Funkcije

Sljedeći tekst bavi se funkcijama partija u političkom sistemu, koje ih čine nezaobilaznim elementom za demokratiju. Dalji tekst u okviru ovog odlomka citira njemački Zakon o partijama i navodi zadatke partija i njihov ustavno-pravni položaj onako kako je on tamo opisan [... do zakonskog teksta].

Iako u parlamentarnoj demokratiji sva državna moć proizlazi iz naroda, mora se obratiti pažnja na činjenicu da narod samo organiziran može iskoristiti tu svoju moć. Reprezentativnom sistemu potrebne su partije kao posrednici između naroda i vlade. One su već postale sastavni i neotuđivi dio moderne demokratije koja se sve više razumjeva kao "partijska demokratija". Nasuprot tome problematična formula "partijske države" sugerira da partije monopoliziraju obrazovanje političke volje. Dokaz da ovo nije tačno je postojanje nepartijskih aktera u političkom procesu (mediji, građanske inicijative, interesni savezi) i institucionalne oblasti (javna uprava, sudstvo), a oba ova segmenta su manje ili više neovisna o partijama.

Ipak, pojam "partijska država" sadržava elemente kritike koji se ne mogu u potpunosti isključiti: Radi se o tendenciji "etabliranih" političkih partija koje se kao javno alimentirane organizacije ponašaju slično kao ustanove. Osim toga, u ovom pojmu "partijska država" sadržano je i nastojanje partija da dopru do svih oblast društvenog života (komune, uprava, javno-pravni radio i televizijski servis) i da centraliziraju savezne strukture.

Diskusija o "partijskoj državi" i o "nezainteresiranosti za partije" predstavljena je opširnije u okviru Osnovnog kursa 5 (Sa kojim problemima se susreće partijska demokratija?)

... do Osnovnog kursa 5

Obrazovanje političke volje provode prije svega partije. One donose najvažnije političke odluke i omogućavaju građaninu političku orijentaciju. Na političke procese odlučivanja može se utjecati pretežno radom unutar političkih partija.

Shodno principu suvereniteta naroda partije svojim biračima predstavljaju kandidate između kojih oni treba da biraju. Dakle, prije nego građani sa pravom glasa odluče o sastavu parlamenta između kandidata koji su im predstavljeni unutar partija se već desila neka vrsta "predizbora". Ovaj "predizbor" je neizbježan, s obzirom da građani drugačije ne bi imali mogućnosti da odluče između različitih partija i kadra. Stoga partije služe u pripremi izbora.

"Roba" jedne partije je njemu politički program koji ona nudi biraču. Pri tome pojedinačni partijski programi ispunjavaju prije svega dvojaku funkciju. S jedne strane, oni treba da artikuliraju interese stanovništva (partije kao "megafon" naroda), a sa druge strane u zadatke koje treba da ispuni partijski program spada i utjecaj na obrazovanje političke volje građana (partije kao "institucije oblikovanja" volje naroda).

Partije služe i kao politička žitnica. Onaj ko se danas angažira politički i preuzme političku odgovornost, u pravilu pripada jednoj partiji. Osoba koja je politički angažirana i želi preuzeti političku odgovornost, ali je neovisna o nekoj partiji u današnjem političkom životu jedva da igra neku ulogu.

Partije koje sastavljaju vladu, treba da vode državu. One na vodeće pozicije postavljaju svoje članove. Njihove mogućnosti da "majoriziraju" manjinu su ograničene (ne samo ustavno-pravnim propisima), obzirom da vladajuće partije imaju vremenski ograničen mandat. Zadatak partija koje se nalaze u opaziciji je da kritiziraju i kontroliraju vladu, te da predlažu alternative, da bi se postigla što brža promjena.

Partije povezuju, biraju i izražavaju interese različitih pravaca. Jer, ne mogu se sve predstave i pretpostavke reprezentirati bez prethodne filtracije. Zadatak partija je da pokušaju naći kompromis između različitih društvenih grupa, da se ne bi zaoštrili konflikti koji postoje između njih.

Postojanje različitim mišljenja, potreba i socijalni konflikti unutar svakog društva, to je svakodnevno iskustvo, a predstava o jedinstvenoj volji naroda i već propisanom općem blagostanju nasuprot tome je samo puka ideja. Društvenu stvarnost mnogo više karakteriziraju rivalski interesi koji se nerijetko sukobljavaju. Da bi se mirno rješili konflikti do kojih dolazi, obrazovanje političke volje mora se dešavati u otvorenom procesu rasprave različitih interesa grupa, pri čemu je neophodan minimum političkog slaganja i razumijevanja ("Konkurentna teorija demokratije"). Partije pri tome zastupaju partikularne interese i sarađuju sa diverznim grupama. Tek kada se ti diverzni interesi jasno formuliraju i partije međusobno priznaju zastupanje ove ili one interesne grupe ("slaganje u osnovnom"), oslobađa se put ka građenju kompromisa i beskonfliktnom rješavanju sukoba. Naravno, pri tome svemu mora biti zagarantirana sloboda partija. Ova sloboda znači da je osnivanje političkih partija slobodno; da građani imaju pravo pripadati određenoj partiji i angažirati se unutar nje. Sloboda partija uključuje i to da niko ne može biti prisiljen da pripada jednoj određenoj partiji ili da protiv svoje volje ostane u nekoj partiji. Odobravanje više partija je izvorno načelo konkurentne teorije demokratije, koja odgovara općenitom shvatanju demokratije.

Onaj ko, nasuprot tome, polazi od koncepta francuskog državnog filozofa Jean-Jacques Rousseaua i teorije demokratije koja se orijentira ka njegovim spisima (Teorije demokratije identiteta) i proizlazi iz homogenosti "volje naroda", izjednačava se sa maksimom da demokratija znači identitet između vladara i podanika. Na taj način se partije više ne mogu gledati legitimno, obzirom da se one drže jednom prepoznate i priznate opće volje. Odstupanja od propisane i obavezujuće opće volje se ne toleriraju.

[Uwe Backes/Eckhard Jesse; iz: Informacije o političkom obrazovanju 207, Partijska demokratija, BpB 1996.]

[Više informacija o teorijema demokratije, tj. o konkurentnoj teoriji demokratije, o teoriji demokratije identiteta i o J.-J. Rousseau naći ćete na Dadalos-u u okviru tematskog kompleksa Demokratija. Kliknite na dnu ove stranice na link "Demokratija"]