove glave. Niti jedan od ljudi koji su marširali prema rudniku ne podiže čak ni ruku da bi se odbranio od udaraca. Kao pogođene kugle padali su na tlo. Odande. gdje sam ja stajao. mogao sam čuti zlokobno krckanje polomljenih lobanja. Masa ljudi koja je čekala, čudila se i pri svakom udarcu dunoko udisala zrak, svi kao jedan. Oni koji su bivali udareni, padali su na tlo, bez svijesti ili povijajući se sa slomljenim lobanjama i ključnim kostima. (...) Oni koji su da tada bili zaštićeni u masi, opet se izdvojiše u jedan red i počeše marširati, dok i njih ne izudaraše. Ravnomjerno su koračali naprijed, sa podignutim glavama, bez ikakvog ohrabrenja muzikom ili glasnim povicima i bez mogućnosti da izbjegnu teške povrede ili smrt. Policija je nastavila sa svojom akcijom i udarala je i mlatila i drugu kolonu koja je marširala prema njima. Nije bilo nikakve borbe, nikakvih zahvata, ljudi su jednostavno marširali naprijed dok ih ne bi pokosila kiša policijskih udaraca (...)" Nakon ove akcije muškarcima u uniformama, koji su se uprkos svom mogućem naoružanju osjećali nezaštićeni, nije na um padalo ništa drugo, do ono što svim uniformisanim muškarcima pada na pament u sličnim situacijama kao "prirodna" reakcija: kad im nije uspjelo da dobrovoljcima razbiju lobanje počeli su ih udarati u spolne organe. "Sat za satom struje bessvjesnih i krvavih tijela nošene su na nosilima", pisao je Webb Miller. Šta su postigli sljedbenici Satyagrahije? Nisu zauzeli rudnike; niti je Zakon o soli bio u cjelosti ukinut. Ipak, ovo nije bilo odlučujuće za cijelu kampanju, tako je bilo i mišljenje cijelog svijeta. Satyagraha-kampanja demonstrirala je svijetu perfektnu upotrebu novog instrumenta - mirne sile. [preuzeto iz: Günther Gugel, Mi nećemo smekšati. iskustva sa nenasiljem. Praktični uvod, Društvo za mirovnu pedagogiju e.V., Tübingen 1996., 51ff.]
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|