Parlament

Osnovni princip političkog sistema Velike Britanije je parlamentarni suverenitet (vidi stranicu Sistem vladavine). Po ovome se Velika Britanija razlikuje od većine zamalja koje se vode principom suvereniteta naroda. Sljedeći tekst imenuje najvažnije karakteristike britanskog dvodomnog parlamentarnog sistema. Dalji odlomak bavi se principom pi, između ostalog, postavlja pitanje da li bi britanska kraljica morala potpisati presudu za svoje sopstveno smaknuće kada bi parlament odlučio o tome [...do teksta Diskusija].

Britanski parlament je dvodomni parlament i sastoji se iz Donjeg (House of Commons) i Gornjeg doma (House of Lords). U Donjem domu jedni nasuprot drugih sjede izabrani poslanici vladajuće i opoziocione partije. U grupi u kojoj sjede poslanici vladajuće partije može se napraviti razlika između poslanika koji imaju i državnu službu unutar kabineta i tzv. backbenchers, onih koji nemaju državnu službu. Vođa opozicije je u Velikoj Britaniji državna služba. Parlamentarne sjednice vodi govornik (Speaker) koji se bira iz središta parlamenta. Nerijetko se dešava da se govornik odabere i iz redova vladajuće partije, jer čak i pripadnici vladajuće partije koji nemaju državnu službu, tzv. backbenchers paze na to da se obrati pažnja na interese svih parlamentaraca, a ne samo na interese pripadnika vladajuće partije.

Socijalni sastav Donjeg doma ne odražava socijanu sliku stanovništva, jednako kako je to slučaj i u drugim demokratijama. Većina parlamentaraca je u starosnoj grupi između 40 i 60 godina, a što se spolne strukture tiče oni su uglavnom muškarci. 1997. godine broj parlamentaraca -žena u parlamentu se udvostručio i porastao na 120 (101 članovi Laburističke partija; 13 članova Konzervativne partije; tri Liberal demokarata; dvije pripadnice Scottish National Party i kao Speaker: Betty Boothroyd, Laboristička partija). To je 18 procenata svih poslanika. Broj poslanika sa univerzitetskim obrazovanjem 1997. godina povisio se u svim partijama (66 procenata u Laburističkoj partiji; 81 % kod Konzervativne partija; 70% kod Liberalnih demokarata). U svim partijama dominiraju pripadnici srednjeg staleža. Što se tiče akademskih zanimanja u Laburističkoj partiji posebno su zastupljeni učitelji i univerzitetski profesori, a u Konzervativnoj partiji primat pripada advokatima. Iz privrednog sektora u laburističkoj parlamentarnoj frakciji prisutni su stručni kadrovi, vodeći kadrovi i radnici. Što se tiče Konzarvativne partije i njene parlamentarne frakcije, privreda je zastupljena uglavnom putem direktora firmi.

[House of Parliament in London]

Glavni zadatak Donjeg doma ja zakonodavstvo i kontrola vlade. U obje ove oblasti uloga opozicije je veoma mala. Vlada kontrolira najveći dio dnevnog reda pri parlamentarnim zasjedanjima, ima svoje predsjedavajuće u parlamentarnim odborima i određuje vrijeme u kojem će se raspravljati o određenim zakonskim propisima. Pojedinačni parlamentarci rijetko imaju svoj sopstveni personal. Nedostaje prostora i prije svega informacija. Opozicija se zbog toga shvata uglavnom kao kritičar i kao vlada na čekanju. Opozicija obrazuje vladu u sjeni koja se pri parlamentarnim govorničkim duelima treba dokazati. Konstruktivan rad pri donošenju zakona gotovo je nemoguć za opoziciju i od nje se čak i ne očekuje da učestvuje u njemu.

Odbori se pri donošenju zakona sazivaju ad hoc. Oni se sastaju nakon drugog od tri čitanja zakona u parlamentu i vijećaju ili kao manje grupe parlamentaraca ili kao tzv. "committee of the whole house". U ovom posljednjem slučaju Speaker napušta svoje mjesto, i cijeli parlament postaje veliki odbor. Samostalnu kontrolnu funkciju opozicija obnaša jedino u vezi sa usvajanjem budžeta, i to obrazovanjem 20 sjednica parlamenta godišnje, na kojima ona (opozicija) određuje dnevni red i postavlja pismena ili usmena pitanja, te vodi debate sa predstavnicima vlade.

Stručni odbori, koji prate rad ministarstava, u Velikoj Britaniji djeluju samo izvan zakonodavnog procesa. Oni prate rad ministarstava i sastavljaju izvještaje o aktuelnim temama. Eficijencija ovih odbora je ograničena, jer u njima primat nema vladajuća frakcija, nego su ovisno od spremnosti vlade da ih opskrbi potrebnim informacijama. Pravo vlade da parlamentu i javnosti uskrati interne informacije, te da sudski goni i kažnjava one koji te informacije prosljede dalje u prošlosti se mnogo koristilo. Blairova vlada obavezala se na veću transparantnost odluka vlade. Planirani Freedom of Information Act (zakon o slobodi informacija), koji je običnim građanima trebao poboljšati pristup informacijama vlade, će možda u budućnosti pomoći stručnim odborima (Select Committees) da svoju političku zadaću kontrole vlade bolje ispunjavaju.

Preko 1000 članova Gornjeg doma se ne biriaju. Otprilike dvije trećine Lordova naslijedili su svoju Peers-čast. Politički aktivni Lordovi su uglavnom oni koji se imenuju. 1958. godine uvedena je nova forma doživotnog naimenovanja koje se ne može naslijediti (life peers). Mora se razlikovati između Lords Spiritual, duhovnih Lordova, dakle, nadbiskupa i biskupa anglikanske crkve i Lords Temporal, svjetovnih Lordova. U ovu posljednju grupu pripadaju kako članovi kraljevske porodice, tako i Law Lords. To su viskokokvalificirani suci, koji se pozivaju u Gornju dom da bi im se učinila čast i da bi na taj način postali dijelom plemstva. Oni obrazuju pravni odbor Gornjeg doma, koji u civilnim i kaznenim postupcima djeluje kao posljednja i najviša pravna instanca države, tj. kao najviši državni sud.

Od 1911. godine Gornji dom u zakonodavnim procesima ima samo još pravo pismenog veta. Djelovanje ovog veta ne odnosi se na financijske zakone. od 1949. godine Gornjem domu je još samo moguće da najviše jednu godinu dana zadrži donošenje zakona kojeg je izglasao Donji dom. Gornji dom izražava svoj stav o svim nacrtima zakona Donjeg doma i često predlaže izmjene pojedinih detalja. Donji dom može sa prostom većinom odbiti svaki prijedlog Gornjeg doma. Ne postoji nikakav podrednički postupak između ova dva doma.

Blairova vlada planira da "demokratizira" Gornji dom - kao prvi korak planirano je ukidanje prava glasa za Lordove koji su naslijedili svoje članstvo (hereditary peers) u Gornjem domu. Da li bi onda i dalje mogao preživjeti još jedan dom koji bi imao samo članove koje je imenovao premijer je vrlo diskutabilno. Alternativa za ovo pravilo mogao bi biti regionalni dom, u kojem bi i predstavnici regionalne politike, npr. Škotske, Velsa i Sjeverne Irske, mogli dati svoj doprinos politici Ujedinjenog Kraljevstva.

[iz: Roland Sturm: Vlada i uprava; u: Informacije o političkom obrazovanju 262, "Velika Britanija", Bonn BpB 1999.]