Specificnost

Sljedeći tekstovi govore o tome na koji način američke partije shvataju same sebe, dalje, pokušavaju razraditi centralne karakteristike američkog partijskog sistema i kao treće bave se unutarnjom organizacijom partija u SAD-u [...do teksta o unutarnjoj organizaciji].

Karakteristike i razvoj dvopartijskog sistema

Pored posebnog karaktera američkih partija kao patronažnih partija koje su daleko od ideologije, a kasnije kao jednakomjernih pragmatičnih okvirnih organizacija koalicije različitih interesa, specifiični partijski sistem začudio je kontinentalne Evropljane, jer oni u njemu nerijetko vide alternativu kojoj teže u sopstvenom partijskom spektru. Od samog početka u Novom svijetu razvio se dvopartijski sistem, u kojem se vladajuće pozicije i službe dijele prema većinskoj odluci u izbornim jedinicama koje kandidiraju po jednog kandidata, u kojem razdvojene partije nemaju šanse. Kombinacija dva faktora - funkcije imenovanja vlasti i relativnog većinskog izbornog prava - dovela je, dakle, do koncentracije američkog partijskog sistema. Dvjestogodišnja historija SAD-a pokazuje da su stalno postojale dvije velike partije jedna nasuprot druge. Jedna od njih je općenito dobijala na kongresnim izborima više legislativnih perioda, dok je druga uglavnom imala svog kandidata na predsjedničkoj funkciji. Obje grupacije mogle su se osloniti na određene regije i biračko tijelo, artikulirali su relativno različite političke pozicije, iako se programatski nisu previše odaljavale jedna od druge.

Drastična promjena etabliranom partijskom svijetu pokrenuta je kada su se postavila nova društvena pitanja, koja su izbrisala tradicionalne granice između partija. Ovo je na primjer važilo za razlike između Sjevera i Juga po pitanju ropstva i secesionog rata. Do otprilike 1850. godine Demokrati su dominirali u politici zemlje, ali su nakon kraja građanskog rata kao "partija Juga" dospjeli u položaj manjine, pa su između 1868. i 1928. samo četiri puta odnijeli pobjedu na predsjedničkim izborima, dok je Republikancima to pošlo za rukom čak dvanaest puta.

Krajem 20-tih godina privredna kriza se pobrinula za novu promjenu u partijskom svijetu. Republikanci su najprije pokušali bagatelizirati krizu, jer nisu znali kakav bi utjecaj na bitačko tijelo imala nova politika. Predsjednički kandidat Demokratske partije, Franklin Delano Roosevelt, zalagao se za aktivniju ulogu države u privredi, objavio je program zapošljavanja i novu socijalnu politiku, te time na stranu demokrata pridobio grupe, kao što su industrijski radnici, manje zanatljije, crnci, katolici, etničke manjine, što su grupe koje su ranije pripadale u skupinu biračkog tijela koje je svoj glas davalo Republikancima. Zajedno sa tradicionalno "demokratskim" državama Juga ova New-Deal-Koalicija osvojila je potrebnu većinu i na vlasti se zadržala decenijama, te tek u 70-tim ili 80-tim godinama bila ozbiljnije uzdrmana.

Samorazumjevanje partija

Obje velike partije u zemlji kultiviraju različite historijske mitove, iza kojih se skrivaju ideološke i sociološke razlike.

Pri tome su Demokrati razvili svoje mitove na velikim Amerikancima kao što su Jeferson, Jackson, Wilson ili Roosevelt, da bi se prezentirali kao partija demokratizacije, slobode i napretka, kao veritabilna "narodna partija".

Republikanciima se ovaj imidž činio neuvjerljivim, njima se Demokratska partija činila kao skupina radikalnih "ljevičarskih grupa", čija je privredna i socijalna politika uvijek pokazivala konsekvence za sociološko-politički sistem SAD-a.

Republikanci, koji sami sebe označavaju kao Grand Old Party (GOP), učvrstili su svoje mitove na Abraham Lincolnu (...).,

[Oni se definiraju] kao parzija first principles, starih amaričkih vrijednosti - individualizma, pionirskog duha, slobodnog poduzetništva, anticentralizma i antibirokratizma, smisla za porodicu, susjedskog duha itd. - što je opet po mišljenju Demokrata karikatura stvarnosti, koja je opet pod velikim utjecajam egocentrizma GOP-a, guranja laktovima i posjedovanja u šaci gornjih deset hiljada u zemlji.

[iz: Hartmut Wasser: Političke partije u SAD-u; u: W.P. Adams i ostali (Izdavač), Izvještaji iz zemalčja: SAD I, Bonn BpB 1990.]

[Početak stranice]

S vremena na vrijeme ralacija između dvije velike partije bila je dovedena u pitanje i od strane treće partije ili partija, na primjer, kada bi se treće partije založile za neki aktuelni problem, te na taj način mobilizirale dijelove biračkog tijela obje velike partije. Etablirane partije su na to morale reagirati, pronaći alternativne modele rješenja za postojeće probleme, morale su sa ispolariziranih pozicija odgovoriti na nove zahtijeve, što je opet prouzrokovalo kretanja unutar biračkog tijela.

(...) Cjelokupno gladano dvopartijski sistem nikad nije ozbiljno dolazio u pitanje. Demokrate i Republikanci su jednostavno znali odabrati momenat da "usisaju" potencijalne glasove koji bi eventualno mogli biti dodjeljeni trećoj partiji. Ponekad se dešavalo da se cjelokupan personal tih trećih partija integrira u jednu od velikih. Upravo zbog toga što je dvopartijski sistem u SAD-u stalno fleksibilan, decentraliziran i spreman na kompromis, ima sposobnost pomenutog "usisavanja"; na taj način dvopartijski sistem sistemu vladavine osigurava stabilnost i u određenim fazama čak i političku promjenu, te ispunjava zapovijest iz Ustava, a to je balans i kontrola moći, te promjenu vodećeg osoblja koja je u direktnoj vezi sa ovim procesima.

[Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]

Čak i po svom unutarnjem uređenju američke partije imaju posebno mjesto. One ne poznaju ni organizirano članstvo ni formalizaciju procesa obrazovanja političke volje između vrha partije i članstva. Šta uopće znači pojam partijsko članstvo?

"Gospodin A. smatra sebe Demokratom, gospodin B sebe smatra Republikancem, a gospodin C sebe . Socijalistom, a pod ovim "smatra sebe" često se podrazumjeva da su gospoda A, B i C "članovi" pomenutih partija. Za većinu ljudi je članstvo u partiji nejasan pojam kojeg je teško definirati. Ako je neka osoba član bilo koje druge organizacije - neke crkve, lože ili neke profesionalne organizacije - onda se polazi od toga da je ta osoba pristupila dotičnoj organizaciji zbog nekog pozitivnog djela, da daje priloge za tu organizaciju, da je eventualno aktivna u nekom od odbora organizacije, da obnaša neku od funkcija u organizaciji ili da na neki drugi način učestvuje u radu organizacije. Međutim, ukoliko je neko član velikih partija, ne može se sa sigurnošću tvrditi isto. Ne postoji nikakav poseban postupak ili ceremonija pristupanja. U principu, ne postoji članstvo. Partija ne dobiva nikakvu pismenu obveznicu od njenih članova, koja bi sadržavala priznavanje programa partije i obvezu da će se isti provoditi, partija ne prikuplja priloge (iako se istovremeno čine napori da se uvede sistem redovitog plaćanja priloga za partiju), partija nema statuta koji treba da provede i nema sredstava da označi svoje članove na bilo kakav način, osim da odbije da podrži nekoga ko se kandidira na izborima. Neko je Demokrata ili Repubikanac ako to sam za sebe tvrdi i ako redovito na izborima ne daje svoj glas jednoj ili drugoj partiji. I to je sve što se može reći. Osim toga, svako ima pravo da promijeni svoje mišljenje i svoju pripadnost jednoj ili drugoj partiji onoliko puta, koliko to njemu odgovara. Svakom ostaje na slobodnu volju da razbija glavu o tome koliko članova ima jedna partija, a ovo bi isto važilo i ukoliko bi postojali kriteriji po kojima bi se moglo definirati ko se može smatrati članom neke partije, a ko ne." (Ogg/Ray)

U prošlosti je faktor vijernosti partiji pojedinih individua i grupa bio važan faktor pri određivanju šansi na izborima, kao i za stabilnost političkog sistema. Različiti društveni slojevi razvijali su simpatije za jednu od velikih partija shodno svom porijeklu, obrazovanju i zanimanju, etničkoj i religijskoj pripadnosti, po mjestu i regionu stanovanja, a ove simpatije mogle su se potvrditi potvrđivanjem predizbornih kalkulacija o ponašanju određenog dijela biračkog tijela. Dok se u predgrađima, u Vermontu, Pennsylvaniji ili Kansasu stanovništvo pretežno izjašnjavalo za Republikance, u centrima velikih gradova, u Južnoj Carolini, Alabami ili Georgiji živjele su "rođene" Demokate. Dok je visoki sloj stanovništva redovito birao Republikance, poslovni ljudi se identificirali sa Republikancima, Grand Old Party (GOP), niži slojevi stanovništva, te industrijski radnici su glasali za Demokrate. Dok je WASP-porijeklo, pripadnost bijelom, anglosaksonsko-protestantskom sloju, bilježilo glasove za Republikance, katolički Slaveni, Italijani, Irci, čak i Jevreji osjećali su se privučeni Demokratskom partijom. Bolji odgoj, te nešto viša starosna granica utjecali su na republikanske, a prosječno obrazovanje i niža starosna granica demokratske preference.

Politička sadašnjost obilježena je nestajanjem tradicionalnih veza za jednu ili drugu partiju, porastom sposobnosti promjene u odnosu između partija, grupa i individua, te porastom broja birača koji mijenjaju svoje glasačke odluke od izbora do izbora (floating vote) kao i porastom broja neovisnih glasača (independents), koji se ne odlučuju čvrsto ni za jednu od partija. Sociolozi još uvijek nisu ustanovili uzroke ovakve promjene, niti njene moguće posljedice.

Posebnost američkih partija nastavlja se i u organizatorskoj strukturi. Pojedinačni nivoi od lokalne baze preko okruga (county) do državne organizacije, koji, opet, završavaju u nacionalnoj reprezentaciji, aktiviraju se u autonomnim komitetima, koji se imenuju od strane članova partije i delegata preko internih partijskih ili državno reguliranih predizbora. Američkim partijama su nepoznate naredbe koje idu sa vrha partije ka dnu. Obzirom da partije djeluju primarno kao udruženja za izbornu borbu, koja žele osvojiti javne službe za svoje kandidate (zbog čega je zapravo i organizaciona struktura partija od 1870. godine prilagođena podjeli izbornih oblasti u izborne okruge [voting districts]), važnost mjesnih saveza i county committees je čak i velika, jer danas je najviše službi na lokalnom county-nivou. Na državnom nivou, partija, prije svega, koordinira poslove izbora kongresmena, pokušava da održi većinu u komitetu za komunikacije, pravi nacrt cjelokupne političke koncepcije partije u zemlji i prikuplja novac za financiranje različitih djelatnosti.

Na nacionalnom nivou američke partije razvile su tri kriterija kristalizacije: predsjednika partije (national chairman), Glavni odbor partije (national committee) i Kongres partije (national convention). Ali ove tri instance ni u kom slučaju ne predstavljaju vrh partije, koji može izdavati naredbe usmjerene ka svojoj bazi, po evropsko-njemačkoj šemi. Predsjednika partije imenuje, u pravilu, Glavni odbor kao predsjedničkog kandidata, on treba da koordinira rad partije na saveznom nivou, da se bavi (nastupa) na medijima, da održava kontakte sa pojedinačnim državnim organizacijama, te da priprema izbore na nacionalnom nivou. U svemu tome njega podržava Glavni odbor partije koji se jako rijetko sastaje, obuhvata delegate iz svih 50 država i predstavlja izuzetno heterogenu sliku.

Kongres partije (national convention) treba da ispuni bitne funkcije. On nominira kandidata partije za predsjedničku i podpredsjedničku službu i donosi partijski program (party platform), te partijske statute. Kongresi partija obje velike partije sastaju se svake četiri godine, a sastoje se od delegata iz svake od saveznih država. Njihov broj određuje se po veoma kompliciranom "ključu": 1992. godine demokratski savezni konvent sastojao se od 4282 delagata (i 1170 zamjenika-delegata, tzv. alternaties), isti gremij u Republikanskoj partiji sastojao se od 2206 delegata i isto toliko alternaties.

Zakoni saveznih država u biti reguliraju i okvir u kojem djeluju partije, minimum unutarno-partijske demokratije, procese nominiranja kandidata za partijske službe, a zajedno sa saveznim zakonom regulirana je vrlo teška oblast - financiranje partija. Ovo financiranje počiva isključivo na dobrovoljnim donacijama, ako ne računamo državne priloge za vrijeme predsjedničkih izbora.

[Hartmut Wasser; iz: Informacije o političkom obrazovanju 199, "Politički sistem u SAD-u", Bonn BpB 1997.]