|
Stapanje
vlasti umjesto raspodjele vlasti
"Legislativna
vlast, kako se iz njenog imena vidi, koja bi trebala da stvara zakone, u
stvarnosti ima zadatak da obrazuje izvršnu vlast i da je održi." Walter
Bagehot je ovim vizionarnim stavom skinuo veo sa osobenosti Westminster
modela, čiju je "skrivenu" bit i djelotvornu tajnu opisao
kao "fuziju legislativnih i izvršnih funkcija". Kabinet koji
je kolektivno odgovoran Donjem domu (House of Commons) i kojeg narod može
sankcionirati samo "sa zakašnjenjem" i to izborom druge,
opozicione partije, sastoji se, u pravilu, od vođa samo jedne
političke partije, koja nije pod prisilom da obrazuje koaliciju sa
nekom drugom partijom. Izbor koji se odvija po principu proste većine,
te zapravo bez smetnji funkcionira samo u jednodimenzionalnim socijalnim
konfliktnim situacijama, predstavlja veliki hendikep za male partije,
ali je istovremeno prihvaćen od većine stanovništva i
to u interesu obrazovanja djelotvorne izvršne vlasti.
Britanska
vlada koja se smije sastojati samo od parlamentaraca (a ne kao u
predsjedničkom sistemu od osoba koje nisu članovi parlamenta)
raspolaže sa veoma neobičnom lepezom moći koja je faktički
promjenjiva unutar same sebe i između partija. Takvom stanju stvari
doprinose:
1.
izborno pravo koje je preobraženo u uglavnom apsolutnu većinu
mandata:
2. nedostatak federalne moći koja bi balansirala u ovakvoj
situaciji;
3. nedostatak Ustavnog suda (pri ispitivanju pojedinačnih
zakonitosti djelovanja ministara, što se u nekim slučajevima
odigrava na sudu);
4. već ukorijenjena kontrola Donjeg doma od strane kabineta, što
je ostvareno parlamentarnim uređenjem;
5. ograničena mogućnost veta Gornjeg doma.
[iz:
Herbert Döring: Prezidencijalizacija parlamentarnog sistema? Westminster
i Whitehall u eri Tatčerove; u: Iz politike i svakodnevnice 28/1991.] |
|
Drugačije
nego mi to na evropskom kontinentu ili u SAD-u poznajemo,
britanski sistem vlasti karakteriše umjesto raspodjele vlasti
ograničenje vlasti. Historijska struktura održavanja
balansa vlasti između krune, plemstva (Gornji dom) i Donjeg
doma, ne igra više neku veliku ulogu nakon obrazovanja
konstitutivne monarhije i prevazilaženja vladavine plemstva što
je bila posljedica reforme izbornog prava koja se odigrala u 19.
vijeku. Vladavina parlamenta najprije se preobrazila u
vladavinu Donjeg doma, a obrazovanjem i unapređivanjem
partijske demokratije dalje se razvila u vladavinu vlasti preko
Donjeg doma uz pomoć parlamenatarne većine. Zbog toga
je pojam parlamentarni suverenitet postao sinonim za suverenitet britanske centralne vlasti (...).
Kritika
ovog "Westminster-modela" parlamentarnog sistema
vlasti konstatira nedostatak balansa između izvršne vlasti
i konačno vlasti šefa vlade. Zagovornici ovog modela,
opet, naglašavaju njegovu eficijencu, tj. njegovu sposobnost
donošenja brzih odluka bez institucionalnih blokada, bez
prisile na komromis koji biraču samo prikriva jasne političke
alternative, te njegove postojeće interne mehanizme
korigiranja sve do prijevremenog odstupanja premijera, te
do raspisivanja novih izbora.
[iz:
Roland Sturm: Državno uređenje i politički sitem, u: Hans
Kastendiek u.a. (Hg.), Izvještaj iz zemalja: Velika Britanija, Bonn BpB
1994.] |
|
