Opća povelja o ljudskim pravima u Islamu  (19. september 1981.)

Još prije 14. stoljeća Islam je opširno utemeljio "ljudska prava" kao zakon. radi njihove zaštite Islam je ljudska prava dodatno osigurrao. On je svoje cjelokupno društvo zamislio i izgradion na osnovama i principima koji su podržavali i štitili ova prava. Islam je posljednja poruka s neba koju je Gospodar svjetova objavio preko svog poslanika, - bog ga blagoslovio! - da bi on ljudima tu objavu pojasnio kao njihovo pravo i upustvo kako da ostvare dobar i dostojanstven život, kojim vlada pravo, zadovoljstvo, pravednost i zdravlje.   

Zbog toga je za Muslimane obaveza da sve ljude pozivaju (da'wa) na upoznavanje Islama, na poslušnost zapovijesti svog Gospodara: "Od vas treba da postane zajednica (ljudi) koji pozivaju na dobro, dozvoljavaju ono što je dobro i zabranjuju ono što je loše" (Kur'an 3, 104), te da ispunjavaju pravo čovječanstva ostvarivanja spasenja svijeta od svih zala, koja su ga zadesila i da oslobađaju narode od diverznih nevolja od kojih pate. 

Mi, Muslimani iz različitih naroda i zemalja

- u našem poniznom poštovanju jedinog svemoćnog Boga; 

- u našoj čvrstoj vjeri da je on jedini gospodar ovog i onog svijeta, da ćemo svi stati pred njega, da je on jedini koji čovjeka može voditi ka njegovom najboljem blagostanju, nakon što ga je proglasio svojim guvernerom na zemlji te mu cijeli svijet učinio uslužnim;  

- u našoj vjeri u jedinstvo prave religije, koju su nam prenjeli poslanici našeg Gospodara, od kojih je svaki položio jedan kamen u izgradnji ove religije, dok konačno Bog nije dovršio započeto predajom Muhameda (Bog ga blagoslovio i podario mu zdravlja!), koji je rekao "Ja sam krajnji kamen i pečat poslanika" (hadîs po al-Buhârî i Muslimu);

- u našem neupitom priznanju činjenice, da je ljudski razum bez pomoći Božije nesposoban da korača najboljim putem života, s našim pravim viđenjem (uz pomoć svete knjige) položaja čovjeka u ovom bivstvovanju, te svrhe i midrosti zbog koje je stvoren; 

- sa našim znajem, da nam je stvoritelj poklonio dostojanstvo, čast i preference nad svim ostalim njegovim stvorenjima;  

- sa našim saznanjem da nas je Gospodar, milostiv i velik je on, obdario nebrojenim dobrim djelima; 

- sa našom pravom predstavom pojma zajedništva Muslimana (umma), koje uprkos različitim zemljama i narodima ipak postoji među Muslimanima; 

- u našoj dubokoj spoznaji zla i grešnog reda, od kojeg svijet danas pati; 

- u našoj pravednoj želji, da preuzmemo odgovornost prema ljudskom društvu čiji smo članovi; 

- u našem zahtjevu da povjereno nam dobro i objavu koju nam je Islam donio dalje širimo u cilju stvaranja boljeg života;

- koji počiva na vrlinama očišćen od svih zala, u solidarnosti koja zamjenjuje indiferentnost i bratstvu koje stupa na mjesto neprijateljstva; 

- kojim vlada solidarnost i zdravlje umjesto svađa i ratova;  

- života u kojem čovjek na sebe uzima dobre osobine kao što su sloboda, jednakost, bratstvo, čast i dostojanstvo, umjesto da bude tlačen ropstvom klasnom i rasnom diskriminacijom, pritiscima i ponižavanjima; 

- čime mora ispuniti istinsku misiju svoga postojanja: obaožavanja svog Stvoritelja, obimne gradnje postojanja;

- život, koji mu nudi uživanje u dobrim djelima njegovog Stvoritelja i koji mu dozvoljava da djeluje svojim dobrima prema čovječanstvu, koje za njega predstavlja veliku porodicu s kojom ga povezuje duboki osjećaj zajedničkog ljudskog porijekla, na kojem se zasniva srodstvo svih ljudi; 

- uzimajući u obzir sve ovo

- mi, Muslimani kao nosioci zastave Božijeg poziva (da'wa) objavljujemo početkom 15. stoljeća  Hidschre ovu deklaraciju o ljudskim pravima u ime Islama iz svetog Kur'ana i čiste Sunne poslanika.

U ovoj objavi su vječna prav od kojih ništa ne smije biti oduzeto, promjenjeno, izuzeto ili stavljeno van snage. 

Ovo su prava koja je Stvoritelj - cjenjen da je! - ustanovio. Čovjek, ma ko on bio nema prava da ih izmjeni ili povrijedi. Na njihovu nepovredivost ne može se utjecati ni voljom pojedinca ni voljom društva zastupljenom kroz institucije bilo koje prirode ili sa bilo kojom moći. Potvrda ovih prava predstavlja put ka izgradnji pravog islamskog društva: 

1. Društvo u kojem su svi jednaki i u kojem nema privilegovanja ili diskriminiranja pojedinca na osnovu porijekla, rase, pola, boje, jezika ili religije. 

2. Društvo u kojem je jednakost osnova posjedovanja prava i ispunjavanja obaveza, jednakost koja  ima svoje osnove u zajedničkom ljudskom porijeklu: "Vi, ljudi!  Mi smo vas načinili od jednog muškog i jednog ženskog bića" (Kur'an 49,13), i u poštovanju sa kojim je Stvoritelj - svemoćan je on i velik - obdario ljude: "I bili smo darežljivi prema djeci Adama i učinili smo da ona i na kopnu i na moru nošena budu obradena mnoštvom dobrih stvari i obdarili smo ih za razliku (od mnogih) koje smo još stvorili moralom"  (Kur'an 17, 70).

3. Društvo u kojem se sloboda čovjeka s kojom on biva rođen slaže sa smislom njegova života, i u čijoj se zaštiti on sam ogleda zaštićen od tlačenja, prisile, ponižavanja i robstva. 

4. Društvo koje svoje jezgro vidi u porodici, koju zbog toga obdaruje zaštitom i poštovanjem, te joj osigrava sve preduslove za stabilnost i pripritet. 

5. Društvo u kojem su gospodar i podanik pred šarî’a (šerijatom) Stvoritelja - cijenjen da je! - jednaki bez privilegovanja ili diskriminiranja jednog ili drugog. 

6. Društvo u kojem je moć povjereno dobro jednom vladaru da bi on ostvariovao ciljeve na onaj način kako ih šarî’a propisuje.

7. Društvo u kojem je svako ubjeđenja da je samo Bog vladar cjelog univerzuma, i da je sve time podređeno stvaranju Boga, kao podjeli njegove dobrote, a da pri tome nikome ništa posebno ne stoji na raspolaganju. Pravo je svakog čovjeka da dobije jednak dio ovog Božijeg davanja: "On je sve od sebe što stoji na zemlji i nebu stavio u vašu službu"  (Kur'an 45, 13).

8. Društvo u kojoj se  političke odluke donešene konsultacijama (šűrâ), a koje se opet tiču  Umma provode i primjenjuju: "One koje se međusobno savjetuju" (Kur'an 42, 38).

9. Društvo u kojem su svakom date jednake šanse, da bi svako prema svojim sposobnostima i vrlinama preuzeo odgovornost. On se za svoja djela na ovom svijetu poziva na odgovornost pred  Umma a na onom pred svog Stvoritelja: "Svako od vas je pastir odgovoran za svoje stado" (hadîs po al-Buhârî, Muslimu, Abű Dâ’űdu, Tirmidîu i Nasâ’îu).

10. Društvo u kojem su gospodar i podanioci jednaki pred sudskim odlukama i mjerama. 

11. Društvo u kojem je svako savjest cijelog društva. Njegovo pravo (tzv. hisba) je da podigne tužbu protiv svakog čovjeka koji se ogriješio o prava društva. On ima i pravo da traži podršku od drugih koji su obavezni da stoje na njegovoj strani i da ga u njegovoj pravednoj stvari ne ostave na cjedilu. 

12. Društvo koje odbija svaku formu tiranije i koje garantuje slobodu, sigurnost, dostojanstvo i pravednost, dok provodi prava koja Božiji šarî’a propisuje za čovjeka, djeluje pozitivno na njihovo provođenje i bdije nad njihovim održanjem. 

Ona prava koja se svijetu objavljuju 

a) Život čovjeka je svet. Niko ga ne smije povrijediti "Ako neko nekoga ubije (i to) ne (iz osvete) da bi osvetio nekoga drugog (koga je ovaj ubio) ili (zbog kazne) nedjela (koje je on) na zemlji (počinio), onda kao da je ubio sve ljude, a ako neko nekome spasi život, onda je to kao da je spasio život svim ljudima" (Kur'an 5, 32).

Do ove svetosti dospjeva se samo uz moć šarî’a i uz postupke propisane šerijatom. 

b) Materijalno i nematerijalno bivstvovanje čovjeka je zaštićeno; šarî’a ga štiti za vrijeme njegova života i nakon smrti. On ima pravo na poštovanje svog smrtnog tijela: "Kad neko od vas umota svoga brata u mrtvački čaršaf, on to treba savjsno da radi" (hadîs po Muslimu, Abű Dâ'űdu, Tirmidîu i Nasâ'îu). Njegova lična loša djela i greške moraju se pokriti: "Ne psujte mrtvaca, jer uskoro će vas stići ono što sami sebi pripremate" (hadîs po Buhârîu).

a) Sloboda ljudi je sveta kao i njihov život. To je prva prirodna karakteristika s kojom čovjek biva rođen: "Svako je rođen samo po svojoj prirodi" (po Abű Bakr i 'Umar).

Ova prirodna karakteristika prati ljude i neotuđiva je. Niko je ne može napasti: "Ako oslobodite ljude ropstva, pa i njihove majke su ih rodile kao slobodne" (po 'Umar). za zaštitu slobode indivudue moraju biti stvorene obimne garancije. Samo šarî’a i postupcima koji se vode po njemu ove garancije mogu biti ograničene. 

b) Ni jedan narod ne smije napasti na slobodu drugog naroda. Napadnuti narod smije odgovoriti napadu u ime svoje odbrane i svoju slobodu osvojiti na bilo koji način "Protiv onih koji sami (sebi) pomažu, nakon što im je učinjena nepravda, protiv njih se ne može djelovati" (Kur'an 42, 41). Međunarodna zajednica mora pomoći svakom narodu koji se bori za svoju slobodu. Muslimani su obavzni na to bez (predhodne) dozvole: "Vi, ako vam damo moć na zemilji, napravimo molitvu, damo vam milost, odobrimo šta je pravedno, zabranimo šta je zlo. (Kur'an 22, 41).

a) Svi ljudi su pred šarî’a jednaki »Arabljani nemaju prednosti nad onima koji nisu Arabljani, oni koji nisu Arabljani nemaju prednosti nad Arabljanima oni svijetle kože nemaju prednosti nad onima tamne kože, oni tamne kože nemaju prednosti nad onima svjetle kože, osim po pobožnosti. (Izreka poslanika). Ni pri primjeni šarî’a nikome se na daje prednost: "čak kada bi Fatima, kćerka Muhameda, krala i njoj bi ruka bila odsječena" (hadîs po Buhârîu, Muslimu, Abű Dâ'űdu, Tirmidîu i Nasâ'îi); ni pri zaštiti koju šarî’a garantuje: "Najslabiji od vas za mene je najjači, ako mu dam to pravo, a najjači od vas za mene je najslabiji, ako mu oduzmem pravo" (Izreka Kalifa Abű Bakr povodom njegovog stupanja na vlast).

b) Svi ljudi imaju jednaku ljudsku vrijednost: "Vi ste svi od Adama, a Adam je od prašine"  (Izreka poslanika povodom oproštajnog prelaska). Vi se mnogo više razlikujete kroz vaša djela: "I svi se ocjenjuju po teome šta su uradili" (Kur'an 46,19). Niko ne smije više nego neko drugi biti izložen opsanosti ili šteti: "Krv svakog Muslimana je jerdnako vrijedna" ( predanje od Ahmeda). Svako razmišljanje, svako zakonodavstvo i svako stanje koje sebi dozvole da između jednoga ili drugoga prave razlike na osnovu pola, rase, boje, jezika ili religije, direktno spriječavaju ovaj opći islamski princip.  

c) Svako ima pravo na korištenje materijalnih resursa društva, pri čemu on ima jednake mogućnosti rada kao i svako drugi. "I idite na njena ramana (zemlje) i jedite od onoga što vam je podario" (Kur'an 67,15). Nije dozvoljeno praviti razliku po pitanju plaće između dvije osobe ako su uloženi trud i izvršeni rad u njegovom obimu i načinu jednaki: "Ako je neko  doprinio dobru (čak iako je to samo) trunkom jednakom trunci prašine, njemu će se to vratiti. A ako je neko  doprinio zlu (čak iako je to samo) trunkom jednakom trunci prašine,  i njemu će se to vratiti.  (Kur'an 99,7-8).

a) JSvako ima pravo da se u svojoj stvari obrati šarî’a i ravo na to da mu se sudi samo po šarî’a: "A kad se budete svađali oko neke stvari iznestite je pred Boga ili poslanika" (Kur'an 4, 59). "Odlučiće među vama po onome što ti je Bog kazao i ne prati i ne traži njegove (osobne) razloge" (Kur'an 5,49).

b) Pravo je sakoga da se brani protiv nepravde koja mui je načinjena: "Bog ne voli da neko protiv nekog drugog glasno izgovora loše riječi - osim ako nekome nije učinjena nepravda" (Kur'an 4, 148). Osim toga, obaveza je svakog pojedinca da drugoga, onoliko koliko on to može brani od nepravde: "Ako čovjek pomogne onima koji čine nepravdu ili ako pomogne onima koji pretrpe nepravdu - učinite li ovu nepravdu, ja je zabranjujem, učinite li ovo dobro djelo ja ga pohvaljujem." (po Abű Bakr i 'Umar i  Tirmidî). Pravo je svakoga da se obrati lagalnoj vlasti koja ga štiti od nepravde i štete, te mu osigurava pravednost. Muslimanski vladari moraju ustanoviti ovu vlast i garantovati njenu nepovredivost i pravednost. "Jer Imam je zaštita, za njega se bori u njemu je pribježište." (po Abű Bakr i 'Umar).

c) Pravo je svakog pojedinca da brani pravo drugoga ili pravo zajednice kao »hisba«: "Treba li da vam kažem ko je najbolji svjedok? Onaj ko dođe sa svojim iskazom prije nago ga se išta upita." (hadît po Muslim, Abű Dâ'űd, Tirmidî i Nasâ'î) (On hisba provodi dobrovoljno, bez da ga neko na to potječe).

d) Pravo svakoga da se brani ne smije nikome biti oduzeto ni pod kakvim uslovima: "Onaj koji posjeduje pravo ima izjavu" (hadît po Muslim, Abű Dâ'űd, Tirmidî, Nasâ'î i Buhârî). "Kas pred tobom sjede dvije partije, odluči teko onda nakon što si saslušao obje strane, jer to je primjereno za donošenje odluke i to će ti odluku učiniti jasnijom." (hadît po Abű Dâ'űd i Tirmidî).

e)Niko ne može prisiliti muslimana da posluša zapovjest koja se protivi pravilima šarî’a , ko god da je zapovjednik: "Ko izda naredbu kojom se čini grijeh ne treba da ima poslušnika" (hadît po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î). On ima prava i prema zajednici, koja štiti njegovo odbijanje s pravom i u solidarnosti "Musliman je brat drugom Muslimanu, oni jedan drugom ne čine nepravdu i cijene se" (hadît po Buhârî).

a) Nevinost je principijelna . "Svaki čovjek u mojoj zajednici je nevin, osmi onih koji javno priznaju suprotno" (po Abű Bakr i 'Umar). Ovaj princip ostaje važiti i pred sudom , sve dok se dotičnoj osobi ne dokaže krivica. 

b) Ne postoji nikakva kazna osim zakonske: "Mi nikada nismo donjeli presudu (o nekom narodu), a da prije toga njsmo tom narodu poslali poslanika. " (Kur'an 17, 15). Ni jednom Muslimani ne može biti izgovor neznanje onoga što mu kroz njegovu religiju mora biti poznato, ali njegovo neznanje ukoliko se dokaže, posmatra se kao pravna greška i biva kažnjavano hudűd-kaznom: "Nije grijeg ako nešto uradite nehotično, nego ako vaše srce to radi svjesno." (Kur'an 33, 5).

c) Niko ne biva kažnjen i ne biva mu presuđeno zbog nekog djela, osim ako nadležni sud ne dokaže da je on počinio to djelo: "Kad do vas dodje zlodjelo sa klijentom, onda dobro pazite."  (Kur'an 49, 6).

d) Ni u kom slučaju nije dozvoljeno izreći kaznu koja prelazi okvire one koja je predviđena propisima šarî’a: "To su zapovjsti Boga. Ne prelazi ih!" (Kur'an 2, 229). U principima ovih propisa stoji da se okolnosti i odnosi u kojima je djelo počinjeno moraju uzeti u obzir, te da se na taj način trebaju izbjeći hudűd-kazne: "Izbjegavajte upotrebu hudűd-kazni nad Muslimanima, kad za ovo ipak ne postoji put, nađi te ga" (hadît po al-Baihaqî i al-Hâkim).

e) Niko neće biti kažnjen radi grijeha koji je počinio neko drugi: "Niko neće nositi teret drugog"(Kur'an 17, 15). Svaki čovjek sam snosi odgovornost za svoja djela: "Svako garantuje za ono što je zaradio"  (Kur'an 52, 21). Ni u kom slučaju nije dozvoljeno da se odgovornost proširi na članove njegove porodice, na rođake, pristalice ili prijatelje: "Tu je Bog jasan, ne smijemo uzeti nekoga drugog, do onog kod kojeg smo pronašli svoj predmet, inače smo mi kriminalci. " (Kur'an 12, 79).

Svako ima pravo na to da bude zaštićen od provođenja samovolje vlasti nad njim. Nije dozvoljeno pokrenuti radnje protiv njega ili zahtijebati objašnjenje od njega ili podići optužnicu protiv njega na osnovu jakih indicija, koje ukazuju na njegovu umješanost u ono što mu se spočitava: "I oni vjernici koji na osnovu nečega što sigurno ne znaju pričaju o nekom,  prizivaju na sebe javni grijeh" (Kur'an 33, 58).

a) Nasilje je zlo djelo, koje nije odobreno čak ni prema okrivljenom: "Oni koji na svijetu muče ljude, biće mučeni od Boga" (hadît po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î). Isto tako je zabranjeno nekoga prisiliti da prizna zlodjelo koje nije počinio. Sve što se postigne prisilnim stredstvima je ništavno: "Bog je moju zajednicu sačivao od grešaka, zaboravljanja i onoga prema čemu ona osjeća odbojnost. " (hadît po Ibn Mâga).

b) Kakve god da je vrste zlodjelo i predviđena zakonska kazna, ljudsko dostojanstvo i čast moraju ostati netaknuti. 

Časz i dobar glas jedne osobe su nepovredivi. Nije dozvoljeno povrijediti ove sfere: "Vaša krv, vaša dobra i vaša čast su nepovredivi, kao što je nepovrediv ovaj vaš dan u ovom vašem mjesecu u ovom vašem gradu" (sa oproštajnog prelaska poslanika i Mekku). Zabranjeno je otkrib+vati nečiju slabost, pokušati potkopavati njegovu ličnost i moral: "I ne spijunirajte jedni druge i ne govorite loše jedni o drugima"  (Kur'an 49,12); "I ne omalovažavajte se i ne dajite jedni drugima pogrdna imena"  (Kur'an 49, 11).

a) Pravo je svakog tlačenog čovjeka i čovjeka prema kojem se postupalo nepravedno da pobjegne na područje Islama (dâr al-islâm), gdje je sigurno. Pravo je da Islam osigura pribježište svakom tlačenom čovjeku, svejedno koje vjere, nacije ili boje kože bio. Islam je Muslimanima usadio obavezu da ovakvima ponude zaštitu, ako je zatraže u svom pribježištu: "I ako te jedan od nevjernika zamoli za zaštitu, osiguraj mu tu zaštitu da bi mogao čuti riječ Božiju!. Na taj način ga i (neprosvjetljenog) odvedi tamo gdej ima zastitu."  (Kur'an 9, 6).

b) Kuća božija, Ka'ba u Mekki, mjesto je gdje pribježište i sigurnost može naći svako, mjesto sa kojeg se ni jedan Musliman neće odbiti: "Ko stupi u nju, siguran je." (Kur'an 3, 97); "i (tada) kada smo kucu (Ka'ba) načinili mjestom okupljanja ljudi i mjestom sigurnosti"  (Kur'an 2, 125). »bez obzira da li oni imaju svoje mjesto stanovanja u toj kući ili su beduini" (Kur'an 22,25).

a) Religiozi stav prema manjinama određen je jednom rečenicom iz Kur'ana: "U religiji nema sile" (Kur'an 2, 256).

b) Civilno-pravni i osobno-pravni položaj manjina određuje se pravilima šarî’a u Islamu, ukoliko dođe do toga da nam se oni obrate u prevnim stvarima: "Ako ti se obrate odluči između njih ili se kloni njih (i prepusti ih samima sebi). Ako ih se ne kloniš, oni ti ne mogu nanjeti nikakvu štetu, ali ako među njima odlučuješ kao sudac, onad odluči pravedno."  (Kur'an 2, 42). Ako se oni ne obrate nama u svojim sporovima, onda se moraju primjenjivati njihovi zakoni, dok god su oni izvorni od Boga: "Ali kako oni tebe mogu učiniti sudcem, kad imaju knjigu Thora u kojoj su Božije odluke i u kojoj su date pretpostavke (po njihovom mišljenju prave) koje se trebaju primjenjivati (u neposlušnosti)?"  (Kur'an 2,43); "ljudi evanđelja treba da odluče po tome što je Božija volja i što je bog rekao." (Kur'an 2, 47).

a) Pravo je svakog unutar Umma, da se informiše o stvarima koje se deševaju unutar zajednice a vezane su za opće dobro i blagostanje. Primjenjivanjem principa konsultacija, svako je onda obavezan da tom općem stanju zajednice doprinese u okviru svojih sposobnosti i nadarenosti: "Vaše je savjetovanje među vama" (Kur'an 42, 38). Svako unutar Umma je sposoban da preuzme javnu funkciju i službu, ako su kod njega ispunjeni legalnu uslovi potrebni za to. Ova sposobnost ne može biti oduzetai ne može biti ograničena rasnom i klasnom pripadnošću: "Krv svakog muslimana je jednaka; oni se nasuprot drugima podržavaju; čak i najprostiji od njih trudi se da osigura zajedničku sigurnost" (po Ahmadu). 

b) Konsultacije su osnove odnosa između vladara i Umma. Pravo je Umma, da svojom slobodnom voljom i upotrebom ovog principa bira svoje vladare. Njihovo pravo je da gospodare pozivaju na odgovornost i da ih smjenjuju, ako oni odstupe od propisa šarî’a: "Ja sam vam pretpostavljeni, ali istovremeno nisam najbolji od vas. Ako vidite da radim pravično, podržite me, a ako vidite da činim greške, recite mi. Slušajte me, ako budem poslušan Bogu i njegovom poslaniku, a ako ja ne budem poslušan, onda ni vi niste obavezni na poslušnost prema meni."  (po Abű Bakr).

a) Svako se može izjasniti o onome kako misli i vjeruje, a da ga pri tome niko ne ograničava ili spriječava, dok god on ostaje unutar općih graniva koje propisuje šarî’a. Nije dozvoljeno širenje neistine i objavljivanje onoga što služi nanošenju štete ili sramote Umma: "Ako razbojnici i oni koji u gradu prave nemir ne prestanu, tebe ćemo sigurno potaknuti da ustaneš protiv njih, čak iako će oni (nakon) toga ostati samo još kratko tvoji susjedi. Na njima će ležeti prokletstvo. Gdje god ih se uhvati, biće zarobljeni i ubijeni."  (Kur'an 33, 60-61).

b) Slobodno mišljenje u traženju istine nije samo pravo nego i obaveza: "Upozoravam vas sve i svakog pojedinačno: istupit ćete pred Boga, mislite o ovome" (Kur'an 34,46).

c) Pravo je i obaveza svakoga da pokaže svoje odbijanje nepravednog i zlog, te da mu se suprotstavi bez straha opd konfrontacije sa samovoljnim organima vlasti, sa despotskim vladarom ili tiranijskim režimom. Ovo je najbolji način svetog rata (gihâd): "Poslanik Božiji - Bog ga blagoslovio i podario mu zdravlja! - upitan je: Koji sveti rat je najbolji? On jer rekao: Riječ istine upućena despotskom vladaru." (hadît po Tirmidî iNasâ’î).

d) Ne postoji zabrana širenje tačnih informacija i činjenica, osim ako širenje ovakvih informcija ne predstavlja opasnost za sigurnost društva ili države: "I kad nešto dođe do vas što znači sigurnost ili strah, objavite to, ali ako to ipak zadržite za sebe i obavijestite Poslanika i one koji zapovijedaju, oni će već znati kako da postupe u toj stvari" (Kur'an 4,83).

e) Poštivanje osjećaja onih koji drugačije vjeruju je karakteristika Muslimana. Nikom nije dozvoljeno da se izruguje na račun ubjeđenja onog drugog, niti da društvo okreće protiv njega: "I ne izrugujte ono u što oni vjeruju umjesto u Boga, pošto oni u (svom) nezananju ne bivaju izrugivani (po božijoj zapovijsti) ni od Njega samog! U svakoj zajednici moramo njihovo djelovanje prikazivati u najboljem svjetlu. Na taj način će se oni okrenuti Bogu."  (Kur'an 6,108).

Svako ima pravo na slobodu vjere i religije prema svojim ubjeđenjima: "Vi imate svoju religiju, a ja imam moju" (Kur'an 109, 6).

a) Svako ima pravo da sa nekim drugim osniva zajednicu i učestvuje u njoj: religioznu, društvenu, kulturnu, političku itd. te da ustanovi institucije ili sredstva, koje su neophodne za obavljanje i provođenje ovog prtava: "Reci: To je moj put. Ja (vas) pozivam Bogu na osnovu opipljivog dokaza, ja i oni koji me prate." (Kur'an 12,108).

b) Pravo je i obaveza svakog da dozvoli ono što je pravično, a da zabrani nepravedno, te da od društva zahtijeva uređenje onih institucija koje su neophodne za ispunjavanje ove obaveze individua, da bi se one međusobno pomagakle u pobožnosti i strahopoštovanju od Boga: "Od vas treba da postane društvo koje poziva nadobro, odobrava onpo što je dobro i zabranjuje ono što nije dobro" (Kur'an 3, 104); "pomozite jedni drugima u svojoj pobožnosti i strahopoštovanju Boga" (Kur'an 5, 2); "ako neko vidi nekoga ko čini nepravdu i ne spriječi ga u tome, od Boga će biti vrlo brzo kažnjen" (po Abű Bakr i 'Umar).

a) Priroda sa svim njenim bogatstvima je vlasništvo Boga: "Bog je gospodar neba i zemlje i svega što se na njima nalazi" (Kur'an 2,120). On je ta bogatstva dao ljudima i dao im je pravo da ih koriste i njima raspolažu: "I on je sve pred sobom na nebu i na zemlji stavio u vašu službu" Kur'an 15, 13). On im je zabranio da ta bogatstva uništavaju. "I ne provodite u vašim zemljama djela koja će ih uništiti"  (Kur'an 26, 183). KNikom nije dozvoljeno da isključi nekog drugog iz korištenja ovih dobara ili da njegovo korištenje istih dovede u pitanje: "Darovi tvog Gospodara nisu ograničeni" (Kur'an 17,20).

b) Svaki čovjek smije na pravičan način raditi na doprinošenju svom životnom standardu, te producirati: "Ne postoji nikakvo biće na zemlji koje se ne treba pokoravati Bogu" (Kur'an 11, 6); "idite njom (zemljom) i jedite sa njenih leđa ono čime vas je obdario" (Kur'an 67,15).

c) Privatna svojina bila ona u vlasništvu jedne osobe ili u djelimičnom vlasništvu više osoba je pravno dozvoljena. Svaki čovjek smije prisvojiti sebi ono što je zaradio svojim trudom i radom: "I da on čini bogatim i utjelovljava posjed"  (Kur'an 53, 48). javna dobra su pravno dozvoljena i služe interesima cjelokupne Umma : "Ono što je Bog od svojih podanika prisvojio sebi i svom poslaniku pripada njima, sve ostalo pripada rođacima, siročadima, siromašnima i onima koji se nađu na tom putu. (Poslaniku treba da bude dozvoljeno i od njega podjeljeno) da ne bi došlo (kao dodatni posjed) onima među vama koji su već bogati." (Kur'an 59, 7).

d) Siroti u  Umma imaju priznato pravo na posjed bogatih, što je regulisano milostivim porezom (zakât): "Oni koji su se obavezali da određeni dio svog posjeda udjele prosjacima i onima koji nemaju"  (Kur'an 70, 24-25). To je pravo koje ne može biti uvedeno ili spriječeno od strane nekog vladara, čak kada bi on i bio u situaciji da se bopri rotiv onih koji ne žele davati milostivi porez: "Ako odbijete da mi date samo jedan djelić onoga što se davali Poslaniku, boriću se pred bpogom protiv vas"  (po Abű Bakr).

e) Obaveza je da se izvori bogatstva i sredstva za produkciju vune stave na raspolaganje Umma. Ne smije se desiti da se ona ne iskorištavaju ili da stoje van pogona: "Ko od sluga Božijih ne udijeli savjet stadu za koje je zadužen, neće naći svoj put u raj" (po Abű Bakr i 'Umar). tako ta sredstva ne smiju biti sikotištena za nešto što je propisima šarî’a zabranjeno ili za nešto što šteti blagostanju zajednice. 

f) da bi ukazao na pravi put ka privrednim aktivnostima i da bi osigurao njihovo dobro, Islam je zabranio:

1. prevaru u bilo kojoj formi "Ko vara, ne pripada nama"  (hadît po Muslim);

2. rizične poslove i neizvjesne poslove i sve što vodi svađama kad se ne može upotrijebiti objektivna mjera presuđivanja: "Poslanik je zabranio prodaju kamenja i sumnjivih stvari"  (hadît po Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î); "Poslamnik je zabranio prodaju grožđa, prije nego je sazrelo, i prodaju ceralija prije nego su očvrsle." (hadît po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î);

3. Eksploataciju i precjenjivanje poslova: "Teško onima koji varaju, ako zahtijevaju da im se plati cijela mjera (od ljudi), a ako (sa svoje strane) nisu omjerili ili odvagali pravično"  (Kur'an 88, 1-2);

4. monopol i sve što vodi nepravičnoj konkurenciji: "samo griješnik monopoliše"  (hadît po Muslim).

5. Ubiranje kamata i svako parazitsko dobivanje dobra, čime se koristi loš položaj ljudi: "Bog je odobrio trgovinu, ali je zabranio ubiranje kamata"  (Kur'an 2,175).

6. Lažnu reklamu i onu koja vara:"Kupac i prodavac imaju pravo da se predomisle, dok se ne odvoje jedan od drugog. Ako su oni jedinstveni i složni onda je kupovina blagoslovljena, a kao varaju i lažu onda je blagoslov daleko od njihovog posla" (hadît po Buhârî, Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î).

g) Jedina ograničenja privrednih aktivnosti u društvu muslimana su obraćanje pažnje na blagostanje  Umma i povezanost i odanost općim vrijednostima Islama.

Svojima, koju je neko stekao na dozvoljen način, smije se otuđiti samo u ime općeg dobra: "Ne proćerdavajte vašu svojinu jedni među drugima uz pomoć prevare" (Kur'an 2, 188); i samo u zamjenu za prevednu odštetu.: "Ko sa zemlje uzme nešto bespravno, na Sudnjem danu će potonuti u tu zemlju do samog pakla" u (hadît po Buhârî). Nepovredivost javnog dobra je najviša: kazna za povredu ovog dobra je najoštrija; jer to je zložin protiv cijelog društva i teški prekršaj protiv cijele Umma: "Onaj od vas, kojem smo povjerili neki posao i koji nas pri tom poslu izda samo za veličinu jedne igle ili za više, je prevarant, što će na Sudnjem danu i osjetiti" (hadît po Muslim); "kaže se: O Poslaniče Božiji, Soundso je pretrpio krvnu osvetu! On kaže: Ne! Ja sam ga vidio u pećini gdej je varao. Onda on reče: O, 'Umar ostani na glasu: samo vjernici idu u raj"  (hadît po Muslim i Tirmidî).

Rad je rješenje koje je Islam odredio svom društvu: "I kaže: Radi"  (Kur'an 9,105). Ako je pravi rad temeljitost: "Bog voli one od vas koji svoj rad temeljito izvršavaju"  (po Abű Ya'lâ), tako je i pravo radnika: 

1. da shodno svom trudu primi plaću, bez nepravednosti: "Dajte nadničaru njegovu nadnicu prije nego se njegov znoj osuši"  (hadît po Ibn Mâga);

2. da mu se shodno njegovom trudu i znoju pruži dostojanstven život: "I svi se (na onom svijetu) ocjenjuju po onome što su (na zemlji) radili"   (Kur'an 46,19);

3. da mu se dodjeli priznaje društva: "radite (ono što želite)! Bog će vidjeti vaš rad i njegov poslanik i vjernici" (Kur'an 9, 105); "Bohg voli zanatliju vjernika" (po at-Tabarânî);

4. da ima zaštitu koja će ga osigurati od odštete i izrabljivanja. Bog kaže: "na Sudnjem danu ja sam protivnik trojici: čovjeku koji je nešto obećeo u moje ime, a nije to ispunio; čovjeku koji je prodao drugog slobodnog čovjeka, i čovjeku koji je unajmio nadničara, od njega dobio sve pšto je zahtijevao, a nije mu platio"  (hadît po Buhârî).

Pravo je svakoga da dobije određenu mjeru dobara potrebnih za život: hranu, piće, odjeću i stan ; osim toga i ono što mu je neophodno za zdravlje njegovog tijela, duha i razuma, znanje, poznavanje i kulturu i to u okviru onoga što dozvoljavaju resursi Umma. Pri tome se obaveza Umma ogleda u tome da pokriju ono što pojedinac sebi sam ne može obezbjediti: "Poslanik je bliži vjernicima, nego što su oni jedan drugome"  (Kur'an 33, 6).

a) Brak u islamskim okvirima je pravo svakog čovjeka. On je legalni put za osnivanje porodica, za osiguranje podmlatka i kreposti duše: "Vi ljudi, bojte se svoga gospodara koji vas je sve stvorio samo od jednog bića, a od njega i druga bića, te dopustio postojanje mnogih žena i muškaraca među vama"  (Kur'an 4, 1).

Svaki od supružnika ima ista prava i obaveze u odnosu na drugoga, kako to navodi šarî’a : "Žene moraju trežiti isto ono što se od njih zahtijeva u pravnom smislu. A muškarci stoje na jednoj stepenici iznad njih." (Kur'an 2, 228). Ocu je obaveze odgajanje njegove djece: "Tjelesno, moralno i religiozno u smislu njegove vjere i njegovog zakona." On je odgovoran za pravac koji oni odaberu.: "Vi ste svi pastiri i odgovorni ste za svoja stada" (hadît po Buhârît Muslim, Abű Dâ’űd, Tirmidî i Nasâ’î).

b) Svaki supružnika ima pravo na poštovanje i cijenjenje njegovih osjećaja od strane onog drugog u okviru okolnosti međusobne ljubavi i poštovanja: "I u njegova obilježja pripada da vas je stvorio iz istog kao i vašu suprugu i pri tome počiva. I on je napravio ljubav i dobrotu između vas" (Kur'an 30/21).

c) Suprug mora izdražavati svoju suprugu i svoju djecu bez škrtarenja: "Ko raspolaže sa dovoljno sredstav treba shodno tome da odredi i izdatke. A onaj ko je ograničen u svojim životnim uslovima, treba da raspolaže i računa sa onim što mu je Bog dao" (Kur'an 65, 7).

d) Svako dijete u odnosu na svoje roditelje ima pravo na dobar odgoj, obrazovanje: "I kaže: Gospodine! Milostivi su prema meni bili (roditelji) kako su me odgojili kad sam bio mali" (Kur'an 17,24). Djeca u ranoj dobi ne smiju biti prisiljavana na rad, niti njihove aktivnosti smiju biti takve da bi ne4gativno utjecale na njigov razvoj i rast, te da bi kršile njihovo pravo na igru i učenje. 

e) Ako roditelji djeteta ne mogu ispuniti svoje odgovornosti prema njemu, onda ove odgovornosti prelaze na društvo, troškovi života djeteta obavezni su onda za kasu Muslimana (javnu kasu države): "Ja sam bolji za svakog Muslimana, nego on sam za sebe. Ako neko ostavi neku+i dug ili nezbrinuto dijete, moja je obaveza da o tome brinem, ako neko ostavi imetak, onda on pripada nasljednicima." (po Abű Bakr i 'Umar, Abű Dâ’űd i Tirmidî).

f) Svako u svojoj porodici dobiva ljubav, nježnost i sigurnost, koja mu je potrebna u djetinstvu, starosti i slabosti. Roditelji imaju pravo na materijalnu sigurnost, tjelesni i duševni mir u odnosu na svoju djecu: "Ti, ono što je tvoje i tvog je oca" (hadît po Abű Dâ’űd).

g) materinstvo ima pravo na posebnu brigu unutar porodice: "O Poslaniče, koji čovjek ima najviše prava na moje dobre postupke? On je odgovorio: Tvoja majka! On je pitao: A nakon toga? On je odgovorio: Tvoja majka!, On je ponovo pitao: A nakon toga? On je odgovotio: Tvoja majka! on upita još jedanput: A nakon toga?, a on odgovori: Tvoj otac!" (po Abű Bakr i 'Umar).

h) Odgovornost u porodici je odnos učešća za sve njene članove; svako po svojim sposobnostima i svojoj prirodi. To je odgovornost koja izlazi iz okvira roditelji-djeca i obuhvata rođake i krvne rođake s mjačine strane: "O poslaniče Božiji, koga treba najviše cijeniti? On odgovori: Tvoju majku, onda tvoju majku, onda opet tvoju majku, onda tvoga oca, onda rođake, onda rođake."  (hadît po Abű Dâ’űd i Tirmidî).

i) Mladić ili djevojka ne prisiljavaju se na brak sa nekim koga oni ne žele: "Jedna djevica je došla kod poslanika i ispričala mu da ju je otac udao, iako je ona to odbila. Poslanik joj je dozvolio da bira"  (hadît po Ahmad i Abű Dâ’űd).

Ona su:

a) da živi tamo gdej živi i njen suprug: "Dozvolite joj da stanuje tamo gdje i vi stanujete"  (Kur'an 65, 6).

b) da je njen suprug za vrijeme braka i za vrijeme čekanja, kada je otpusti, izdržava: "Muškarci stoje iznad žena, zato jer je Bog jedne od njih (muškarce) odvojio od drugih i zbog izdataka koje su napravili"  (Kur'an 4,34); »i kada su trudne, napravi potrebne izdatke za njih dok ne donesu (djete) na svijet"  (Kur'an 65, 6); i da čovjek koji ju je otpustio snosi troškove za njigovu zajedničku djecu, koju ona njeguje, shodno posjedu oca: "Ako one doje za vas, onda im dajte njihovu platu"  (Kur'an 65, 6).

c) Supruga neovisno od svog sopstvenog materijalnog položaja i privatnog vlasništva ima pravo na pvu naknadu. 

d) Supruga ima pravo da mirno traži od svog supruga razrješenje njenih bračnih dužnosti po hul' (samokupovina žene iz braka nasuprot odšteti): "Ako se plašite da oboje supružnika neće moći ispuniti zapovijesti božije onda za njih nije grijeh da se žena otkupi za određenu sumu."  (Kur'an 2, 229); jednako joj je dozvoljeno da traži otpuštanje u toku sudskog procesa po propismima šarî’a.

e) Suipruga ima pravo da nasljedi svog supruga. Isto tako ona nasljeđuje svoje roditelje, svoju djecu i svoje rođeke: "I njoj (supruzi) stoji četvrtina onoga što ostavite, ako nemate djecu. A ako imate djecu, njoj stoji osmina onoga što ostavite."  (Kur'an 4,12).

f) I jedan i drugi supružnik moraju u tajnosti držati sakriveno (tj. intimnu sferu) drugoga, i ne smije otkriti ili iskoristiti neku od ovih tajni ukoliko jedan od suzpružnika ima neku tjelesnu ili moralnu manu. Ova obaveza ostaje i nakon otpuštanja (žene): "I ne zaboravite da jedni među drugima morate imati povjerenja" (Kur'an 2, 237).

a) Dobar odjoj je pravo djeteta naspram njegovih roditelja; s druge strane pravo na dobre odnose je pravo roditelja naspram njihove djece: "I tvoj gospodar je odredio da vi njemu trebate služiti sami. A prema roditeljima trebate biti dobri. Ako jedno od njih ili oba kod tebe se požale, ne reci "Fuj!" nego razumno razgovaraj s njima, povij krila taštine i reci: "Gospodine! Milostivi ste vi koji ste me ovako odgojili kad sam bio mali". (Kur'an 17, 23-24).

b) Obrazovanje je pravo svih. Traženje znanja je za sve muškarce i žene ujedno i obaveza: "Traženje znanja je religiozna obaveza za svakog Muslimana i svaku Muslimanku" (hadît po Ibn Mâga). Učenje je pravo kojeoni koji ne znaju ostvaruju nasuprot onih koji znaju: "I tada kada je Bog oduzeo prava onima koji su održali pismo, rekavši: vi morate pismo objasniti ljudima, piriti ga i ne skrivati ga od ljudi. na to su oni pismo bacili za leđa i prodali ga po niskoj cijeni, loša trgovina" (Kur'an 3, 187); "Prisutni treba da uče odsutne" (sa oproštajnog prelaska Poslanika).

c) Društvo mora svakom dati jednaku šansu da uči i da se prosvjećuje: "Onaj kome Bog želi dobro, njega nauči religiji. Ali ja sam saomo onaj koji dijeli, svemoćni Bog daje" (po Abű Bakr i 'Umar). Svako može birati šta odgovara njegovim sposobnostima i talentima: "Svako je uspješan kod obavljanja onoga za što je stvoren" (npo Abű Bakr, 'Umar, Abű Dâ’űd i Tirmidî).

najtajnije misli čovjeka poznaje samo njihov stvoritelj: "Jesi li otvorio svoje srce?" (hadît po Muslim). Privatne prilike su zaštićeno područje u koje se ne smije prodirati: "I ne špijuniraj!"  (Kur'an 49, 12); "Oh vi, koji ste samo na jeziku postali Muslimani i čija vjera nije doprla do srca: ne nanosite muslimanima bol, ne uhodite ih i ne koristite njihove slabe tačke. Ko traži slabe tačke kod braće Muslimana, njegove slabe tačke traži Bog."  (hadît po Abű Dâ’űd i Tirmidî).

a) Pravo je vskog da se slobodno kreće i odabere svoje mjesto boravka. On ima pravo na putovanja, na napuštanje i vraćanje u svoje rodno mjesto bez ogranničenja ili sprečavanja: "On je taj koji je zamlju učinio vašim podanikom. Idite na njenim ramenima, jedite ono što vam je podario"   (Kur'an 67, 15), "Kaže: Idi po zemlji i vidi kakav je bio kraj onih koji su našeg poslanika proglasili lažovom"  S (Kur'an 6, 11); "Zar zemlja Božija nije dovoljna, da se po njoj krećete" (Kur'an 4,97).

b) Niko ne smije biti prisiljen da napusti svoje rodno mjesto, isto kao što bez legalnog razloga ne smije samovoljom biti udaljen iz svog rodnog mjesta: "Pitamo te o svetom mjesecu, (naime) o tome da li je dozvoljeno boriti se u toku svetog mjeseca?  Kaže: Boriti se u svetom mjesecu je teško. Ali kod boga je teže, ako se ljudi drže daleko od Božijeg puta, i ne vjeruju u ono što je vjernicima u srcu, a vjernici bivaju otjereni sa svog ognjišta."  (Kur'an 2, 217).

c) Područje Islama je za svakog Muslimana domovina. Njegovo kretanje zbog toga ne smije biti ograničeno geografskim ili političkim granicama. Svaka islamska zemlja mora Muslimana koji u nju dođe prihvatiti kao brata: "Oni od vas koji su u svojoj vjeri postali čvrsti i sotali na svojim ognjištima, volite one koji su izbjegli (u Mekku) a sad vam opet došli i nemojte imati nikakvih ograničenja ka njima. Stavite ih čak i ispred sebe samih, čak iako ćete time pretrpiti izvjesne nedostatke. Oni koji odluče da ostanu među vama i da se tamo nastane, njima će uskoro biti bolje. "    (Kur'an 59,9).

[Početak stranice]    [Početna stranica-Ljudska prava]    [Pregledni dijagram]