Kritika partija (IV)

	Često se čuje kritika da partije kapituliraju pred medijima. Umjesto da samosvjesno imaju vodeću ulogu u procesu obrazovanja političke volje, partije se prilagođavaju medijima. Umjesto da vode "pravu" politiku, partije se koncentriraju na "simboličnu" medijsku politiku u smislu PR-kampanje. Sljedeći tekst vrlo oštro polemizira o ovoj argumentaciji.
	Moć medija pokazuje se upravo za vrijeme izborne kampanje. Sljedeći tekst posvećen je kontroverzi između zahtjeva i stvarnosti u izbornoj kampanji [...do teksta "Izborna kamanja"]
Pozadina	Drugi tekst u okviru ovog odlomka bavi se pojmovima "simbolična politika" i "medijsko društvo", koji su od odlučujućeg značaja za razumjevanje kritike partija u odnosu na medije [...do teksta o Simboličnoj politici].

Oslabljene partije?

Što je društvo kompleksnije to je heterogeniji programatski fundus partija. U staro vrijeme zatvorenih pozicija partije su svoje programe mogle formulirati na tri lista papira. U međuvremenu je situacija postala takva da partije trebaju višegodišnje ispite, kako bi formulirale svoje ciljeve na taj način da se u nekom od odlomaka političkog manifesta može pronaći svaka podgrupa s kojom partija računa kao sa potencijalnom biračkom snagom. Ta granica je nevjerovatno duga, programski spisi postaju sve duži i sve dosadniji. Na kraju ove razvodnjenje i proširene programske diskusije partije u pravilu daju odgovore na pitanja od jučer, a ti odgovori su bez ikakve snage i prazne floskule.  

Politčari, dakle, shodno tome mogu očekivati uspjeh samo ako nastupe dinamično, vitalno i energično. A uostalom programski diskursi ne uklapaju se u očekivanja medijskog društva, koje se bazira na personaliziranju, slikama i napetim situacijama. Programski diskursi, suprotno tome, nude samo slova, apstrakciju i ako su dobri intelektualnost. Poruke koje se na taj način šalju su dugotrajne, a "tele-društvo" kao prioritet zahtjeva promjenu, i to brzu i nonšalantnu promjenu. Obzirom da je sve to tako programi među partijskom elitom nemaju neku visoku poziciju (...). I to je partije, bukvalno govoreći, dovelo do njihovog stvarnog "smisla".

Tamo gdje smisao političkog više ne igra nikakvu ulogu o tome ne treba ni razgovarati. Tako da su partije započele svađu s one strane uobičajenih personalnih rivaliteta. Unutarpartijske frakcije već odavno su izgubile na svom značaju, sada su još samo instrument kvote za donošenje odluka o personalu i to po osnovu tradicionalnih i prijateljskih razloga. One više ne predstavljaju bitan faktor za političko razjašnjavanje i teške kontroverze. Jer, i to je jedna od čvrstih činjenica na koju "tele-političari" moraju obratiti pažnju: publika ne voli rasprave, bira se ona partija koja nastupa otvoreno. To je možda tako, ali to partijama oduzima njihovo političko jezgro i prazni njihovu supstancu, te u svakom slučaju slabi produkciju elite. Jer, politički podmladak ne nastaje unutar strukture u kojoj su konflikti zaustavljeni, niti u homogeniziranoj partiji koja je disciplinirana od vrha ka dnu. Odlučni političari koji su sigurni u svoj instinkt i sposobni provesti u djelo svoj naum, te sadržajno profilirani političari kuju se u žustrom boju, u obilju divljih rasprava, a ne u jednominutnim dopadljivim izjavama pred kamerama. 

Tamo gdje nema jakih frakcija i umjereno vođstvo djeluje neodlučno. U partijama koje su oštro polarizirane sposobnos integracije političkog vođstva je prava umjetnost. Za tako nešto potrebne su pomirivačke sposobnosti, te je potrebno steći povjerenje različitih frakcija unutar partije, imati sposobnost balansiranja i uvezivanja, kao i smisao za jedno strategijsko težište, ka kojem se partija može orijentirati kao cjelina, te se za to težište zalagati u kampanjama (...). Upravo zbog ovog deficita političkog vođstva partije djeluju tako nemoćne, i zbog toga im je tako teško da odrede svoje pravce, te da steknu politički autoritet. I upravo zbog toga "iskaču iz šina" pri svakom naletu medijskog vjetra.   

Mnogo toga je u direktnoj vezi pred ustupanjem vladavine partija medijima. Politika time kao da je prestala biti politika. Ipak, depolitiziranje politike doprinijelo je nepoštivanju partija. Na mjesto programa partije su stavile gegove, umjesto stabilnog identiteta one su odabrale kratkotrajni imidž, umjesto orijentacijom one pokušavaju postići rezultate marketingom, umjesto da samosvjesno preuzmu vodeću ulogu one dozvoljavaju utjecaj od nekih "nadridoktora". Političari čvrsto vjeruju u to da sve ovo zahtjevaju zakoni medijskog društva. S druge strane, opet, medijsko društvo ima respekta samo prema onim političarima koji istraju na jezgru političke samosvjesnosti, koji ne "cvjetaju" pred novinarima i koji ne žele po cijenu svega da budu dopadljivi. Političari ne smiju željeti da budu dopadljivi. I vjerovatno i televizijska publika, iako ostaje pasivna, od politike ne očekuje spektakularne događaje i šalu, nego odgovornost, smisao i ozbiljnost. Možda bi partije stoga doista trebale jednom pokušati i sa politikom.