Izborno pravo

Izborno pravo jedne države u velikoj mjeri utječe na obrazovanje partijskog sistema. Tako je pravo većinskog izbora u velikoj mjeri utjecalo na obrazovanje dvopartijskog sistema u SAD-u. Osnove američkog izbornog prava predstavljene su u sljedećem tekstu. Vezom između političkog sistema, izbornog prava i karakteristika partijskog sistema bavi se drugi tekst [...do teksta "Veza"]

U Sjedinjenim američkim državama vlada većinsko izborno pravo. Izabran je onaj kandidat koji u izbornim jedinicama dobije više glasova.

[Das Capitol in Washington]

Kongres — "parlament" Sjedinjenih država — sastoji se od dva doma: Senata, u koji svaka država neovisno od svoje veličine šalje dva poslanika, i Predstavničkog doma (House of Representatives), u kojem svaki poslenik zastupa po jednu izbornu jedinicu od otprilike pola miliona građana. Poslanici se nanovo biraju svake dvije godine; senatori imaju šestogodišnji mandat; svake dvije godine nanovo se bira trećina Senata.

(...) Nasuprot raširenom mišljenju predsjednik i podpredsjednik SAD-a se ne biraju direktnim izborom. Građani biraju izbornike, a oni predsjednika. Svaka država bira onoliko izbornika koliko poslanika ukupno ta dotična država šalje u Senat i Predstavnički dom. Izbornike imenuje partija i oni tradicionalno glasaju za kandidata svoje partije - čak iako pravno nisu obavezni da to učine. Nakon što građani daju svoje glasove za izbornike, onda izbornici glasaju u svakoj državi; pobjednik nakon glasanja u državama dobiva sve glasove koje ta država ima. Zbog ovog postupka moguće je da kandidat koji je dobio najviše glasova od strane naroda, doživi fijasko od strane izbornika; u prošlom vijeku to se desilo tri puta. Ukoliko se desi da ni jedan kandidat ne dobije apsolutnu većinu glasova izbornika - a bilo je i takvih slučajeva - onda Predstavnički dom bira predsjednika, a Senat podpredsjednika.

Pedeset saveznih država uglavnom imaju legislativu koja se sastoji od dva doma, i na vlasti je guverner koji se bira direktnim izborom. Pored saveznih, državnih i lokalnih političara, još cijeli niz daljnjih vodećih osoba na državnom, okružnom i općinskom nivou bira se direktnim izborom, posebno sudije i državni tužitelji. Izbor sudaca direktno iz naroda je vrlo diskutabilan, obzirom da bi njihovom težnjom da budu bliže narodu kako bi bili izabrani izricanje pravnih mjera moglo biti hendikepirano.

Učešće građana na izborima u SAD-u po njemačkim mjerama je vrlo nisko; na posljednjim predsjedničkim izborima iznosilo je 55%, četiri godine prije toga, svega 50%. To je sigurno i u direktnoj vezi sa pravilom da se birači moraju na vrijeme registrirati; obzirom da u SAD-u ne postoji služba u kojoj građani odjavljuju, odnosno prijavljuju svoje staro, odnosno novo mjesto boravka, tako da mjesne službe, osim registracije nemaju drugog načina da naprave biračke spiskove.

Kandidate za različite službe u principu imenuje partija; doduše u toku historije od države do države su se razvili vrlo otvoreni i slobodni postupci za imenovanje kandidata. Postoje skupštine birača (caususses), u kojima članovi partije, a često i zainteresirani građani koji nisu u partiji nominiraju kandidata - u većini država ovaj postupak se naziva predizbori. Pri ovim predizborima mora se najprije registrirati za neku partiju (pri čemu se član Demokrata može registrirati kao Republikanac) i nakon toga birati željeni kandidat.

Više informacija o izborima i izbornom pravu u SAD-u na engleskom i njemačkom jeziku naći ćete na Internetu pod adresom http://www.usembassy.de/usa.