Budućnost demokracije/demokratije

[Početak stranice]

U martu 1985. godine Michail Gorbatschow izbaran je za generalnog sekretara KPDSU i odmah nakon toga najavio je reformsku politiku sa ciljem da se Sovjetski savez izvuče iz ekonomske krize i stagnacije. Kod njega se nije radilo o preuzimanju zapadnjačkih demokratija, nego je putem reformi (Perestroika) i stavljanja odluka u javnost (Glasnost) želio osvježiti Sovjetski savez za zahtjeve sadašnjosti i budućnosti.

Brz razvoj vodio je - sigurno neželjenom - raspadu sistema "real-egzistirajućeg socijalizma" i do prividne pobjede liberalne demokracije/demokratije. 

Povodom ovog trijumfa izrečen je upozoravajući apel da je došlo do bitnih pomaka demokracije/demokratije i da će ih u budućnosti sigurno biti još. 

[Početak stranice]

Slijedi kratki historijski/povijesni pregled demokracije/demokratije u 20. stoljeću/vijeku - njene štete i uspjesi:  

Oko 1930. svugdje u Europi/Evropi su se etablirali autoritarni sistemi, činilo se da su demokratija i liberalizam zaboravljeni. Poslije 1945. godine počela je demokratična/demokratska renesansa, kojoj ni preostali autoritarni sistemi kao u Španiji, Portugalu i Grčkoj nisu mogli odoljeti. Uvedena je liberalna demokratija zapadnjačke orjentacije sa socijalističkom demokracijom/demokratijom Istočnog bloka koja je od 1968. pronalazila sve više pristalica na Zapadu. Ekonomskim i političkim slomom gotovo svih "real-egzistirajućih socijalsocijaldemokratija" činilo se da je zapadnjački model demokracije/demokratije ostvario pobjedu nad konkurentnim sistemima. 

Kako se moglo desiti da prividno labilni sistemi liberalne demokracije/demokratije odnesu pobjedu nas stabilnim sistemima kao što su revolucionarno-totalitarni (Mussolini, Hitler, Staljin) ili birokratsko-totalitarni (Breschnew, Ulbricht/Honecker) i autoritarni (Španija, Portugal, Grčka) i da se preuzmu u društvima gdje su ranije vladali ovi "stabilni" sistemi kao idealna slika?  Alexander Jakowlew, jedan od vodećih reformista bivšeg Sovjetskog saveza pojasnio je smislenost demokracije/demokratije na trostruk način: 

• Njen cilj je obnavljanje političkog sistema s ciljem poboljšanja životnog standarda i osiguranja socijalne sigurnosti. Trebaju se izbjeći slabosti političkog sistema, a poboljšati sposobnosti funkcioniranja i internacionalne konkurencije.  

• Metoda postizanja ovih ciljeva je u partijskom pluralizmu koji treba da garantira i osigura fleksibilnost sistema.

• Opravdanje preobraženja leži u dinamičnom stabilitetu demokratičnog/demokratskog sistema spremnog na promjene.  

Zadovoljstvo zbog trijumfa ove često smjenjivane forme za koju se nerijetko vjerovalo da je prevaziđena ne smije odstupati od činjenice da ništa nije vječno. Promjene se mogu odraziti i negativno što se vidi na primjeru sudbine demokracije/demokratije u 20. stoljeću/vijeku. 

[Početak stranice]

Primjer za to je sudbina demokracije/demokratije u Alžiru, gdje su 26. decembra 1991. godine parlamentarni izbori donijeli pobjedu islamskom frontu nad demokracijom/demokratijom. Cilj je bio, kako je objašnjeno, ukidanje svih principa zapadnjačke demokracije/demokratije u korist islamske Božije države. Ovakav razvoj događaja spriječen je vojnom akcijom, koja je završila hapšenjem pobjednika na izborima i na ovaj način je spriječen "suveren" - što je bio izbor naroda - u preuzimanju vlasti i zamjenjivanju demokracije/demokratije totalitarnim sistemom. Način sprečavanja je bio izuzetno nedemokratski/nedemokratičan.  

Zacijelo se ovdje radilo o problematičnom postupku, čije opravdanje nalazimo u historijskom/povijesnom iskustvu, a to je da osnovne vrijednosti slobode ne smiju stajati u dispoziciji birača. (...) Istovremeno alžirski primjer pokazuje kako veliki uticaj/utjecaj ima socijalna sigurnost na funkcionirajuću demokraciju/demokratiju. 

[Početak stranice]

I sada su, kao i ranije, u zapadnjačkim demokracijama sadržane dvije suprotne tendencije. Sa jedne strane su to tendencije volje za sudjelovanjem/učešćem pri političkim odlukama po principu jednakosti građana, a sa druge strane oligarhijske tendencije. Kompliciranost društveno-političkih događanja prisiljava eksperte da odluke donose na vrlo uskim graničnim područijma.   

Sa masovnim organizacijama i političkim partijama razvila se forma demokracije/demokratije u kojoj su ujedinjene političko sudjelovanje/učešće građana i "ekspertokratija". Partije su bile stredstvo preko kojeg se samoorganizirani narod mogao učiniti aktivnim. Volja naroda može se pojaviti samo u partijama kao jedinicama djelovanja (...). 

Činjenica je da u demokracijama/demokratijama i političke manjine sudjeluju/učestvuju u procesima odlučivanja i njihovim pokretanjima. Ova kritika odnosi se na to da u parlamentarno-reprezentativnim sistemima koje nose političke partije postoji nepovjerenje kod izabranih prema suverenu, tj. narodu. Ova činjenica nalazi svoje opravdanje i u proširivanju državnog aparata, u rastućoj kompliciranosti i nepreglednosti državne uprave. Osjećaj da se čovjek ne nalazi nigdje u političkim zbivanjima ili da je istima čak i oštećen vodi ka političkoj apatiji. Tako nasuprot masivne većine stoje pojedini eksperti koji rijetko imaju doticaja sa ljudima kojih se pojedina odluka direktno tiče. Zbog toga kod nekih dijelova društva dolazi do pojave različitih reakcija koje se kreću od nerazumijevanja, nevjerice pa do odbijanja i upotrebe/uporabe sile. Da je ovakav razvoj opasnost za demokraciju neophodnog konsenzusa, sasvim je jasno. 

[Početak stranice]

Promjene širom svijeta vezane su s tim. Živimo u doba stalnih promjena i postavljanja novih vrijednosti. Konflikti današnjice iskazuju se u kriznoj svijesti, koja zahtijeva dijagnozu današnjice i problema koji nas okružuju. Odgovor na pitanja tipa - Odakle potičemo?, Gdje smo sad? Kuda idemo? - u vrijeme krize vrijednosti i mjerila nije sam po sebi razumljiv, nego ga se mora mukotrpno tražiti. Ova kriza državne svijesti i svijesti o pravnoj državi duboko je usađena u krizu svijesti u današnjim danima. Optimizam napretka iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, zamijenjen je pesimizmom širom svijeta.

U pojedinačnom radi se o strahovanjima:

• od ekstremističnih šteta nanesenih od države i društva. 

• od zakazivanja ekonomske eficijence, totalnog iskorištenja zemljinih resursa, što bi vodilo kraju socijalne sigurnosti. Prijetnja seobom naroda iz područija koja su u privrednoj krizi u bogate zemlje industrijaliziranog Zapada i Sjevera. 

• od rata i uporabe/upotrebe atomskog oružja. Raspadanje sistema iz Jalte i Postdama donijelo je kraj 50-togodišnjeg stabilnog političkog internacionalnog sistema. Velika razdvajanja svjetske politike, kao konflikti Istok - Zapad i Sjever - Jug, kreću se nepreglednim prostranstvima eksplozivnih minskih polja. 

• od ekološke katastrofe.

• od nestanka morala. Kriminal i teror se i tako već ujedinjuju i pružaju otpor moralu. 

• od oštećivanja demokracije/demokratije i pravne države zbog svega gore nabrojanog. 

[Početak stranice]

(...) Svakom građaninu mora biti jasno zašto se danas teži očuvanju reprezenativnog i parlamentarnog demokratičnog/demokratskog sistema. Po osnovi historijskih/povijesnih iskustava mora nam biti jasno da danas pravna država ne može funkcionirati bez demokracije/demokratije. Kompleksnost društva zahtjeva javnu kontrolu, jer bi nekontrolirana vlast vrlo brzo prerasla u diktaturu. To danas ne mora da znači vladavinu samo jednog dikatora, nego bi diktaturu predstavljala i vladavina nekolicine eksperata sa njihovom ekspertokratijom, ili što je još gore vladavina neinformirane, emocionalne i izmanipulirane mase može također predstavljati diktaturu. Još na početku 20. vijeka moglo se zamisliti da pravna država može funkcionirati bez demokracije/demokratije. Pluralističko promatranje/posmatranje svijeta mora biti izraženo, a državna slika svijeta mora biti neutralna. Svaka veza države sa nekom od postojećih slika unutar pluralističkog sistema značila bi potiskivanje i tlačenje onih koji drugačije misle (...).  

Ovim razmišljanjem zatvara se krug našeg posmatranja/promatranja demokracije/demokratije (...). Opasnost, dakle, ne dolazi samo od dikatora nego i od strastvenog razuma ili čak nedostatka razuma u tiraniji većine. Sredstvo protiv toga treba tražiti u institucionaliziranoj sigurnosti reprezentativne demokracije/demokratije, u kojoj se različite vlasti međusobno kontroliraju te u funkcionirajućem pravnom sistemu sputavaju strasti i nerezumno ponašanje. Ono što je bitno je da ove institucije budu prihvaćene od većine, da se vlast ne udalji od svojih birača (...). Obazrivo dozirano učešće građana u demokratičnim/demokratskim procesima, da bi se izbjegla "demokratija gledalaca" i nekontrolirani ispadi nezadovoljstva, te da bi se građanima dao osjećaj odgovornosti za cjelinu, može biti put u dalje razvoje demokracije/demokratije i njeno prilagođavanje zahtjevima vremena. 

[Hans-Helmuth Knütter; preuzeto iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Demokratija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165 Novo izdanje 1992.]

[Početak stranice]