Sistem vladavine

Velika Britanija

Sljedeći tekst imenuje centralne elemente sistema vladavine u Velikoj Britaniji. Ovdje se osim veoma visoke pozicije premijera i monarhije koja i dalje postoji ubrajaju oba ustavna principa rule of law i parlamentarni suverenitet. Posebna britanska forma ograničenog parlamentarizma obilježava se kao "Westminster-model". Dalji odlomak bavi se centralnim karakteristikama ovog modela i imenuje njegove kritične tačke.

Velika Britanija - ili kako se često i pogrešno govori:Engleska - ima mnogo posebnosti. Problemi počinju već kod teritorijalnog sistema "Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske" - što je zvanični naziv ove države. Sljedeći dijagram predstavlja taj sistem:

Zajednički vladar Ujedinjenog kraljevstva je britanska kraljica. Zajednička državnost je britanska. Ispod ovog nivoa može se naći monoštvo nacionalnosti. Postoji razlika između sljedećih identiteta: engleski, velški, škotski, irski, sjevernoirski (Ulster) i britanski.

Ustavni principi (I): Rule of Law	Vođa države i kabinet
Ustavni principi (II): Parlamentarni suverenitet	Principi rada vlade

Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, kako glasi zvanični naziv ove države, je jedina evropska država koja nema Ustav formuliran u bilo kojem dokumentu. Ovo, opet, ne znači da ne postoje izvori koji ukazuju na državnu formu, te je potvrđuju i objašnjavaju. U ove izvore spadaju zakonski propisi, predate konvencije, te priznati ustavni principi (...).

Bit britanskog Ustava počiva na dva principa: Rule of Law, što znači zakonski obavezano djelovanje države, te na principu parlamentarnog suvereniteta. Rule of Law štiti građane od državne samovolje i prisiljava parlament da prenošenje kompetencija i određenih moći na vladu formulira u formi zakona. Zakoni se mogu mijenjati ili ukidati u parlamentu i to jednostavnom većinom glasova. Posebne većine (kao npr. dvotrećinska većina) za promjene Ustava nisu predviđene, jer ne postoji ustavni dokument. "Ustavna stvarnost", kako se ona i vidi u zakonodavstvu, je na taj način vrlo fleksibilna i brzo promjenjiva.

Praksa fleksibilnog razvoja i unapređivanja Ustava nešto je pojednostavljena engleskom desničarskom tradicijom. Ona počiva na ustanovljenom pravu (common law ). Glavna karakteristika tradicije Common Law orijentiranje sudstva na proceduralne slučajeva, dakle, na šematske odluke, koje se opet mogu pozvati u pomoć pri novim slučajevima i koje se mogu razviti shodno novim pravnim zakonima. Polazna tačka za pravnu odluku je uvijek konkretan slučaj, a ne opće pravilo. Ne postoji nikakav zakonik, kao što je to, na primjer, slučaj u Njemačkoj. Ova činjenica daje izuzetnu fleksibilnost izricanju zakona ili interpretaciji Ustava, ukoliko ona počiva na zakonima (...).

Prilagođavanje zakona i institucija zemlje vijekovima je bio moguć zahvaljujući engleskoj desničarskoj i ustavnoj tradiciji, i to bez većih vanjskih promjena. Uvriježeno mišljenje da je Velika Britanija zemlja koja je izuzetno vezana za svoju historijsku tradiciju, često počiva na površnom posmatranju ovog formalnog kontinuiteta. Uloga monarhije ili uloga parlamenta u britanskoj politici, da pomenemo samo ova dva primjera, uprkos ovom kontinuitetu u posljednja četiri vijeka dramatično se promijenila.

Druga okosnica britanskog Ustava, pored obaveze države da se u svom djelovanju pridržava zakona je parlamentarni suverenitet. Parlament donosi zakone i sam kontrolira zakonodavstvo, a da pri tome nije vezan za nadređeni tekst Ustava. Parlament, a ne narod je donositelj Ustava. Ustavni sud koji bi mogao revidirati odluke parlamenta ne postoji i ne može se ni zamisliti bez postojanja ustavnog teksta.

Ustavi demokratskih država, u pravilu, kažu da sva vlast proizlazi iz naroda, da je, dakle, narod taj koji ima suverenitet. Kako se može objasniti britanski parlamentarni suverenitet i koje praktično značenje on ima? Parlamentarni suverenitet vodi porijeklo iz Glorious Revolution godine 1688./89. On je markirao kraj konflikta između katoličke vladajuće kuće Stjuarta i prestolonasljednika protestanata, Wilhelm III. od Oranije, i njegove žene Marije koji su nizom ustavno-pravnih propisa pripisali parlamentu neke nadležnosti. Ovaj katalog sloboda, Bill of Rights iz 1689. godine, kojim je završeno sa apsolutističkom vlašću u Velikoj Britaniji i koji je ustanovio konstitutivnu monarhiju, daje prava na slobodu (slobodan izbor, sloboda govora, pravo na porez) u ruke parlamenta.

U 19. i 20. vijeku uvedeno je opće jednako, slobodno i tajno pravo izbora, i to zahvaljujući nastojanjima građanstva, radnika i pokreta za prava žena (Suffragetten) unutar Liberalne partije, odnosno, njene preteče partije Whigs. Međutim ništa nije promjenjeno što bi se direktno ticalo ustavnosti parlamenta. Formalno britanski građani ostali su podanici kraljice i nikada nisu postali nositelji državne vlasti. U Velikoj Britaniji za razliku od kontinenatalne Evrope nije bilo građanskih ili socijalnih revolucija ili pučeva koji bi odstranili monarhiju ili u najmanju ruku koji bi se borili za izvjesnu mjeru suvereniteta naroda (...).

Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske je konstitutivno uređeno kao nasljednička monarhija. Vođa države je monarh koji trenutno vlada. On ili ona ima zadatak da na prijedlog premijera imenuje članove vlade, biskupe anglikanske crkve (engleska državna crkva), najviše suce i vrh vojske koja mora braniti monarha. Zadaci monarha su reprezentativne, ceremonijalne i integrativne prirode. Kraljica koja je trenutno na vlasti, Elizabeth II. iz porodice Hannover-Windsor-Mountbatten vlada od 1952. godine, ona (odnosno kraljevska porodica) zastupa zemlju unutar i van nje i ujedno je na vrhu anglikanske crkve. Kraljica dodjeljuje državne akte, kao na godišnjem otvorenju parlamenta, povodom čega ona pročita objavu vlade (Thronrede) sastavljenu od strane premijera i na taj način joj daje legitimitet. Njena vanpartijska pozicija čini je opće priznatom osobom na nacionalnom nivou koja je zadužena za integracije, čak i u vrijeme krize ili rata.

Politički najvažnija funkcija u britanskom sistemu vladavine je funkcija premijera. Britanski premijeri su jako moćni, obzirom da raspolažu sa velikim patronažnim potencijalom, koji im, naprimjer, dozvoljava da preko 100 poslanika vladajuće partije imenuju u ministre unutar ili van njihovog kabineta, te da ih unapređuju u drugim vladajućim službama, počev od javne službe zdravstva, preko unapređenja strane trgovine i saobraćaja, pa do BBC-ja. Njihova moć počiva na lojalnosti njihove partije, čiji su oni predsjednici, u parlamentu i na činjenici, da oni uglavnom obrazuju vlade koje nisu koalicije.

Premijeri danas sve više traže podršku za svoju politiku i u direktnom kontaktu sa narodom i to putem medija. Utjecati na izvještaje koji se pojavljuju u medijima, voditi brigu o sopstvenoj slici koja se o njemu stvara u javnosti, danas je za šefa britanske vlade postalo isto toliko važno kao i bit njegove vladajuće djelatnosti. Tradicionalno za "menadžment" javnog mnijenja koristi se držanje informacija u tajnosti, te selektivna i taktička predaja informacija. Za ovaj posljednji dio veoma je prilagođeno lobi-novinarstvo. O ulasku u "klub" koji broji oko 150 novinara koji svakodnevno od glasnogovornika vlade dobijaju "povjerljive" informacije čiji se izvor ne smije saopćiti, odlučuje vlada. Tony Blair je do te mjere perfekcionirao svoj utjecaj na novinske izvještaje da ni jednom članu njegovog kabineta nije dozvoljeno davati izjave za štampu bez izričite dozvole premijera, te da osobe koje su zadužene za rad sa javnošću (takozvani "spin doctors") da što više preuzimaju inicijativu, te da, kao u vrijeme izborne borbe, pokušaju osvojiti naslovne stranice sa temama koje odgovaraju vladi. Parlament je jednako kao i ministri u pozadini što je karakteristika političkog stila koji se veže za američkog predsjednika.

Prvi princip, dominantan položaj premijera, s jedne strane sadrži kompetenciju određivanja osnovnih linija i pravaca politike (...). Osim toga, dominatna uloga premijera odražava se i na proces odlučivanja unutar vlade same. Premijer može podijeliti mnoge ad hoc organizirane kabinetske krugove, koje onda kontrolira ili on ili njegove osobe od povjerenja. Ovi interni procesi odlučivanja mnogo su više prikriveni od očiju javnosti, nego što je to slučaj u Njemačkoj. Međutim, mnogo važnija je sposobnost premijera da održi široku kompetenciju odlučivanja koju mu ne ograničavaju ni koalicioni partneri, ni ustavni tekst, ni ustavni sud, ni vladar države ni parlament. Britanski sistem vladavine zbog toga se označava kao vladavina premijera (prime ministerial government) ili čak kao i "izborna diktatura" (elective dictatorship), o čemu se mnogo polemizira. Na koji način će dotični premijer obnašati svoju dužnost, ovisi, naravno, od osobe koja je na tom mjestu. Margaret Thatcher u doba njene vladavine kao šef vlade iz Konzervativne partije od 1979. do 1990. godine bila je poznata po svom oštrom kabinetskom režimu, te po njenim čvrstim političkim principima usmjerenim ka obrazovanju političke volje. Tony Blair provodi sličnu, jako oštru kontrolu svog kabineta, iako se dosad ne čini toliko ideološki odlučujućom ličnošću kakva je bila Margaret Thatcher (...).

[iz: Roland Sturm: Vlada i uprava; u: Informacije o političkom obrazovanju 262, "Velika Britanija", Bonn BpB 1999.]