Problemi

Sljedeći tekst obrađuje naučnu debatu o deficitima i budućnosti američkog partijskog sistema. da li će se američke partije razviti od čisto udruženja za izborne kampanje u partije u pravom smislu riječi, koje sa svojim programskim profilom istupaju kao posrednici između "naroda" i "države"?

Godinama se između američkih sociologa vodi prilično kontroverzna debata o temi "raspad ili (re)konsolidiranje američkog partijskog sistema?". Kritičari postojeće scene partija žale se na nedostatak discipline i veza (veza u saradnji predsjednika i kongresne većine, koje se i pri istoj partijskog pripadnosti ipak kao suprotni polovi). Oni kritiziraju nedostatak jasnih alternativa u programatici tradicionalno rivalizirajućih partija, te ukazuju na sveukupno rastuću neeficijentnost i deficite u legitimitetu političkog sistema SAD-a.

Tako je već 60-tih godina renomirani politolog James D. Burns opisao stanje američke partijske demokratije u vrlo sivim tonovima i predložio reforme. Ove reforme imale su za cilj etabliranje jedinstvenog partijskog vođstva, proračunavanje političkih odluka, saradnju egzekutivne i legislativne vlasti, te transparentnost procesa obrazovanja političke volje, a da pri svemu tome javnosti stoji na raspolaganju dovoljno šansi i mogućnosti kontroliranja vladajućih snaga.

[Bijala kuća - Sjedište predsjednika]

Americi su potrebne dvije nacionalne predsjedničke partije, koje bi u budućnosti konkurirale na svim političkim nivoima za osvajanje glasova birača uz pomoć jedinstvene programatike, preovladavajući na taj način trend koji trenutno vlada u Kongresu a tiče se nesigurnog obrazovanja političkih frakcija koje mogu donijeti odluke, te na taj način obezbjediti i pouzdanu šemu saradnje sa Bijelom kućom. Za ovu svrhu partijske organizacije bi trebalo hijerarhijski kazniti i postaviti na osnovu formalizirane baze članstva. Zato bi se morale provesti parlamentarne reforme u korist kaznene discipline u frakcijama. Nacionalni izbori trebali bi da budu podređeni saveznim regulacijama pri čemu se pored ukidanja kolegija izbornika mora ukinuti zabrana višestrukog ponovnog izbora predsjednika.

U 80-tim godinama rasprave o partijskom sistemu i partijama su se intenzivirale. Ovakav sistem je, po kritičarima, zakazao da na vrijeme ponudi nova rješenja problema u oblasti unutarnje i vanjske politike, te da ta rješenja uz pomoć djelotvornog obnašanja vodećih funkcija pretvori u zakonski obvezna. Partije su se našle pred razrješenjem, čime je direktno ugrožen politički sistem. Propagirani su različiti prijedlozi reformi, ali je sve ostalo samo na tome. Razlog za to je sasvim očigledan: U zemlji čija je politička kultura pod veoma velikim utjecajem svijesti o tradiciji, veoma je teško provesti bilo kakve reforme, posebno onda kada te reforme stavljaju pod znak pitanja već etablirane pozicije moći.

Konačno, zastupljene su i suprotne pozicije kojima je u cilju sprovođenje rekosolidiranja i revitaliziranja američkog partijskog sistema. Ovakvi glasovi ukazuju na rastuće programatske razlike između Demokarata i Republikanaca, koje manji broj autora označava kao "ideološku polarizaciju". Ovi posljednji u znaku Reganove, Bushove i Clintonove administracije doveli su do jedinstvenijeg ponašanja kongresnih frakcija što olakšava odluku birača. Osim toga, na svim političkim nivoima može se primjetiti proces konsolidiranja partija, kojem je stalo do djelotvorne organizacije partijskog aparata. Tako da se doista promjenio kvalitet i intenzitet političke participacije u samoj osnovi partije i to u sjeni pokreta za građanska prava, studentskog pokreta i pokreta protiv rata u Vijetnamu u toku 60-tih i 70-tih godina. Mladi angažirani u politici koje manje interesira partijska patronaža,a više partijski program, jednostavno su na stranu izgurali stare partijske funkcionere i njihov pragmatizam. Samim tim oni su zaoštrili profil partija kao samostalnih veličina u komuni, okrugu, zemlji i savezu.

Tako na primjer danas u svih 50 država postoje organizacije Republikanske partije, koje iz partijske centrale u Washingtonu, iz Republican National Committee (RNC) dobijaju u najmanju ruku okvirne mjere rada. Tri nacionalna partijska komiteta Repubilanaca - pored RNC-a u oba doma Kongresa postoje paralelne institucije, koje pokušavaju da organiziraju ili u najmanju ruku da utječu na izborne kampanje - prikupili su u posljednjim godinama veoma visoke sume od sponzora i donatora za izborne kampanje. Osim toga, oni se sve više angažiraju pri obrazovanju kandidata za javne službe, te putem nacionalnih reklamnih kampanja pokušavaju naglasiti svoje prisustvo.

I kod Demokrata se mogu primjetiti slična zalaganja, a da pri tome partija trenutno ne konkurira sa republikanskim rivalima. Konačno tendencija rekonsolidiranja partija još uvijek nije dovoljna terapija za duboke krizne fenomene. Tako da su national committees kako Demokrata, tako i Republikanaca - a isto važi i za paralelne koordinirajuće institucije u oba doma Kongresa - do danas ostale samo eficijentna uslužna poduzeća za izborne kampanje i reklame. Oni se nisu razvili u organizacije u kojima se formulira politika ili posreduju interesi, niti u organizacije koje bi mogle usloviti posmatranje ili čak provedbu izbornih programa partija u politici pojedinačnih država ili na federalnom nivou.

Iz evropske perspektive čak i revitalizirane nacionalne partije ostaju fragmentirani ideal. Nakon posmatranja rastuće personalizacije i individualizacije američkih izbornih borbi nerealnim se čine povremeno izražena očekivanja, da bi se iz lokalnih, regionalnih i po grupama razdvojenih partija mogao razviti partijski sistem koji jasno postavlja organizirane i nacionalne prioritete.

[Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]