simbolicna politika

Dva sljedeća teksta pokušavaju razjasniti dva pojma koji su centralni za kritiku partije u vezi sa medijima, naime pojmove "simbolična politika" i "medijsko društvo".

Šta se podrazumijeva pod pojmom "simbolična politika"?

Demokratična vladavina u konkurentnoj demokratiji koja je okarakterizirana partijskom državom (...) vremenski je ograničena redovnim izborima. Obzirom da demokratična politika sama po sebi ima obavezu potvrđivanja i prihvatanja, politika, nosioci političkih odluka i njihovo djelovanje permanentno se moraju pravdati pred javnošću, informirati javnost o političkim planovima i odlukama i zadržati pažnju javnosti na svom djelovanju. Izborne kampanje zauzimaju centralno mjesto u ovom procesu koji se od strane političkih aktera posmatra kao traženje "legitimacije putem komunikacije". Međutim, ova činjenica nas ne smije zavarati, jer je politička komunikacija trajna, na kraju krajeva i zbog toga što je političko djelovanje zapravo komunikacijska djelatnost.

Osnova za razumijevanje političke komunikacije je koncept "simbolične politike" koji nas vraća na Murray Edelmana koji ga je i postavio. Edelmanova teorija polazi od udvostručavanja političke realnosti. Pod time on podrazumijeva da su sva politička djelovanja okarakterizirana podjelom u instrumentalnu dimenziju, odnosno u nazivnik - stvarni efekti političkog djelovanja - i u ekspresivnu dimenziju, odnosno dramaturšku simboličnu vrijednost - predstavljanje političkog djelovanja javnosti. Po Edelmanu insceniranje političke prividne vrijednosti za građane putem političkih simbola kao i njihova mistificirajuća ritualizacija za i putem masovnih medija, što se, opet, kod većine političkih aktera dešava nesvjesno ili je sa njihovog stanovišta uslovljeno samom ulogom koju imaju, sve više zauzima mjesto stvarne političke djelatnosti.

Ulrich Sarcinelli se nadovezuje na ovu teoriju i povlači razliku između dimenzije proizvodnje i predstavljanja politike, između stvarne i simbolične vrijednosti. Materijalna (proizvodna) politika, po Sarcinelliju gubi u dobu medija, prije svega, u dobu televizije stvarni odnos ka odlučujućim oblicima. Nasuprot tome "medijalizacija" politike, tj. predstavljanje politike po pravilima masovnih medija i "upakivanje" politike sve je važnije za održanje interesa za politiku i za usmjeravanje političkih predodžbi. Jezički simboli (kao "euro", "poreska reforma" itd.) i nejezički simboli (kao himne, zastave i rukovanja pri posjetama državnika) plijene pažnju. Ovi simboli pri svemu tome reduciraju političku kompleksnost problema, predstavljaju određenu sliku svijeta i bude emocije kod publike.

Politički simboli ne služe samo za predstavljanje političke realnosti. U konkurentnom djelovanju partija i političara, te u pokušaju da se za sebe osvoji medijska pažnja ovi simboli se koriste i za predstavljanje političke prividne realnosti. Upravo za ovaj konkretan angažman političkih simbola u procesu posredovanja politike koristi se pojam "simbolična politika". Neprecizno korištenje ovog pojma u svakodnevnom životu i to prije svega u negativnom kontekstu odražava raširenu kritiku za korištenje ove simboličnosti u politici. Međutim ova kritika previđa činjenicu da "čista" politika, dakle, politička stvarnost bez dramaturgije i simboličnih dodataka ne može postojati. Od kada postoji političko djelovanje simbolična politika je nazaobilazan i neodvojiv dio ovog procesa. Simbolična politika predstavlja forum za nosioce političkih odluka, u kojem se oni mogu prezentirati, staviti pod znak pitanja kompetencije rješavanja problema, te predstaviti političke vrijednosti, norme i svoju osnovnu orijentaciju. Obzirom da za veliku većinu stanovništva politika u svoj svojoj kompleksnosti, ipak, ostaje iza kulise, javnost jednostavno u velikoj mjeri prihvata onu predstavu politike koja se orijentira ka medijskim zakonima u formi rituala, stereotipa, simbola i uvriježenog šematskog razmišljanja kao opću predstavu "političke stvarnosti": Dok insceniranje politike za publiku postaje politička realnost, političko djelovanje "iza scene" uglavnom ostaje nezapaženo.

[iz: Jens Tenscher: Politika za televiziju – Politika na televiziji. Teorije, trendovi, perspektive; u: Ulrich Sarcinelli (Hg.), Predstavljanje politike i demokratija u medijskom društvu, Bonn BpB 1998.]

Šta znači pojam "medijsko društvo"?

Gotovo je samo po sebi razumljivo da se mediji, medijski sistem i javnost u otvorenim demokratskim društvima stalno nalaze u procesu promjene. Oni su time za posmatrača kako indikatori, tako i relevantni faktori za opisivanje i analizu socijalnih promjena. Međutim, u mnogim politološkim i sociološkim posmatranjima i istraživanjima medijima nije posvećena dovoljna pažnja. To je postignuto tek u posljednje vrijeme u jednoj brzoj i pricipijelnoj promjeni kako kod posmatrača, tako i u socijalnoj realnosti. To je možda i razlog što se u bezbrojnim sociološkim refleksijama upotrebljavaju pojmovi kao "informativno društvo" ili "medijsko društvo" da bi se okarakterizirao sadašnji stupanj razvoja. Ovim pojmovima generalno se označava da proizvodnja, širenje i recepcija informacija u modernom društvu dobijaju na ekonomskom, kulturnom i političkom značaju. I još i više: Medijski sitem postaje centralna infrastruktura modernog društva. O "medijskom društvu" može se govoriti jer:

- se publicistički mediji sve više šire i kvalitativno i kvantitativno,

- se enormno ubrzao protok informacija putem medija,

- su se razvili novi tipovi medija,

- mediji sve dublje prodiru u cjelokupno društvo,

- su mediji zadobili sveopću društvenu pozornost zahvaljujući velikom korištenju istih, te zahtijevaju sve više priznanja,

- su se mediji, konačno, razvili u institucije.

Mediji istovremeno sve više postaju preduslov za informativnu i komunikacijsku praksu drugih aktera. Tačnije rečeno: Bez publicističkih medija nema ni komunikacije između društvenih organizacija, kao ni između tih organizacija i cleokupne publike. Shodno tome politička javnost u modernim demokratijama uveliko je pod medijskim utjecajem što se tiče njene strukture, sadržaja i procesa. U odnosu na politički stručni rad, te na predstavljanje tog rada postavljeni su novi zahtjevi za sve aktere koji imaju veze sa nastajanjem sveopćeobavezujućih odluka.

[iz: Otfried Jarren: Mediji, medijski sistem i politička javnost u procesu promjene; u: Ulrich Sarcinelli (Izdavač.), Predstavljanje politike i demokratija u medijskom društvu, Bonn BpB 1998.]

[Početak stranice]