Charles Dickens (1812.-1870.) opisao je u svojim romanima viktorijansku Englesku 19. vijeka, sadržaje i socijalne konflikte u zemlji imperijalističke veličine, te shvatanje i značenje svijeta. Slika Engleske kakvu ju je on predstavio još i danas utječe na shvatanje ove zemlje sa strane mnogih stranaca. Ipak, već početkom 20. vijeka ovaj, na prvi pogled, organiziran i miran svijet bio je uzdrman. Rastućim značajem radničke klase i njihovih sindikata, te njihovim istupom kao političke snage, počecima emancipacije žena (pravo glasa ženama 1918.), kao i tematiziranjem socijalne problematike i postavljenjem pitanja o stvarnom značaju britanskog svjetskog carstva u Drugom svjetskom ratu u potpunosti se izmjenilo shvatanje britanske unutarnje i vanjske politike. 

Ratna nastojanja koštala su zemlju dvije trećine njenog venjskotrgovinskog volumena i 1945. utrostručila su državna dugovanja. Velika Britanija bila je ovisna od američke finscijske pomoći, a državna moneta je stalno gubila na vrijednosti. Povratak zemlje na prijesto svjetskog moćnika bio je kako iz ekonomskih, tako i iz političkih razloga gotovo nemoguć. Mnoge britanske kolonije zahtijevale su pravo na samoodređenje. I socijalne grupe koje su ranije bile tlačene zahtijevale su svoja prava. Njihovo samopouzdanje i samosvijest porasli su, obzirom da je rat kao nikada do tada mobilizirao cjelokupno stanovništvo, žene uveo u proces produkcije i jednostavno prouzročio potpuno zaposlenje svih. 

Zbog toga, na unutarnjo-političkom planu za sve poslijeratne vlade, najprije je stajala skrb cjelokupnog stanovništva, a tek kasnije poboljšanje životnog standarda kao i ponovno uspostavljenje međunarodno konkurentne privrede. Iako dvije velike partije u zemlji, Radnička partija (Labour Party), politička ljevica, i konzervativna partija (Conservatives) politička desnica, nisu imale politiku koja se slagala baš do u detalje, ipak, se može govoriti o poslijeratnom koncensu u britanskoj politici.  

Osnova politike koju su zajednički pratile i provodile sve političke snage u Velikoj Britaniji bila je izgradnja samoodržive države, a svoje teoretske principe pronašla je u spisima britanske Nacionalne ekonomije John Maynard Keynes (1883.-1946.). To je konkretno značilo izgradnja državnog finsncijskoj sistema socijalnog osiguranja u koji će biti uključeni svi građani i preuzimanje državne odgovornosti za privredu. Država nije pokušavala da izbjegne privredne krize samo kroz poliiku konjunkture, nego se angažirala i kod kontrole i obrazovanja cijena i plaća.    

U vrijeme vladavine Labour Party država je preuzela ključne privredne sektore, kao elektriku, zračne linije, transport, snabdjevanje gasom, te metalnu i željeznu industriju. Britansko privredno uređenje do sredine 80-tih godina bilo je mješovita privreda ("mixed economy"): Ono je počivalo na interakciji između poduzeća koja su se nalazila u državnom i privatnom vlasništvu. 

Životni standard britanskog stanovništva osjetno se poboljšao do početka 70-tih godina. Ipak, nije uspjelo odlučujuće ojačanje privrede države na međunarodnom nivou. Nedostatak konkurentnosti britanske privrede smanjio je čak i manje bitne izvoze u nekadašnje zemlje britanskog kolonijalnog carstva. Velika Britanija u 70-tim godinama važila je kao "evropski bolesnik", koji je bolovao od "britanske groznice". Simptomi ove groznice bili su velika stopa inflacije, trajni deficit u vanjskoj trgovini, previsoke plaće (u odnosu na privrednu produktivnost), česti štrajkovi, uslovljeni moćnim sindikatima, kao i generalno neprijateljsko raspoloženje ka privrednim i društvenim novinama. Labour-vlade 70-tih godina uzalud su pokušavale ograničiti broj štrajkova uvezivanjem sindikata u privredno-političke odluke, te povećati eficijencu državne politike obrazovanja cijena i plaća. 

[Početak stranice]

"Tatčerizam"

Pobjeda konzervativne partije koju je predvodila Margaret Thatcher, na izborima 1979. godine bila je posljedica ovog neuspjeha. To je obilježilo kraj privrednog i društvenog poslijeratnog koncensa. Dok je Laburistička partija i u 80-tim godinama i dalje insistirala na ostvarenju države blagostanja, konzervativne partije su se okrenule od ovog koncepta. Premijerka Margaret Thatcher za razliku od laburističkih vlada 70-tih godina nije vidjela politiku plaća, dohotka ili konjukturnu politiku kao zadatak države.

U svojoj prvoj izbornoj periodi ona je skrenula pažnju sa politike novca i njenih rezultata na narodnu privredu (monetarizam), a kasnije joj je osnovni zadatak bila borba protiv inflacije radi osiguranja optimalnijih rezultata procesa tržišne privrede. Ona se time okrenula međunarodnoj promjeni u privredno-političkim procesima koja je počivala na osnovnoj ideji američkog ekomomiste Milton Friedmana.

Margaret Thatcher se oštro suprotstavila prevelikoj moći sindikata, te ih je novim zakonodavnim mjerama dosta ograničila. Gušenje štrajka rudara 1984./85. godine bilo je istovremeno vrhunac i kraj politički motiviranih protesta sindikata nasuprot konzervativne vlade. Sindikati rudara smatrani su oštricom koplja sindikata uopće, te se stoga ovaj poraz smatra simboličnim krajem političke moći sindikata (...). "Mixed economy" u godinama vladavine Margaret Thatcher prešla je obimnom politikom privatizacije u isključivo privatno-ekonomski organiziranu tržišnu privredu. Mjera u socijalnoj politici nije više bila vezana za doprinos, nego za isplativost. Nezaposlenost se više nije shvatala kao društveni problem, već kao individualna sudbina. Odgovornost za traženje posla imali su isključivo oni koji su bili nezaposleni. Socijalno organizirana mreža koja je jednako tretirala one koji ne žele da rade i one koji nemaju posla nije se više mogla održati. 

Gdje god se vladi činilo da je to moguće, ona je povukla državu iz društvenog sektora i napravila mjesta sopstvenoj inicijativi, odnosno privatnom biznisu. Disciplina tržišta trebala je modernizirati društvo i privredu. Cilj ove politike bio je: osloboditi britansku privredu od struktura koje nisu bile konkurentne, poticati inicijativu osnivanja sopstvene egzistencije, te izvući pojedinačno Britance iz sveopće pasivnosti promaoca socijalne pomoći. 

Popratne pojave ovakve politike bile su veliko siromaštvo, beskućnici, rastuća nejednakost u raspodjeli društvenog bogatstva, te nezadovoljstvo u onim dijelovima Velike Britanije, koje u kasnim 80-tim godinama nije zahvatio "privredni bum", što se, naravno, pripisivalo konzervativnoj vladi. Kriza u socijalnoj oblasti zapravo nije trebala da se osjeti kod onih koji su zaista imali potrebu za socijalnom pomoći, već kod onih koji su nepravedno profitirali od države. Socijalni problemi opet su bivali viđeni više kao društveni, a manje kao državni problemi. Politika štednje koju je uvela vlada Thatcherove objašnjavana je potrebom da se državni budžet dovede u red i da se na taj način bori protiv inflacije, koja je po mišljenju konzervativne partije bila u direktnoj vezi sa dugovanjima države.  

Privredno-politički ciljevi konzervativne vlade do sredine 80-tih godine već su velikim dijelom bili ostvareni. Istina, broj nezaposlenih je 1987. godine bio još uvijek deset procenata, ali je stopa inflacije sa oko četiri procenta bila niža no ikad do tada od 60-tih godine. Isto tako zahvaljujući vladi Thatcherove cvjetao je privatni sektor, prihodi države su bili povećani zahvaljujući oporezivanju, a britanski budžet krajem 80-tih godine nije bio samo izjednačen, nego su se mogli zabilježiti i prebačaji budžeta zahvaljujući unapređenju trgovine naftom na Sjevernom moru. Ove prebačaje budžeta vlada je iskoristila za izjednačavanje visokih državnih dugovanja. Poreska reforma iz 1988. godine pojednostavila je poreski sistem i smanjila stopu poreza toliko da je taj nivo do tada bio postignut samo u SAD-u. Ovo je povećalo atraktivnost zemlje za strane direktne investicije koje su u doba vlade Thatcherove doživjele svoj vrhunac (...).  

Politika Margaret Thatcher jako je obilježila 80-te godine, tako da je "tatčerizam" postao sinonim za politiku koja se rigorozno zalaže za tržišnu privredu što je moguće slobodniju od utjecaja države. Međutim, kako pokazuju ankete provedene u doba vlade Margaret Thatcher i njenog nasljednika, isto šefa konzervativne partije John Majora, centralnim političkim inicijativama 80-tih godina, kao što su privatizacija, reforma zdravstva ili reforma komunalnih poreza nedostajala je podrška stanovništva. Iako je unutar stanovništva sve više bilo onih koji su se osvjedočili da je pravilno da države ne igra vodeću ulogu i da svaki građanin mora imati više samoinicijative i samoodgovornosti, ova nove društvena orijentacija nikada nije bila baš popularna. Prije svega, velika većina britanskog stanovništva nije bila spremna da prihvati negativne posljedice "tatčerizma" u socijalnom sektoru. Izborni uspjesi Margaret Thatcher sigurno se ne mogu pripisati njenoj socijalnoj politici, već drugim faktorima (npr. njenom trijumfu u Foklandskom ratu 1982.), njenoj izuzetnoj vodećoj snazi, njenoj poreskoj i finacijskoj politici, te slabostima opozicije. 

[Početak stranice]

Blairov "treći put"

Laburistička partija zadobila je povjerenje birača u izbornoj kampanji 1997. godine. Ova partije izašla je sa argumentacijom da ne želi povratak u 70-te godine, ali da ne može dozvoliti da dijelovi društva, odnosno regije Ujedinjenog Kraljevstva koje se nalaze van jugoistočnog rasta ostaju isključene iz privrednih uspjeha zemlje. Premijer Tony Blair koji pripada laburističkoj partiji želi iskoristiti eficijencu privatnog biznisa. Međutim, to treba u svakom slučaju povezati sa ciljem ostvarivanja socijalne pravednosti i "pomirenjem" društvenih suprotnosti.

"Treći put" Tony Blaira je koncipiran kao pragmatična strategija, srednji put između ekstremno predstavljenog "hladnokrvnog Kapitalizma", s jedne, i politike države blagostanja koja previše zalazi u sektor društvenog, s druge strane. Cilj strategije je eficijentnim obrazovnim sistemom u društvu dati svakom pojedincu jednake početne šanse neovisno od njegovog porijekla, te svakog, ko to želi, uključiti putem rada u društveni uspjeh. Za razliku od ideje države blagostanja "treći put" ne garantira socijalnu sigurnost bez osobnog doprinosa i preuzimanja samoodgovornosti. Za razliku od konzervativne vlade laburistička vlada nije htjela nikoga isključiti ili ograničiti samo zato što potiče iz "pogrešne" roditeljske kuće ili zato što je rođen i odrastao u "pogrešnom" dijelu zemlje. Socijalni problemi ne trebaju se prihvatati, već rješavati. Namjera nije bila da se rješavanje ovih problema prepusti samo državi. 

Cilj državne inicijative je mnogo više dovesti društvo, dakle, u prvom redu osobe, porodice, socijalne grupe, komune ili interesne grupe kojima je potrebna pomoć, u poziciju da sami sebi pomognu. Ono što država konkretno može učiniti da pomogne društvu u ostvarenju privredne konkurentne sposobnosti ne može se naći u privrednim ili filozofskim udžbenicima. Država ima zadatak da permanentno traži one strategije koje pojedinačnom građaninu daju dovoljno prostora za samoinicijativu, a samim tim i najbolje finkcioniraju. Po mišljenju Blairove vlade ovom otvaranju pripada modernizacija Ustava i političkih institucija zemlje, naprimjer jačanjem osnovnih građanskih prava i novi demokratski odabir parlamenata, prije svega u Škotskoj i Velsu. Ovo je preduslov za bolje uvezivanje građana u političke procese, a samim tim, u krajnjoj liniji, i za postizanje "konkurentnosti" modela britanske demokratije. 

[Početak stranice]