Bajka o služavki i četvrtoj sili

Jednom davno bila jedna demokratska država sa dvije partije, koje su vladale parlamentom i narodom. Parlament su svi nazivali "prva sila". Mudraci partija unutar lijepo oblikovanih programa prosljeđivali su svoju sliku svijeta kao poruku dalje ka narodu. I kad bi za to došlo vrijeme, narod bi birao najbolji program, a partija koja je ponudila taj program dobivala bi vlast na četiri godine i vladala onako kako je obećala u programu. Vlada se nazivala "drugom silom", a da bi sve bilo kako treba, postojalo je i sudstvo kao "treća sila", a ono je pazilo da niko nikoga ne prevari. 

Štampa je postojala da bi građani u gradovima i provincijama mogli saznati o namjerama vlade i odvagati suprotne prijedloge koje je u parlamentu iznosila opozicija. Ovaj medij služio je političarima za promicanjenje njihovih vijesti i poruka. Postojeći mediji bili su, dakle, neka vrsta služinčadi, te su nazvani sluge politike. Naravno da su ove sluge s vremena na vrijeme u kuhinji ili u krčmi znale razgovarati i o crkvi i njenoj moći - ovakvi razgovori nazvani su komentar. Ali svako je tačno znao šta je bio zadatak ove služinčadi, naime, vijest, a šta je bilo slobodno ponašanja, naime, iznošenje mišljenja. Ukratko: Mediji su se razumijevali kao hroničari i glasnici, kao demokratski čuvari i ponekad kao (zaista cijenjene i ugledne) dvorske lude u našem carstvu. Tako su sami sebe ponosno nazivali "četvrta sila", iako u Ustavu nije bilo riječi o tome.   

Toliko što se tiče lijepe bajke iz zlatnih vremena demokratije kada je još sve bilo tako jednostavno. Vlada je vladala, opozicija je bila protiv toga, sudovi su svima sudili, a štampa je izvještavala "all the news that fit to print" (tako je glasio poznati moto koji je stajao na svakom izdanju New York Timesa), da bi publika znala o čemu se tu zapravo radi. Kako izgleda stvarnost danas? Partije su u krizi, vlade instrumentaliziraju medije. Mediji ne prave više razliku, tj. miješaju mišljenje, obavijest i zabavu: interesiraju se samo za povrat svog kapitala i za kvote gledanosti. Postoji tzv. horor-novinarstvo, političari čak govore o "svinjskom novinarstvu". Mediji izvještavaju još samo o osobama, skandalima, spektaklima, o onome što se naziva simboličnom politikom, ali ne i o stvarnom svijetu. Oni čak ponekad sadrže i redakcije za vijesti, ali ove moraju praviti zabavne vijesti. Sudovi su nedorasli cjelokupnoj situaciji i potpuino besmpomoćni ili još s vremena na vrijeme donose eraterične presude. Cjelokupna situacija i ponašanje pojedinih faktora zapravo je manipulacija publiikom. Nije više daleko vrijeme kada će svi, kao zvijezda poznatog filma, "Mr. Chance", vjerovati da jednostavno stiskanjem dugmadi na daljinskom upravljaču televizora mogu "izbrisati" neugodne situacije iz stvarnog života.   

Šta je pouka ove priče? Ne vjeruj starim bajkama! Ne vjeruj bajci o štampi kao nekom služinčetu, niti o štampi kao moćnoj četvrtoj sili, jakom megafonu građana. Ni jedno ni drugo, ovako idealno-tipično predstavljeno nikada nije postojalo (...). Oduvijek je bilo mnogo kompliciranije. Nepovjerljiv bi čovjek trebao biti i prema nekim današnjim naučnim mitovima o budućoj multimedijalnoj moći i o politici koja će se voditi u Cyberspaceu CNN-a i Berlusconija. Kratak pogled na historiju medija pokazuje da se i Bismarck ponašao jednako nevirtuozno u manipulaciji medija, te da je Machiavelli u principu već sve znao.

(...) Simbolična politika nije apsolutno ništa novo (...). Ja pažnju želim skrenuti na mnogo bitnije i konkretnije promjene. Prave revolucije su, naime, rjeđe nego što protagonisti žele vjerovati. Šta se zapravo odigrava između partija, medija i publike?  

Četiri modela

Vaše ključno pitanje glasi: Ko određuje političku agendu? Partije, mediji ili publika sama?