SAD

Hijerahijski nepodjeljena organizacija...

Za razliku od većine evropskih partija američkim partijama nedostaje hijerahijski podjeljena organizaciona struktura, uz pomoć koje bi predsjednik partije mogao na okupu držati senatore i poslanike koji se ne slažu jedni sa drugima, te ih ponovo disciplinirati, kada glasaju protiv zakonodavnog programa partije. Kako je primjetio politolog Hugh Bone američke partije imaju organizaciju po kojoj svaki nivo partijske organizacije autonomno odlučuje. Obzirom da kandidati za pojedine službe sami grade svoju izbornu kampanju, sami se koncentriraju na određene poslove za vrijeme izborne kampanje, sami određuju svoju izbornu strategiju, vođama partije na raspolaganju ostaje jako malo sredstava (podrška ili uskraćivanje podrške) za provođenje partijske discipline. Rezultat toga je da su partije u Americi u svojoj provincijalnoj perspektivi, jer su senatori i kongresmeni obvezni zapravo samo prema lokalnom nivou i lokalnim organizacijama čija je politička orijentacija dosta ograničena.  

Propvincijalnost i fragmentiranje partija... 

Pored provincijalnosti koja je potpomognuta federalizmom, i izborni sistem svojim različitim sastavom birača predsjednika, senatora i poslanika doprinosi podjeli partija u Americi. Sistem izbornog kolegija pri izboru predsjednika još jedanput unutar birača naglašava značenje politički nesigurnih država sa velikom gustinom naseljenosti stanovništva. Obzirom da kandidat za predsjednika nakon glasanja izbornika, ukoliko osvoji većinu glasova izbornika u jednoj državi dobiva sve glasove koji pripadaju toj državi (princip "Winner-take-all"), predsjednički kandidati su ohrabreni da se koncentriraju na petnaestak država sa najviše stanovnika, a samim tim i najviše izbornika, te da na taj način pokušaju sebi obezbjediti apsolutnu većinu. Od 1932. godine tu pripadaju uglavnom velike države sa jakom industrijom u kojim živi veliki broj radnika, te rasne i etničke manjine. Kada se postigne da ove grupe glasaju u blokovima, njihovi glasovi mogu biti odlučujući za izbor predsjednika. One podržavaju liberalnu i privrednu socijalnu politiku za koju se uspješno zalažu na skupštinama partije. 

Izbornici i princip "Winner-take-all"

Na ovaj način sistem kolegija izbornika i princip "Winner-take-all" osigurali su poseban utjecaj na politiku predsjednika. Po procjenama oba politička posmatrača Irving Kristola i Paul Weavera diskutabilno je da li bi bez sistema kolegija izbornika i principa "Winner-take-all" uopće nastalo predsjedavanje, te da li bi postojalo od 1932. do 1968. godine. 

Poslanici su više obvezni prema svojoj izbornoj jedinici, nego prema partiji ili prema predsjedniku... 

Za razliku od birača predsjednika poslanici u kongresu i u parlamentima saveznih država su mnogo više heterogeni. Oni dijelom žive u skoro nenaseljenim poljoprivrednim oblastima u malim i srednjim gradovima, ali i u gradskim okruzima gdje je gustina stanovništva veoma velika, kao na primjer u Megalopolisu, koji se prostire od Los Angelesa u Kaliforniji do San Dijega. Različit sastav birača prouzrokuje da se predsjednik, Senat i Predstavnički dom moraju baviti sasvim različitim privrednim, političkim i socijalnim interesima. Dalje, šestogodišnji mandat u Senatu i vremenski raspoređeni izbori (svake dvije godine bira se po jedna trećina poslanika za Senat), te dvogodišnji mandat poslanika u Predstavničkom domu doprinose tome da predsjednik kao vođa partije ima veoma mali utjecaj u Kongresu. Pri tome kongresmeni mnogo manje pažnje obraćaju na vodeću ulogu predsjednika za vrijeme općih izbora za Kongres, nego za vrijeme predsjedničkih izbora. Bez predsjednika na vrhu kandidatske liste partije, njegove partijske kolege su mnogo spremnije da se u Kongresu zalažu za interese općina, saveznih država i pojedinačnih regiona, nego za preference i prioritete predsjednika.  

Slabljenje partijskih veza...

Od sredine 60-tih godina različiti trendovi ponašanja američkih birača pojačali su centrifugalne tendencije u partijskom sistemu. Najprije došlo je do stalnog porasta neovisnih birača, koji se nisu identificirali ni sa Demokratima ni sa Republikancima. Cijeli niz traumatičnih događaja, kao ustanci crne rase, nemiri na univerzitetima, rat u Vijatnamu, te neuspjeh obje partije da riješe privredne probleme kao nezaposlenost, siromaštvo i inflaciju poljuljali su povjerenje birača u partijski sistem. Konsekventno tome birači su više pažnje obraćali na imidž i osobenost predsjedničkih kandidata, te na aktuelne teme koje se obrađuju u predsjedničkoj izbornoj kampanji - npr. Vijatnam 1968., Watergate 1976., inflacija i "previše države" 1980. godine. 

Razdvajanje glasova... 

Drugi važan trend je povećanje razdvajanja glasova od 1960. godine. Procenat birača koji predsjedničkom kandidatu jedne partije daju svoj glas, a pri tome biraju svog predstavnika za Kongres iz druge partije sa 40% procenata 1960. godine porastao je na 60% 1980. godine. Na posljednjim saveznim izborima čak 70% neovisnih birača podijelili su svoje glasove između kandidata dvije različite partije. Ovo razdvajanje glasova dovelo je do toga da je od kraja Drugog svjetskog rata u toku 14 godina legislativa i egzekutiva kontrolirana od strane dvije različite partije. 

Problem blokade...

U slučajevima većinskog razdvajanja glasova između republikanskog predsjedničkog kandidata s jedne i demokratskih članova Kongresa s druge strane republikanski kandidati Eisenhower, Nixon, Ford i Reagan bili su suočeni sa Kongresom u kojem su u jednom ili čak u oba doma demokrate imale većinu. Ovdje moramo pomenuti i dva izuzetka, naime Franklin D. Roosevelt i Lyndon B. Johnson, pri čijem izboru su demokratski predsjednički kanditati dobili manje glasova, nego članovi Kongresa iz njihove partije. Stoga su republikanski predsjednici morali raditi sa Kongresom kojeg kontrolira opozicija, odnosno sa Kongresom koji nije baš prijateljski raspoložen ka predsjedničkim prijedlozima. Demokratskim predsjednicima bilo je teško dobiti podršku Kongresa jer su njihove partijske kolege, shodno odnosu, imune na predsjednička obećanja i prijetnje. Razdvajanje glasova je jedan od faktora koji je ograničio ulogu predsjednika kao vođe partije, minirao njegove šanse za provođenje programa partije, te prouzrokovao zastoj i oklijevanje u vladinim poslovima.  

Dok je partijski sistem fragmentiran federalizmom, raspodjelom vlasti i najnovijim razvojima u ponašanju birača, masovni mediji su predsjedničke izbore stavili u žarište interesovanja cijele nacije, te umanjili ulogu partijske organizacije u odnosu na politiku predsjednika. Počev od "Razgovora pred kaminom" i radijskih press konferencija Franklin D. Roosevelta u kasnim tridesetim godinama obje partije su u predsjedničkim kampanjama centralno mjesto dale medijima. Od kraja Drugog svjetskog rata radikalno su se promijenili televizija, stil i sredstva za izbornu kampanju. Pored rastućih troškova izborne kamanje, uvođenje medija u istu zahtijeva cijeli korpus specijalista za rad sa javnošću, istraživača javnog mnjenja, stručnjaka koji pišu govore, savjetnika za odnose sa javnošću, prikupljivača novca za izbornu kampanju i sl. Neke izborne kampanje čak su planirane i od reklamnih agencija, koje su obrazovale timove specijalista koji onda predsjedničkog kandidata i teme "upakuju i reklamiraju" na isti način kao što to neke druge firme rade sa sapunom. Ovi stručnjaci su jednostavno "izgurali" tradicionalne šefove partija i postali, umjesto njih, savjetnici u Bijeloj kući. Od 1960. godine eksperti za medije i rad sa javnošću, koji najviše razmišljaju o političkim odlukama predsjednika i njihovom ishodu kod birača, te procjenjuju šanse za ponovni izbor, ubrajaju se u krug najužih saradnika i savjetnika predsjednika.