Proširena tema - Dužnosti čovjeka

Vijeće InterAction, Udruženje bivših državnih predsjednika i šefova vlada iz cijelog svijeta, nakon dugogodišnjih priprema sa savjetnicima iz svih kulturnih krugova 1998. godine na 50. rođendan Opće povelje o ljudskim pravima predložilo je i Ujedinjenim nacijama predočilo Opću povelju o dužnostima čovjeka. Ovaj Katalog dužnosti treba da podrži i upotpuni Opću povelju o ljudskim pravima iz 1948. godine. Tekst Povelje i listu članova InterAction Vijeća naći ćete kao dodatni dokument uz ovu proširenu temu.

Ova inicijativa potaknula/podstakla je vrlo živu debatu o ljudskim pravima, koju želimo dokumentirati u okviru ove proširene teme. Više tekstova u sedmičnom/tjednom listu "Die Zeit" pojašnjavaju bitne argumente i sporne tačke debate o ljudskim pravima i obavezama/obvezama i njihov međusobni odnos. Kao i kod proširenih tema Svjetski ethos i Dostojanstvo čovjeka i ovdje se radi o pitanju eurocentričnosti ljudskih prava i o kulturnom imperijalizmu od strane zapada.

Odabrali smo sljedeće priloge pomenutoj debati:

Helmut Schmidt: Nasilan sukob kultura se može izbjeći (Die Zeit od 03.10.1997.)

Thomas Kleine-Brockhoff: Dužnosti i tako postoje (Die Zeit od 17.10.1997.)

Susanne Gaschke: Ego-Policija (Die Zeit od 24.10.1997.)

Norbert Greinacher: Moral je dobar, prava su bolja (Die Zeit od 07.11.1997.)

(bivši Kancelar Savezne Republike Njemačke i počasni Predsjedavajući/Predsjedatelj InterAction Vijeća, koje je razvilo "Opću povelju o dužnostima čovjeka" i predložilo je Ujedinjenim nacijama)

[Die Zeit od 03.10.1997.]

Da jedna nacija nakon sloma diktature smatra jednim od najvažnijih zadataka osiguranje osnovnih prava -  u jeziku Ujedinjenih nacija (UN) "ljudska prava"- sasvim je razumljivo. Tako je nakon istovremenog sloma hitlerovske diktature u Europi/Evropi i japanske vojne diktature u istočnoj i jugoistočnoj Aziji Opća povelja o ljudskim pravima, usvojena od strane Ujedinjenih nacija 1948. godine, bila prirodna, potrebna i odluka dobre volje. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Stvaranje jedne demokratične/demokratske državne organizacije ide ruku pod ruku sa etabliranjem fundamentalnih prava pojedinca. Tako se, hvala Bogu, dogodilo nakon Mussolinija i Hitlera, a u istočnom dijelu Europe/Evrope nakon sloma komunističkih diktatura. Nasuprot tome, iskustva u posljednjim decenijama, nažalost, pokazuju da demokratija i ljudska prava mogu ostati samo puki dokument na papiru, kad neka vlada ostane samo na spoznaji, te propusti da u svakodnevnom životu, a posebno/posebice u iznimnim situacijama insistira i osigura ostvarenje demokracije/demokratije i ljudskih prava. Obrnuto, dolazi do nesporazuma kao da se radi samo o ličnoj/osobnoj slobodi i pravima, te o zahtjevima koji se ostvaruju bez odgovornosti prema drugima. Ali, ako bi se svako povodio isključivo samo za sopstvenim pravima, bez akceptiranja dužnosti i odgovornosti, onda bi narod, država - ili cjelokupno čovječanstvo - bili u neprijateljskom odnosu, dolazilo bi do konflikta, dok konačno ne bi zavladao haos/kaos.

Bez svijesti o odgovornosti pojedinca sloboda može postati gospodarenje jačeg i moćnijeg. Zbog toga stalni zadatak političara i svih građana je da prava i odgovornosti pojedinca drže u balansu.  

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Danas, gotovo/skoro pola vijeka nakon Universal Declaration of Human Rights, njen je potrebni imperativ nasuprot čovječanstva u opasnosti, kao i dvije stotine suverenih država. Jer, s jedne strane riječ vodilja ove Deklaracije, naime, "Human Rights" koriste zapadni političari, kao i u SAD-u, kao pojam borbe i kao agresivni instrument spoljnopolitičke presije. Ovo se uglavnom dešava selektivno: i to prema Kini, Iranu ili Libiji, a nikako prema Saudijskoj Arabiji, Izraelu ili Nigeriji. Razlozi ovakve jednostranosti su ekonomski i strateški interesi. 

Sa druge strane, opet, "Human Rights" se od strane nekih Muslimana, Hindusa i Konfucionista smatraju tipično zapadnjačkim konceptom, a djelimice/djelomično i kao instrument za produženje zapadnjačke vladavine. U vezi sa tim, posebno/posebice u Aziji, čuju se obrazloženi prigovori koji se moraju shvatiti ozbiljno, da je koncept osnovnih prava čovjeka zapostavio i uopće ne prepoznaje potrebu i neophodnost obaveza/obveza i odgovornosti prema obitelji/porodici, općini, društvu ili državi. Neki Azijci tvrde da postoji principijelna razlika između zapadnjačkog i azijskog shvatanja dostojanstva čovjeka. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Nesumljivo je da se predstave o čovjeku i njegovom dostojanstvu razlikuju unutar svakog društva, svake kulture - po religijskom, filozofskom ili ideološkom stanovištu. Ipak, postoje velike razlike između pretežno evropske i sjevernoameričke predstave s jedne strane, a sa druge strane islamske, hinduističke, budističke i konfucijanske predstave, koje su svoje mjesto našle u Aziji, pa sve do teških predstava komunizma, tj. svih njegovih oblika. 

Iz tog razloga sasvim je zamislivo da u 21. stoljeću/vijeku može doći do clash of civilizations á la Samuel Huntington. Eksplozija broja stanovnika na Zemlji - broj se učetverostručio - u toku 20. vijeka i porast koncentriranja stanovnika u velikim gradovima nastavit će se najmanje do kasnog perioda sljedećeg vijeka; zbog toga će i u 21. stoljeću/vijeku - ne računajući kraj bipolarnog konflikta između Sovjetskog saveza i Zapada - dolaziti do konflikta oko vlasti i moći. Možemo se nadati da će ti konflikti biti obazrivije riješeni, nego što je to bio slučaj tijekom/u toku 20. vijeka. Ali, istovremeno se moramo plašiti da bi oni mogli završiti kao borba između principijelno različitih, čak neprijateljski nastrojenih kultura. Pri tome bi fundamentalisti s obje strane, koji danas u globalnom aspektu igraju marginalnu ulogu, mogli postati povod i vođe masovne histerije. Današnje širenje i intenziviranje svjetske ekonomske povezanosti - nazvano globalizacija - ni u kom slučaju neće stajati nasuprot ovoj općoj histeriji, nego bi čak moglo izazvati novonastale ekonomske interesne konflikte.     

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Nakon sloma sovjetskog bloka, a prije svega nakon otvaranja Kine, broj sudionika/učesnika u konkurenciji otvorene svjetske privrede se gotovo udvostručio. K tome još dolazi enorman tehnološki napredak - prije svega na polju telekomunikacija, zračnog saobraćaja i morskog transporta - i historijsko/povijesno povećanje liberalizacije trgovine, prije svega razmjene novca i kapitala. Početkom vijeka gotovo/skoro sve nacije svijeta i njihova nacionalno/nacionalna gospodarstvo/privreda ovisit će jedna od druge više nego ikad ranije. Ali, istovremeno globalizacija vodi do novih, do sada nepostojećih, konkurentnih nadmetanja. Porast će pokušaji političkog krivotvorenja nadmetanja s ciljem stjecanja/sticanja prednosti za samog sebe.  

Ako pod svjetlom ove opasnosti nacije i njihove države, političari i zaštitnici religije ne nauče da respektiraju religiozno, kulturno i civilizacijsko nasljeđe drugih, ako ljudi ne nauče da naprave i održe balans između oba kategorička imperativa - slobode i odgovornosti - onda je zaista mir između njih doveden u opasnost. Svjetsko-politički poredak i socijalno-ekomomsko dobrostanje naroda može biti duboko uništeno.

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Zbog svega toga kraj starog vijeka - pedeset godina nakon Universal Declaration of Human Rights - je krajnje vrijeme da se razgovara o Human Responsibilities (dužnostima čovjeka).  Minimum etičkih standarda koji bi bili zajednički priznati je hitno neophodan za interkontinentalni suživot - i to ne samo za individualno ponašanje, nego i za političke autoritete, za religijske zajednice i crkve, za nacije. Standardi ne samo za vlade, nego i za međunarodne proizvođače, trgovce ili koncerne. Ovi poslijednji se danas nalaze u opasnosti da se predaju novoj, neukroćenoj zvjeri koja spekulira širom svijeta - kapitalizmu. Neophodnost svijesti o sopstvenoj odgovornosti važi i za elektronske medije koji djeluju na internacionalnom nivou, a koji bi mogli doći u opasnost da ljude širom svijeta zatruju prekomjernim prikazivanjem ubistava, pucnjave, nasilja i zlostavljanja svake vrste. 

Ova naophodnost spriječavanja clash of civilizations navela je veliki broj državnika (bivše Predsjednike država i šefove vlada) sa svih pet kontinenata da naprave i predlože nacrt  Universal Declaration of Human Responsibilities. On počiva na dugogodišnjim pripremama duhovnih, filozofskih i političkih vođa iz cijelog svijeta i iz svih velikih religija. Zadatak je, prije svega, potaknuti diskusiju s nadom da će se na kraju stići do slične Povelje UN-a kao što je to bila Opća povelja o ljudskim pravima po inicijativi  Eleanor Roosevelt, usvojena od UN-a 1948. godine.

[Početak stranice]    [Natrag ne pregled]

Slično kao što je to tada bilo sa Poveljom o ljudskim pravima, dodatna Povelja o odgovornostima trebala bi imati karakter etičkog apela, a ne karakter narodno-pravno obavezujućeg dokumenta. Ipak, na etičkom tlu Povelje o ljudskim pravima u međuvremenu su nastali regionalni paketi o ljudskim pravima, koji imaju karakter narodno-pravno obavezujućih dokumenata, na primjer Europska/Evropska Konvencija o ljudskim pravima ili ustanovljavanje europskog/evropskog Suda za ljudska prava. Podsjetimo se i na ogromno djelovanje helsinške Zaključne povelje i njenog dijela "Korpa III", te na unutarnji/unutrašnji razvoj europskog/evropskog komunizma. Slično tome ostaje nada da će se kasnije sa Poveljom o dužnostima čovjeka ostvariti pravni ili politički rezultati.  

Ko/Tko i pored svega navedenog autore i potpisnike nacrta Opće povelje o odgovornostima i dužnostima čovjeka smatra pukim idealistima bez osnove, taj nema dovoljan pregled historijskih/povijesnih dejstava Opće povelje o ljudskim pravima, koja je najprije bila pravno neobavezujuća, niti ima dovoljnu predstavu o opasnostima u koje čovječanstvo može dospjeti u budućnosti; on, dakle, može da ostane pristalica moralno neprincipijelne i pogrešno nazvane "realne politike". 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Naš nacrt u članu 4. ponavlja "zlatno pravilo", koje u svim religijama svijeta igra važnu ulogu (i koje je Immanuel Kant u nešto finijoj formulaciji nazvao "kategoričkim imperativom"): "Ono što Ti ne želiš da Ti drugi učine, ne čini ni Ti drugima."  U članu 9. kaže se: Svi ljudi "imaju obavezu, ... da spriječe siromaštvo, neuhranjenost, neznanje i nejednakost. Svugdje na svijetu oni treba da pomažu razvoj, da bi za sve ljude osigurali dostojanstvo, slobodu, sigurnost i pravednost." Član 15. kaže da predstavnici religija imaju obavezu spriječavati predrasude i diskriminiranje onih koji pripadaju drugoj religiji, a trebaju unapređivati toleranciju i međusobno poštivanje/poštovanje svih ljudi. I konačno, na kraju, u članu 19. se kaže: Ni jedna odredba ove Povelje se ne smije protumačiti tako da daje bilo kakvo pravo koje bi poništilo prava i slobode navedene u Općoj povelji o ljudskim pravima iz 1948. godine. 

(...) Diskusija nacrta Opće povelje o odgovornostima čovjeka izazvat će na Zapadu najmanje dva velika protesta. S jedne strane tzv. realni političari će reći da se radi o idealizmu koji nema izgleda da bude sveukupno prihvaćen, niti da osvoji stvarne pristalice. S druge strane zagovornici ljudskih prava će reći da ako se nacrt Povelje o odgovornosti čovjeka posmatra kao blizanac ili pandan Povelje o ljudskim pravima, onda postoji opasnost da se ljudska prava svedu na nivo puke pouke. U Aziji će neki, opet, reći da nacrt odgovara nekim bitnim principima azijske kulturne tradicije i da je zbog toga za pozdraviti, ali da je istovremeno njegovo oslanjanje na Povelju o ljudskim pravima suvišno i da to treba osuditi.   

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Mahatma Gandhi nabrojao je sedam "socijalnih grijeha", a na samom vrhu su stajali "politics without principles" i "commerce without morality". Ko može tome nešto prigovoriti? Nedavno je Financial Times u jednoj diskusiji nacrta Povelje o odgovornostima čovjeka napisao: "Tačno: Nama su potrebna opća pravila lijepog poslovnog ponašanja... Universal Declaration of Business Responsibilities mogla bi na sveopću korist biti usađena u glave onih koji rukovode poduzećima/preduzećima." I ovo bi moglo biti plodonosno, ako se nacrt Povelje o odgovornostima čovjeka bude diskutirao širom svijeta. U svakom slučaju on će biti predmet/predmetom diskusije u UN-u, a time i u vladama država članica UN-a.  

Zbog svega toga jedna javna diskusija bi mnogo doprinijela tome, da se prisjetimo osnovnog stanovišta, po kojem mi građani ne možemo imati samo prava da bismo se zaštitili od tuđe samovolje, nego moramo isto tako imati obaveze i odgovornosti prema ljudima s kojima živimo. Niti jedna demokratija ne može opstati bez duplog principa prava i dužnosti. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Nacije, države i vlade koje sudjeluju/učestvuju u procesu ekonomske globalizacije zajednički se moraju prisiliti na minimalan etički kodeks, inače bi novo stoljeće/vijek moglo/mogao biti puno/pun konflikata kao što je to slučaj sa ovim koje/koji je pri kraju. Međutim, sljedeći put konflikti neće ostati ograničeni samo na dijelove kontinenta, nego bi moglo doći do konflikta koji će zahvatiti zaista cijeli svijet, a nastat će zbog različitih osnovnih ubjeđenja, pri čemu će se strane - sudionici/učesnici u konfliktu oslanjati na religiozne ili kulturne interpretacije razloga. Ko/Tko želi da spriječi prijeteće sukobe između kultura, taj ni u kom slučaju ne treba vojni ili gospodarstveni/privredni potencijal; njemu je potreban moral kojeg će svi prihvatiti.  

[Dokumenti uz ovaj tekst: Opća povelja o ljudskim pravima, Opća povelja o dužnostima čovjeka; dalje informacije o ovoj temi između ostalog i u proširenim temama Svjetski ethos i Dostojanstvo čovjeka]

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Dužnosti i tako postoje

ZEIT-Debata o "Općoj povelji o dužnostima čovjeka" (2): Onaj ko/tko želi prisiliti građane da budu uzoriti/uzorni, reskira/riskira slobodu

Thomas Kleine-Brockhoff

[Die Zeit od 17.10.1997.]

Ko/Tko želi protivriječiti tvrdnji da svaki čovjek ima obavezu/obvezu da se ponaša "čestito, iskreno i fer", "da pod svim okolnostima pomaže dobro, a spriječava zlo", "da poštuje/štuje život" i da "se sa svim ljudima ophodi ljudski"? Osnovne parole "Opće povelje o dužnostima čovjeka" objavljene u magazinu DIE ZEIT  od 03. oktobra (broj 41/97) djeluju tako nevine i same po sebi razumljive da se čovjek ne usuđuje prigovoriti bilo šta ovom dokumentu dobre volje. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Ipak, iako se nekad misli dobro, proizilazi da je to upravo suprotno od dobrog. Čak i dobre namjere mogu imati loše posljedice - kao što je to upravo pomenuta Povelja o dužnostima, koju je grupa bivših državnika, a među njima i raniji Savezni kancelar Helmut Schmidt, ponudila svijetu na diskusiju. Kritika se ne odnosi na vrijednosti koje su u osnovi ove Povelje. Ali dokumentu se moraju pripisati/spočitati tri osnovne "greške":

• On počiva na alarmantnoj analizi društva.
• Orijentira se ka protestima iz Azije, po kojima zapad jednostrano naglašava ljudska prava, čime ulazi u kulturno relativne slučajeve.
• Želi uzvisiti čisto etički postulat za norme obaveza širom svijeta, čime kroči na opasnu stazu političkog paternalizma.

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Ono što održava zapadnjačka društva se prema jednoj proširenoj dijagnozi raspada. Sve moguće je već istrošeno i lagano nestaje - klasni milje, seoske zajednice, život u zajednici, častoljublje, generacijsko naslijeđe, radni život; udruženja poslodavaca gube svoje članove, isti slučaj je i sa sindikatima, partijama, crkvama.  

Krivicu zbog nestajanja tradicionalnih veza - tako glasi drugostepeni nalaz - snosi individualiziranje i porast slobode pojedinca na račun zajednice. Ovu tezu su izrekli američki komunitatisti. Oni 1994. godine pišu u svom Manifestu "Zapadnjačkom društvu sve više prijeti gubitak svih moralnih normi, ono postaje ovisno samo o sebi i sve su više prisutni grabežljivost, egoistični interesi i težnja za moći." Helmut Schmidt se oslanja isključivo na komunitatiste kad u svom prilogu za časopis DIE ZEIT piše o Povelji o dužnostima čovjeka: "Bezobzirno egoistično 'samoostvarenje' čini se idealom, a opće dobro nasuprot tome postalo je samo puka fraza. Permisivni odgoj se jednostrano orijentira  samo na osnovna prava."

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Time bismo se našli pred zbunjujućim fenomenom: Društvo ne bi više - kao što nam je to poznato iz historije/povijesti - bilo uništeno zbog manjka, nego zbog viška slobode. Ukoliko se sa uspjehom želi komercijalizirati oduzimanje i ograničavanje individualnih sloboda na račun jačanja društvenih obaveza/obveza, onda su doista/zaista potrebne ovakve slike opustošenog društva.  

Ali, sekularni izvor smisla moderne, politička sloboda, "ne biva pobijeđena uporabom/upotrebom, nego nakon nje još jače živi", tvrdi sociolog Ulrich Beck, neumorni borac protiv teze Sodome i Gomore. Neka prebacivanja modernom društvu počivaju jednostavno na nesporazumu. Ako privredni menadžeri ne stvore nova radna mjesta, onda to nije u prvoj liniji - kako Helmut Schmidt tvrdi - zbog kapitalističkog "nemorala", nego zbog prebačenih troškova rada. Ako nacionalni dohodak opada, onda to nije u prvoj liniji zbog opadanja morala, nego zbog rupa u zakonu. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Nema razloga da se promjene zapadnjačkog društva opisuju samo negativno. Pri pažljivijem posmatranju može se prijmjetiti porast vrijednosti. Savezna vlada je istraživala odnos mladih ljudi prema vrijednostima i pri tom pronašla jednu generaciju koja nije materijalistički, nego prije altruistično orijentirana. Vođa studije Gerhard Schmidtchen na njenom kraju je bio impresioniran "plemenitošću stremljenja ka ličnoj/osobnoj čestitosti". Istraživanjima u anglo-američkim zemljama londonski istraživač sociologije Helen Wilkinson upoznala je generaciju, koja "je preuzela prednosti slobode, ali je i svjesna njene cijene". Ni u kom slučaju nije se prepoznao "gubitak ili odstupanje od morala". Međutim, u svakom slučaju je prisutno odstupanje od formi izražavanja tradicionalne moralnosti.   

Po rezultatima istraživanja ljudi više ne žele da budu podređeni vojnici bilo kojeg oblika armije za dobrobit zajednice, oni ne žele biti vojnici Crvenog križa, niti SPD-a, oni žele ostati subjekt djelovanja tih armija. Njihov kreativni i politički angažman treba da bude spontan, oslobođen svih hijerarhija i formalizama. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Ništa ne ukazuje na to da su se vrline, kao spremnost da se pomogne, ili solidarnost izgubile. Kad se nedavno rijeka Odar izlila iz svog korita, Nijemci su prikupili više dobrovoljnih priloga nego što je to bilo potrebno brandenburškim žrtvama poplave. Kad je princeza Diana umrla, jedna hamburška fabrika svojevoljno je radila preko vikenda da bi producirala CD Eltona Johna u znak sjećanja na princezu. Prilozi od kupovine tog CD-a bili su namijenjeni organizacijama koje se bave dobrotvornim radom. Istina, ovi angažmani su bili uslovljeni velikom medijskom industrijom. Ali, šta je loše u tome? Umjesto da se žalimo zbog pada vrijednosti, radije bismo trebali razmišljati o tome na koji se način nove forme izražavanja orijentacije ka dobrostanju mogu učiniti plodonosnim za zajednicu. 

(...) Novi individualizam čak sam sebi stvara zajedničke vrijednosti. Čak iako pojedinci teže različitim pravcima, oni su uglavnom složni u jednom - šta je to što oni ne žele. Sociolog Karl Otto Hondrich to naziva "negativni katalog zajedničkih vrijednosti". Tako su se na kraju "individualni osjećaji pretvorili u 'naše osjećaje', koji sežu daleko izvan naše dnevne sobe".   

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Teorija o opadanju i nestajanju vrijednosti je nešto što se ponavlja. Ona se pojavljuje uvijek kad se društva moderniziraju brzim tempom. Engleska iz doba industrijalizacije poznaje ovu optužbu o nestajanju normi jednako dobro kao i wilhemovska Njemačka. U dobu globalizacije bivši državnici iz straha od novorođenih predlažu svezak dužnosti i obaveza. Oni povlače ručnu kočnicu bez potrebe: alarmizam. 

II.

Helmut Schmidt vjeruje da je, "minimum zajedničkih etičkih standarda, priznatih širom svijeta" neophodan za "interkontinentalni suživot". Upravo u Aziji postoji "osnovan prigovor, koji se mora shvatiti ozbiljno", a koji kaže da koncept osnovnih prava čovjeka "zapostavlja i ne prepoznaje odgovornost pojedinca". Svezak o obavezama i dužnostima povodi se za ovom kritikom da bi spriječio "borbu između kultura". 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Ali, kojoj Aziji Schmidt želi da udovolji? On zacijelo kao kritičar "premisivnog odgoja" nije za seksualnu slobodu kakva je prisutna u nekim azijskim državama. On kao kritičar ubistava na televiziji, sigurno ne podržava azijske filmove o nasilju. Bez sumnje on kao kritičar "spekulativne zvijeri - kapitalizma" ne želi podržati one klanove familija koji su profitirale kroz svoje dodatne religije.

Kulture su kompleksne. Svako u njima može pronaći ono što traži. Max Weber je vjerovao da vrijednosti mogu usporiti ili ubrzati ekonomski razvoj. Iz tog razloga je konfucionizam u Aziji bio jedan od krivaca stagnacije. Danas, na neki čudan način, važi upravo suprotno. Konfucionističke vrijednosti zajednice posmatraju se kao gorivo uspjeha. Pri tom se mora naglasiti da u Aziji ne postoji samo jedna kulturna tradicija, nego više njih: i nemaju sve bum-države korijene konfucianizma. Neke od njih se pozivaju na individualističku (hrišćansku/kršćansku ili budističku) tradiciju. A ni konfucijanizam nije tako orijentiran na zajednicu, kako se to često tvrdi. I tamo se pojavljuje ideja o dostojanstvu pojedinca. I on je - kako piše sinolog Heiner Roetz - mnogo bliži ljudskim pravima, nego neki režimi, koji stalno pričaju protiv prava na slobodu, a opravdanje traže u konfucianizmu.   

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Tako se argument "azijskih vrijednosti" pokazao kao konstrukcija koja se upotrebljava i tumači po potrebi i  interesima. Teoretičari azijskih vrijednosti (Asian Values) pokušavaju da argumentativno stope kulturne razlike kontinenta. To im uspijeva samo dok uz pomoć policije posjeduju monopol nad interpretacijom tradicije. Jer, o tome se na kraju krajeva i radi: o legitimaciji autoritativne vlasti. Singapurski vladar Lee Kuan Yew posebno djelotvorno je iskoristio "kulturu" kao oružje protiv demokracije/demokratije i individualizma. On se godinama sa svojim Rohrstock-liberalizmom pozivao na kulturnu tradiciju. A pri tome je bio smetnja na putu ka jednom multikulturnom/multikulturalnom društvu. Danas je Lee Kuan Yew jedan od potpisnika Sveska obaveza i dužnosti.  

Iza "azijskih vrijednosti" u stvarnosti se skriva "autoritativna napast" (Ralf Dahrendorf). Zbog toga je pokušaj spriječavanja "borbe između kultura" relativizmom zapravo greška. Najbolji garant za miran suživot naroda ostaje poštivanje/poštovanje univerzalnih ljudskih prava. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Čak i ako scenario smaka svijeta ne bi insinuirao nikakve zaključne tvrdnje, može se argumentirati da Svezak o dužnostima i obavezama samo može učiniti dobro Zapadu - principijelno. Demokracije/demokratije su na kraju ipak upućene na angažman i svijest o ličnoj/osobnoj odgovornosti njihovih građana. Zbog toga država i demokrati moraju u školi, u političkoj areni i u publicistici pozivati na svijest građana. Helmut Schmidt sa svojim životnim djelom je izuzetan mentor ove ideje.  

Ali, autori Povelje o dužnostima ne žele ostati samo na etičkom apelu. Svezak o dužnostima i obavezama/obvezama napravljen je u vidu pravnih paragrafa. Helmut Schmidt se doslovce nada da ce doći do normativnog utvrđivanja ovog akta, kao što je to bilo sa Poveljom o ljudskim pravima iz 1948. godine. Europski/Evropski Sud za ljudska prava on vidi kao primjer za "kasnija pravna i politička djelovanja Povelje o dužnostima čovjeka". Ukoliko do toga dođe, ukoliko se dakle građani budu prisiljavali na vrline, zlostavljanju i zloupurabi/zloupotrebi - iako nenamjerno - vrata bi bila širom otvorena.  

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Engleski idejni historičar/povijesničar Isaiah Berlin u jednom poznatom eseju opisao je konflikt dvaju pojmova slobode. Po "negativnoj teoriji" sloboda je odsutnost prisile. A "pozitivna teorija" slobodu veže za djelovanje koje služi zajednici. Pouke Rusoa i Marksa spadaju u ovu kategoriju. Odnedavno kanadski komunitatist Charles Taylor zastupa "pozitivnu teoriju". On slobodu razumije kao "pojam ostvarenja". A kao pristalice ove ideje sad se pokazuju i autori Povelje o dužnostima sa svojom idejom normiranih odgovornosti. 

Isaiah Berlin je pokazao, da sloboda nije ništa drugo do sloboda sama. Ona uvijek ima "negativni" cilj sprječavanja uplitanja; ona je uvijek sloboda nečega - i zbog toga je zaštitni bedem pred ugnjetavačem. "Sloboda o kojoj ja govorim", kaze Berlin, "je šansa za djelovanje, a ne djelovanje samo."  Ona uključuje slobodu gluposti, iracionalnosti, greške, čak i slobodu nezainteresiranosti/nezainteresovanosti za vrijednosti zajednice. Ako se, nasuprot tome, sloboda veže za njenu uporabu/upotrebu u korist zajednice, lako može prerasti u robovanje "i biti iskorištena od strane asocijacija, koje se vežu za njene nevine korijene" (Berlin). Tačno tako se dogodilo revolucionarnoj strahovladi u Francuskoj  i u Istočnom bloku. Čak i kad demokratična/demokratska država (umjesto društva) želi direktno ostvariti ćudoredno, to je - kako ukazuje esejist Richard Herzinger - "paternalistično neopravdano prisvajanje".

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Građanin bez Sveska o dužnostima i obavezama ne bi ni u kom/kojem slučaju neodgovorno lutao u vakumu vrijednosti. Njega vežu ljudska prava. Kao i predloženi Svezak o dužnostima i obavezama i ljudska prava počivaju na "zlatnom pravilu": "Što Ti ne želiš da Ti drugi učini..." Pošto sloboda vuka znači smrt janjadi, pravo i zakon moraju spriječiti interesne kolizije. Zbog toga se sloboda pojednica ograničava pravima svih drugih. Dakle, iz prava proizilaze obaveze/obveze: Iz slobode mišljenja proizilazi obaveza/obveze da se drugi ne ugrozi i ne uvrijedi; sa roditeljskim pravom korenspondira obaveza odgoja; sloboda trgovine svoje granice nalazi u socijalnoj obavezi/obvezi, da se drugima pomogne u nevolji. 

(...) Da ne postoji simetrija između prava i obaveza/obveze konstituivna je neopreznost slobodne države. Richard Herzinger ima pravo, kad piše: "Onaj ko/tko želi imunizirati slobodu protiv rizika, tako što je stavlja pod skrbništvo, ne predlaže ništa drugo do samoubistvo/samoubojstvo zbog straha od smrti." Čini se da je autorima Sveska o dužnostima i obavezama ova opasnost poznata. Iz tog razloga oni u članu 19. pišu, da se njihova Povelja ne smije tumačiti tako da uslovi "poništenje" prava na slobodu. Ali, jedan takav konflikt u osnovi ne može se ukloniti sa ovog svijeta samo salvatorskom klauzulom. Konsekventnije/Konzekventnije bi bilo da su autori u potpunosti odustali od njihovog poduhvata.  

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

[Die Zeit od 24.10.1997.]

Riječ "obaveza/obveze" mora imati/posjedovati jedan poticajni/potjecajni mehanizam. Očigledno napredno voljna "djeca slobode" (Ulrich Beck) sa tim na neprijatan način povezuju "sekundarne vrline": tačnost i red, marljivost, disciplinu i zabranu žvakaćih guma, cjelokupan potiskivani arsenal cjepidlaka. Drugačije se ne mogu razumjeti snažne reakcije na "Opću povelju o dužnostima čovjeka" (DIE ZEIT broj 41/97), koju je formulirao Helmut Schmidt zajedno sa drugim bivšim šefovima država i vlada. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Constanze Stelzenmüller se plaši da bi Katalog dužnosti i obaveza/obveza mogao biti povod za sve "autoritarne režime, koji žele relativirati ljudska prava" (broj 42). A Thomas Kleine-Brockhoff misli da se Manifest nije nikad ni trebao napisati - "čak i dobre namjere", piše on, "mogu imati loše posljedice" (broj 43). Tim lošim posljedicama valjda pripada "alarmantna analiza društva".  

Govori li to ovdje ego-policija pobjednika individualizacije? Mora li se onaj ko/tko ne dijeli njihov pomalo nemilosrdni optimizam odmah s osudom uračunati u reakcionare? Tamne strane individualizacije mogu se previdjeti samo nemarnošću: očigledno zanemarivanje javnih mjesta mnogo manje smeta mladima i jakima, nego starima i slabima; onaj ko/tko nema djece ne mora se previše brinuti o maloljetničkom kriminalu i porastu konzumiranja droga; onaj ko/tko smatra da je "Tehno" politički pokret, ne mora razmišljati o demokratiji. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Svi ostali, međutim, dozvoljeno je da pomalo prestrašeni stoje pred promjenama nastalim u posljednjih trideset godina i pitaju se da li doista/zaista žele upravo tako da žive. Katalog obaveza ovdje nudi vrijednu uslugu, on tematizira pitanje, da li je u današnjoj situaciji primjerena velika mjera slobode, da bi se poboljšao naš suživot. Nešto govori protiv toga. U modernom opozivom globalnom društvu ljudi su kao nikad ranije upućeni jedni na druge, i moraju imati sve više obzira jedni prema drugima, ako to stanje žele održati podnošljivim. Dokaz da im to uspijeva samo u određenoj mjeri je - kako piše sociolog Norbert Elias - proces distanciranja - individua se otuđuje od sebe same i od društva. Na visokom životnom civilizacijskom stepenu/stupnju pojedinac u samom sebi ima ono što mu je ranije bio pritisak sa strane i protiv čega se mukotrpno morao boriti - odricanje na pravo jačeg, naime, pojedinac u sebi posjeduje sopstveni pritisak. Ovaj sopstveni pritisak do određene mjere u sebi sadrži promjenljive forme učtivosti, svu povučenost, koja život ljudi u zajednici čini uopće mogućim. Ipak, civilizacijski nivo, nažalost, nije tako siguran kao čvrsti novčani konto; a naše stoljeće/vijek nudi dovoljno primjera vraćanja u barbarstvo. Dakle, ni u kom slučaju nije alarmantno kad se pedagogija, publicistika i politika kritički odnose ka tome: u posljednja tri desetljeća oni su pretežno/pretežito bili koncentrirani na povećanje individualnih prava i njihovo provođenje. Da li nastavak ovog trenda može pomoći da se u doba krize osigura samoodređen, smislen i život bez konflikta za sve ljude je vrlo upitno. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Tamo gdje ima dovoljno mjesta, novca i šansi, tamo je možda dovoljno poštivati/poštovati prava drugog i spriječiti ubistva i nasilje da bi se osiguralo funkcionirajuće zajedništvo. U ovakvoj situaciji, moguće je da je dovoljan samo jedan noćni čuvar - država, koja svojim građanima garantira slobodu, te da će, prema svojim mogućnostima, letjeti na Bahame ili ne; pa "sloboda gluposti, iracionalnosti, greške, pa čak i nezainteresiranost/nezainteresovanost za vrijednosti zajednice" - što uključuje pojam slobode po tumačenju Thomas Kleine-Brockhoff - ničemu ne šteti.  

Ali, u vremenu nedostatka - da li radnih mjesta, prirodnih resursa ili morala sposobnog za koncenzus - sve to izgleda nešto drugačije. Može li onda država od pojedinca očekivati nešto više od zanemarivanja povreda ljudskih prava? Obaveze koje bivši šefovi država daju na diskusiju u svakom slučaju prelaze preko toga. Oni zahtijevaju strogoću ljudi u stremljenju ka nečemu, bila to prakticirana solidarnost, čestitost ili poboljšanje samog sebe. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Ne baš osvježavajući aspekt poduzetništva ne može prikriti ove ideje: Obaveze su uvijek povezane sa odricanjem, sa sklanjanjem potreba u stranu, sa ograničavanjem slobode - onaj ko/tko u četiri ujutro hrani dojenče koje plače ili ima devedesetogodišnju bolesnu majku koju njeguje, zna da sve ovo ima jako malo zajedničkog sa rascjepljivanjem sopstvene osobenosti. To je samo potrebno. 

Naravno,  bilo bi uzorno kad bi građani zbog shvatanja neophodnosti svojevoljno preuzeli/preduzeli smislene i obaveze koje su orijentirane ka zajednici. Ipak, odnosi nisu takvi. To je zbog materijalne situacije nekih ljudi; zbog izopačenih okolnosti; ali, to ima svoje korijene i u odgoju koji je godinama bio fiksiran tako da se pojedinac "postavi disfunkcionalno u odnosu na društveni sistem" (Herbert Marcuse), što se u najvulgarnijoj formi i ostvarilo. Da li ova forma nemiješanja ljude čini sretnim, vrlo je upitno, s obzirom na propale brakove i potragu za smislom na esoteričkom polju. Međutim, nije za odbaciti tvrdnja da ona ugrožava zajedništvo. Da li se, na primjer/primjerice, građani i dalje trebaju - dosađujući se - distancirati od demokratskih institucija, dok demokratija zbog manjka mase ne izgubi svoju legitimnost? Sve to govori o izvjesnom argumentativnom pritisku na građane, da se u najmanju ruku zainteresiraju za politička dešavanja. 

Ja ništa drugo ne shvatam tako dobro kao Manifest obaveza. On daje mogućnost demokratičnog/demokratskog samorazumijevanja, time što označava šta/što je tačno, a šta/što pogrešno, šta/što je dozvoljeno, a šta/što zabranjeno, čak i šta/što je dobro, a šta/što loše. Manifest, također, daje odgovornost pojedincu da se sam pozabavi odgovorima na ova bitna pitanja. Time on nije paternalističan, nego - a šta drugo do - političan.  

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Za ZEIT-Debata o "dužnostima čovjeka": One stoje u Osnovnom zakonu i u klasičnoj Povelji o ljudskim pravima 

Norbert Greinacher

[Die Zeit od 07.11.1997.]

Uz dužno poštivanje/poštovanje nastojanja da se obezbijedi priznavanje etičkih principa u suživotu naroda i ljudi širom svijeta - što je vidljivo i u objavi teme o svjetskom ethosu od Hans Küng-a - ipak se mora ukazati na razliku između ljudskih prava i dužnosti čovjeka. I nekoliko kritičkih osvrta na prilog Helmut Schmidt-a ("Vrijeme da se razgovara o dužnostima" u DIE ZEIT broj 41/97) čine mi se potrebnim. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Povelje o ljudskim pravima su stoljećima/vijekovima starije od sada predloženog nacrta za Povelju o dužnostima čovjeka od strane Helmut Schmidt-a i ostalih ličnosti. One ni u kom slučaju, kako to Helmut Schmidt naglašava u prvoj rečenici, nisu nastale nakon sloma diktatura ovog vijeka. Kao primjeri mogu poslužiti Bill of Rights engleskog Parlamenta iz 1689. godine i  Declaration des droits de l'homme et du citoyen francuske Nacionalne skupštine iz 1789. godine. 

Mislim da je začuđujuće da u prilogu o dužnostima čovjeka nije pomenut Međunarodni Pakt Ujedninjenih nacija o građanskim i političkim pravima od 19. decembra 1966. godine, niti Međunarodni pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima (isti datum). Oba ova pakta važe kao neophodna dopuna individualnih ljudskih prava. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Povelja o ljudskim pravima i Povelja o dužnostima čovjeka imaju potpuno različit karakter, može se govoriti čak i o "kvalitativnoj razlici". Istina, Povelje o ljudskim pravima nemaju kvalitet općih zakona. Međutim, one su u tolikoj mjeri pravno obavezujuće/obvezujuće, koliko to pojedinci, grupe i društvene institucije dozvole, tj ukoliko se oni pri provedbi svojih prava - prije svega u odnosu na državu - pozivaju na ove povelje. Stvari drugačije stoje sa Poveljom o dužnostima čovjeka. Ove povelje imaju karakter moralnog poziva, etičkog apela. To ne mijenja njihovo moralno značenje. Jedan kolega je to ovako formulirao: "Povelja o dužnostima čovjeka predstavlja propovjed." E sad, ja često i rado propovjedam - ali mora se obratiti pažnja na to da se kod ljudi ne probudi utisak da su Povelja o "ljudskim pravima" i Povelja o "dužnostima čovjeka" u svom djelovanju identične. 

Pri tome ni u kom slučaju nije tačno da klasične Povelje o ljudskim pravima ne govore i o dužnostima i obavezama. Tako iznad člana 29. Povelje o ljudskim pravima iz 1948. godine stoji podnaslov "Osnovne obaveze/obveze i dužnosti". U stavu 1. se kaže: "Svaki čovjek ima obavezu prema zajednici u okviru koje je jedino moguć razvoj njegove ličnosti." U Osnovnom zakonu Savezne Republike Njemačke iz 1949. godine u odjeljku I "Osnovna prava" (članovi od 1. do 19.) sedam puta se pominju obaveze/obveze i dužnosti. 

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Historijski/povijesno bilo je tako da su se građani borili sa feudalnom vlastelom, crkvenim, političkim i ekonomskim aristokratima za svoja prava i djelomice/djelomično izborili da ljudska prava (osnovna prava ili prava na slobodu) dobiju pismene korijene. Reakcije crkvenih, političkih i ekonomskih moćnika su u odnosu na ovu grčevitu borbu i ustanak masa često bile podsjećanje ranijih podređenih na njihove obaveze/obveze prema vlasti. Ova historijska/povijesna pozadina se ne smije zaboraviti. 

Ja sam zajedno sa Wolfhard Pannenberg-om protiv tvrdnje Hans Blumenberg-a da su ljudska prava rezultat zapadnjačke historije/povijesti hrišćanstva/kršćanstva i duhovnosti. To na skandalozan način ne protivrječi činjenici da su povelje o ljudskim pravima nailazile na ogorčen otpor katoličke i evangelističke crkvene službe (u Katoličkoj crkvi čak do Drugog vatikanskog konzila 1962. do 1965. godine). Ovakvo stanje, međutim, ne znači da je ideja ljudskih prava strana istočnim kulturama, kako to tvrdi Helmut Schmidt.

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

Pomenut ću, na primjer, Povelju potpisanu od strane šesnaest nevladinih organizacija iz istočne Azije aprila 1966. godine. U njoj se kaže: "Azijske vlade tumaraju po neotuđivim pravima Azijata pod izgovorom kulturnih, historijskih/povijesnih i izmišljenih posebnosti" (Frankfurter Rundschau od 3. aprila 1996.). 

I da na samom kraju još jednom naglasim, ja podržavam i smatram veoma važnim napore da se donese Povelja o dužnostima čovjeka. Samo, mora se napraviti pojmovna i tačna razlika između ljudskih prava i dužnosti čovjeka.  

[pomenute dokumente — Bill of Rights, Declaration des droits des hommes kao i Opću povelju o ljudskim pravima — naći ćete na našim stranicama sa dokumentima]

[Početak stranice]    [Natrag na pregled]

[Početak stranice]    [Početna stranica - Ljudska prava]    [Pregledni dijagram]