|
|
|
| Unutarpartijska demokratija je preduslov da bi partije zajedno sa ostalim intermedijarnim organizacijama preuzele svoju ulogu u politi čkom sistemu, onako kako je to opisano u okviru Osnovnog kursa. Bez unutarnje demokratske strukture partijama bi nedostajala legitimacija za njihov bitan položaj unutar demokratskog sistema. Sljedeći tekst pominje minimalnu mjeru i razloge za unutarpartijsku demokratiju, te probleme koji proizlaze iz toga (njemački primjer).
[Partije] moraju (...) imati statute i programe, moraju biti raščlanjene u oblasne saveze (...) i redovno moraju provoditi izbore. Skupština članova i predsjedništvo partije koje se bira najmanje svake dvije godine spadaju na svim organizacijskim nivoima u neophodne partijske organe (...). U partijskom zakonu naglašena je bitnost djelovanja članova partije u procesu obrazovanja političke volje partije, pri čemu je naglašena i zaštita unutar-partijskih manjina. "Pravo na zahtjev" u partijskim organima "mora biti regulirano tako da bude zagarantirano demokratsko obrazovanje političke volje" (...).Unutarpartijska demokratija je neophodna, da b i se povećala važnost i težina zahtjeva građana koji su politički angažirani unutar jedne partije. U demokratskoj državi ne mogu vladati partije koje imaju nedemokratičnu strukturu (primjer "princip vođe" ili "demokratski centralizam"). Neovisno od svih zakonskih propisa mogućnosti utjecaja običnog člana partije su, shodno tome, ograničene. Razlog za to leži uglavnom u nezainteresiranosti i nesudjelovanju mnogih članova partije ("mrtvo slovo na papiru"), u težnji partijske birokratije da se odvoji od osnove i konačno na neizbjećnim stručnim prisilama moderne i velike partijske demokratije, kojoj je potrebno odlučno vođstvo i brze odluke (...).Jačanje osnove Da bi odgovorili na nezainteresiranost za partije koja je u posljednje vrijeme porasla, "etablirane" partije su posljednjih godina preduzele ogromne napore za jačanje prava sudjelovanja svog članstva u donošenju odluka. Demokratske partije su trenutno u procesu reforme, a kraj ovog procesa je još nepredvidiv. Za prevazilaženje jaza između vođstva partije i baze predviđen je direktni izbor. Svi članovi partije kojih se tiče određena odluka, bila ona stručna ili odluka o osoblju (izbor partijskog vođstva, kandidatske liste) moraju imati pravo glasa. Osim toga, upitnik proveden među članstvom partije sigurno može doprinijeti tome da se riješe određene rasprave vezane za pravac partije ili zauzimanje stavova o datim temama. Dalji napori usmjereni su ka otvaranju partije prema simpatizerima, koji se libe formalnog članstva (...). Unutar-partijska demokratija znači i da pojedine grupe unutar partije javno iznose svoje kontroverze vezane za partiju. Mnogo više u partijama vlada mišljenje (kao uostalom i kod birača) da javno iznošenje unutarpartijskih konflikata ukazuje na slabosti, nekredibilitet i nedostatak anonimnosti unutar partije. Partija koja ne prikriva različitosti u mišljenjima njenih članova važi kao "neorganizirana" i "nejedinstvena". Ovo zaista može biti slučaj ukoliko su različitosti u mišljenjima toliko velike da za sebe vežu svu energiju političara, te dozvole da se unutarnje rasprave odraze na programske ciljeve i pretpostavke partije. U većini slučajeva unutarpartijske razlike, ipak, donose samo političku diskusiju. Zbog toga je sigurno jedan od znakova snage i dinamike kada se unutar partije dozvoljavaju ovakve diskusije i ne pokušava ih se skriti. [Uwe Backes/Eckhard Jesse, iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Partijska demokratija, Bonn BpB 1997.]
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|