Prirodno pravo zastupa ideju prava, koje ne proizilazi iz autoriteta čovjeka, nego je više predložak (pozitivnog) prava zakonski uređenog od strane čovjeka, kojeg i legitimira. Ono je neosporna dužnost svake državne instance i svakog čovjeka. Pogledajmo najprije dvije tipične leksikonske definicije: 

Leksikonske definicije "Prirodno pravo"

Prirodno pravo (I) (latinski jus naturale), u pravnoj filozofiji naddržavno, nadpozitivno pravo, koje ne počiva na pravu određenom od strane ljudi, niti na ljudskim pravnim formama, pravo kojem državno pravo ne može protivriječiti ni pod kakvim okolnostima (pravo pravo, prirodno pravo).
(...) Prirodno pravo nalazimo/prepoznajemo kao pravo razuma (...) već u antičkoj filozofiji, a potom u novom dobu (renesansa, barok i prosvjetiteljstvo). Prirodno pravo postalo je poseban akademski predmet sa zahtijevom da postane filozofija prava, dalje osnova velikih pravnih sistema (Grotius, Pufendorf), osnova teorije državnih i društvenih ugovora, a samim tim i konstitutivne države, osnova humaniziranja kaznenog prava (ukidanje procesa protiv vještica i mučenja), kao i osnova pozitiviranja ljudskih prava, a tako i liberalne države. 
(...) Zloupotreba/Zlouporaba pozitivnog državnog prava u 20. stoljeću/vijeku, nakon 1945.- godine dovela je ponovnog oživljavanja filozofske antropologije i do "povratka prirodnog prava".  

[preuzeto iz Bertelsmann Discovery Lexikon]

Prirodno pravo (II): Cjelokupnost prava koja su potvrđena u biću svakog čovjeka, u njegovoj prirodi, čovjeku urođena prava. Svaki čovjek u jednakoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr. pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili na ličnu/osobnu slobodu), neovisno/nezavisno od njegovog pola/spola, starosti, njegovog položaja u društvu, neovisno/nezavisno od vremena, od mjesta ili državnog uređenja u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog tog neotuđiva, "vječna" prava; ta prava se razlikuju od zakona i od drugih državno-pravnih nametnutih normi koje se vremenom mijenjaju, dakle ona se razlikuju od pozitivnog prava i zahtijevaju veći pravni kvalitet nego pozitivno pravo. 
Korijeni ideje prirodnog prava sežu do grčke antike; prirodno pravo je u određenoj mjeri sadržano i u filozofiji nekih Sofista (5.i 4. stoljeće/vijek prije Krista/Hrista), u filozofiji Platona (427-347 prije Krista/Hrista) i Aristotelesa (384-322 prije Krista/Hrista), posebno oblikovano bilo je od strane filozofa Stoa (od 3. vijeka prije Krista/Hrista) i od njegovih grčkih i rimskih pristalica, te dalje razvijano od Cicerona (106-43 prije Krista), Seneke (ca. 4. prije Krista/Hrista- 65 poslije Krista/Hrista) i Epikteta (ca. 50-138).
U kršćanskoj/hrišćanskoj filozofiji i teologiji Srednjeg vijeka, te posebno u filozofiji Tomasa Akvina  (1225-74) i drugih skolastičara prirodna prava važe kao ušće božanskih prava koja djeluju u čovjeku.
Politički značaj prirodna prava dobila su tek s dobom prosvjetiteljstva (17./18. stoljeće/vijek). Teorija prirodnog prava, razvijena od strane J. Althusius (1557-1638) i H. Grotius (1583-1645), te dalje prerađivana i razvijana od strane S. Pufendorf (1632-94), Chr. Thomasius (1655-1728), Chr. Wolff (1679-1754), J. J. Rousseau (1712-78), I. Kant (1724-1804) i drugih, po kojoj su prirodna prava prava potvrđena u razumnoj prirodi čovjeka (razumna prava) koristila je kao filozofska osnova Francuske revolucije (1789) i drugih "građanskih" revolucija 18. i 19. vijeka, te je postala sredstvo građanstva u njegovoj borbi protiv feudalističkog državnog sistema (feudalizma) i apsolutističke države (apsolutizma), a za pravnu državu. U ljudskim i građanskim osnovnim pravima na kojima počiva pravna država novog vremena, prirodna prava dobivaju/dobijaju konkretno obličje.  

Jasno je da ljudska prava potiču iz ove tradicije. Racionalistička i prosvjetiteljska nauka o prirodnom pravu doživjela je svoj vrhunac u toku 17. i 18. vijeka. U toku 19. vijeka dominirao je suprotan pokret, pokret protiv nauke o prirodnom pravu - pravni pozitivizam, koji polazi od toga da je pozitivno (zakonsko) pravo jedino važeće, neovisno od toga šta ono kaže. Oba ova pravca imaju dobrih strana, ali se jednako u oba kriju i opasnosti. Obje pozicije dale bi se ovako uporediti/usporediti:   

[Grafički prikaz ove usporedbe naći ćete u dijagramu uz proširenu temu Prirodno pravo]

Pravni pozitivizam 19. vijeka ekstremni slučaj da se ustanovi "perverzno" pravo smatrao je samo hipotetičkim slučajem. Ali upravo to se desilo u totalitarnim i fašističkim diktaturama 20. vijeka. Zbog toga je nakon Drugog svjetskog rata došlo do zaokreta, do povratka prirodnom pravu. Sad se u okviru Ujedninjenih nacija prirodno pravo pokušava pozitivirati u formi ljudskih prava. To znači, ostaje se pri ideji da postoji nadređeno pravo, ali se to nadređeno pravo pokušava propisati obavezujućim za sve ljude.  

Radi se, dakle, o kompromisu između dvije, gore opisane, ekstremne pozicije: Naravno, da u prvom redu važe propisani zakoni, ali se mora spriječiti djelovanje po slovu zakona po svaku cijenu. Ukoliko zakoni povređuju pravednost, onda čovjek ima obavezu da ih ne slijedi. A šta se to podrazumijeva pod "pravednošću" može se vidjeti iz dokumenata priznatih širom svijeta, posebno iz  "Opće povelje o ljudskim pravima".