Sljedeći tekst bavi se perspektivama demokracije/demokratije u 21. stoljeću/vijeku polazeći od teza Tocqueville-a i Bryce-a. Pri tome će biti rasvijetljen problem demokracije/demokratije medija jednako kao i problem "beskonkurentne" demokracije nakon sloma socijalističke alternative. 

Pregled:

[Početak stranice]

---

Budućnost demokratizacije

Uvod

Špekulacije o budućnosti demokratične/demokratske ustavne države mogu poslužiti kao opravdanje današnje situacije. One mogu ukazati na stazu u moru mogućnosti koje predstoje daljem razvoju historije/povijesti. Istovremeno one čine jednu vrstu ograde za koju se čovjek može držati kada budućnost stigne (...).

Prvo mjerilo novog doba za spekulativnu/špekulativnu raspravu sa, kako velikom tako i kompliciranom idejom dao je u 19. stoljeću/vijeku Alexis de Tocqueville. Njegovo djelo o demokratiji u Americi bilo je više od analize Novog svijeta, koja je konzervativnim Europljanima/Evropljanjima djelovala fascinantno, a prihvatali su je sa skepsom tridesetih godina 19. stoljeća nakon njegovog putovanja u Ameriku.  De Tocqueville je vjerovao da je u Americi vidio sliku prave demokracije/demokratije, koja će se u slijedećem periodu razviti i u državama Europe/Evrope. On je vidio unaprijed vijekove demokracije, kao i mnoge ambivalence, koje su zaista trebale postati stvarnost.

De Tocqueville nije bit demokracije/demokratije opisao iz struktura ustavnog poretka, ili procedura u političkim institucijama, nego sa svoje antropološke premise. Slika koju čovjek ima o samoj sebi je konstitutivna osnova demokratičnog/demokratskog doba. Čovjek u ovoj epohi stremi strasno ka slobodi, i pokušava pronaći priznanje za sebe u jednakosti sa drugima. Navike koje su u antici bile opisane kao "mores" čine duh demokracije/demokratije. Duh demokracije/demokratije je toliko dobar ili loš koliko su dobre ili loše navike građana i nasuprot demokratičnih/demokratskih principa. Tamo gdje se svak osjeća slobodnim, mogao bi se u ovoj slobodi početi osjećati i ekskluzivnim. Tu mora da djeluje mehanizam privatnog vlasništva i posjeda pojedinca i demokratičnog/demokratskog naroda. Nepovjerenje raste među ljudima i ima tendenciju da postane javno mišljenje ili da ono što zovemo javno mišljenje bude pod uticajem/utjecajem tog nepovjeranja.  Tako pritisak konformiteta sve više oduzima prostora idealu slobodnog čovječanstva. Iz potrebe za slobodom nastala je neophodnost stavljanja pod zakone jednakosti sa "velikim pritiskom javnog mjenja na pojedinačni duh". 

[Početak stranice]

Smisao građanskih vrlina i smisao političkih institucija za zadatke je nestao, istovremeno je porasla "želja za boljim životom" koja je sve više vodila do pojave statusnih simbola. Dok su ranija uređenja poznavala samo egoizam u demokraciji se pojavljuje individualizam (...). 

Ljudi, sve u svemu, nisu bili egoističniji nego ranije. Ali, djelovanje demokratičnog/demokratskog mentaliteta djelovalo je i zaoštrilo prilagođavanje uslovima/uvjetima i izražajnim formama. Društvo se sve više kretalo, a pravilo sve manje koraka naprijed. Pojam časti republikanske građanske vrline nestao je u ime individualističkog stremljenja ka sreći. 

Iz retrospektive 20. vijeka može se vidjeti koje je sve političke opasnosti predvidio  de Tocqueville: diktatura novog tipa koju je on zbog nedostatka pojma opisao kao despotizam, a danas se preciznije može imenovati totalitarizmom. Temperamentnost iskorijenjene, individualizirane, mase društva za diktaturom istine, koja se može promijeniti u kontrolu mišljenja uz pomoć mehanizama kolektivne prisile, što nam je danas veoma poznato i trebalo bi da su to negativno iskustvo doživjeli i da ga pamte mnogi ljudi u 20. stoljeću/vijeku.  

[Početak stranice]

Tri genaracije nakon Alexis de Tocqueville i već pod uticajem/utjecajem Prvog svjetskog rata  James Bryce je uzeo pero da piše o budućnosti demokracije/demokratije koja se reflektirala iz procjena dugog političkog i privrednog života. Američki predsjednik Wilson htio je poslijeratno doba učiniti "sigurnim za demokraciju/demokratiju". Nakon kraja višegodišnjeg putovanja oružja, monarhističke imperije Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije i Osmanskog carstva su se srušile. Činilo se da demokratija ide ka velikom nizu pobjeda. U ovoj situaciji  Bryce je pisao o svom stanovištu koje se ticalo položaja demokratičnih/demokratskih ustavnih država i budućnosti demokracije/demokratije (...). 

Bryce je bio okupiran iluzijama svih današnjih modernih ideja demokracije/demokratije participacije. Princip suvereniteta naroda on je prenio na englesku predstavu reprezentacije i kontrole valsti, ali ne i na neposredno oblikovanje politike jedne zajednice. Međutim, znao je da se drži na distanci od iluzije da postoji i da je moguća čista demokratija: "Demokratija nije bila vlast kroz narod, ali je bila vlast za narod. Narod određuje cilj vladavine, a to je blagostanje cijelog društva, a ne samo određeneih dijelova društva. Narod prepušta sredstva svojim sugrađanima koji su voljni da vode narod ka postizanju ovog cilja. On promatra/posmatra ove odabrane građane da bi bio siguran, da oni kojima je on povjerio autoritet neće taj autoritet zlouporabiti/zloupotrijebiti." Bryce kao i de Tocqueville ukazuje na odlučujuće/odlučujući značenje/značaj slobodne štampe i slobode mišljenja. Empiričar demokracije/demokratije nadao se uspješnosti kontrolne snage medija. 

[Početak stranice]

Odavno su mediji postali etablirana moć u demokratično/demokratsko - ustavnim državama, a često je i slučaj da se ta njihova uloga tematitira i samim Ustavom. Oni, ne samo da kontroliraju politiku kao glas naroda, nego i utiču/utječu na dnevne političke teme i uzimaju učešća na izgradnji političkog mišjenja, koje vodi ka političkim odlukama. Tako da se u 20. stoljeću/vijeku postavlja pitanje - kojeg de Tocqueville i Bryce nisu bili svjesni - ko kontrolira kontrolore, što znači pitanje o ustavno-pravnom i ustavno-političkom položaju medija, njihovim pravima i obvezama/obavezama, njihovom zadatku i odgovornosti. Tematika medija je postala centralna problematika današnje demokracije/demokratije; on se odnosi, npr. na unuratnji Ethos medija, ali i na efekte medija u pogledu kursa političkih diskusija i sposobnosti djelovanja političkih institucija pod medijalno insceniranim pritiskom vremena.  

U pogledu na značenje slobodnih medija pri posredovanju i pojačavanju demokratskih procesa od 1989. godine medijima je na mnogim mjestima oduzet respekt. Revolucionarna godina ove epohe, 1989., bila je i godina medija, prije svega elektronskih. Ova iskustva ne pokrivaju rasprostranjenu i često difuznu kritiku medija, njihove uloge i moći u zapadnjačkim ustavnim državama, koja se u drugoj polovini 20. vijeka naglo proširila na radio, a potom i na televiziju (...).  

[Početak stranice]

Time smo došli do pitanja o budućnosti demokratizacije. Njena referencijalna tačka su s jedne strane stanja i veze u egzistirajućim zapadnjačkim demokracijama/demokratijama, a sa druge strane nadanja i strahovi da će doći do kršenja zakona i revolucije slobode kao što je to bio slučaj 1989. godine u onim zemljama u kojima je sloboda bila desetljećima potiskivana totalitarnim režimima. 

Da li je totalitarizam koji je svoje političko lice pokazao u mnogim ljevičarskim i desničarskim varijantama u tijeku/toku 20. vijeka, koji je djelovao tako dugo i tako dugo se uvlačio u skoro sve pore društva, da li je taj totalitarizam zauvijek zamijenjen uvijek promijenjivim i univerzalno priznatim demokratičnim/demokratskim koncensom? U pogledu na različite post-totalitarne zemlje, nekoliko godina nakon 1989. još uvijek se pojavljuju sumnje. Ali, i u svijetu starih zapadnjačkih demokratija sve je manje jasno kako se bližimo kraju 20. vijeka (u vrijeme totalitarnih režima ta slika je bila mnogo jasnija) šta to demokraciju/demokratiju zapravo drži i kako se ona može boriti sa svojim unutarnjim deficitima da bi bila sposobna za budućnost.  

U nekom pogledu ka vani doista stabilne demokracije zapada zahvaćene su onim fenomenom i onim mentalitetom kojeg je Alexis de Tocqueville opisao kao neizbježnog. A nije li pravo imao i James Bryce sa prognozom, da demokraciji nedostaje "duhovni element", od kojeg neka pojava živi, ako se sve više i više građana povuče iz učešća u političkom životu, a političarima koji su to po zanimanju prepusti oblast Res Publica  — neće li onda doista nedostajati duhovni element i neće li se demokratija svesti na verbalno nezadovoljstvo vladajućih zbog neučešća građana u političkim odlukama?

[Početak stranice]

Od dana postojanja antičkih teorija demokracije/demokratije dva pitanja su osnovna za bilo kakvo promatranje/posmatranje budućnosti demokracije/demokratije i ta dva pitanja su ostala ista u promjenljivom vremenskom i stručnom kontekstu: 

Podliježe li demokratija - i ako da, onda kako? - cikličnim promjenama? Da li je, dakle, ona izraz rastućih političkih i društvenih linija da bi se uslijed unutrašnje/unutarnje iscrpljenosti preobrazila sadržajno i formalno, te tako promijenila svoj karakter, da je više ne bismo mogli označavati "demokratija", kada bi npr. morala ustupiti mjesto drugim, sigurno prije oligarhijskim koncepcijama organizacije politike i vlasti? 

Od kojih duštvenih preduvjeta/preduslova žive institucije i procedure pravno-državne demokracije/demokratije? Kakav doprinos daje pluralistički oblikovano građansko društvo ostvarivanju društveno-moralnog osnovnog konzensa, kojeg stalno treba obnavljati i reaktivirati, da pluralizam ne bi postao samouništavajući realizam? 

[Početak stranice]

Na kraju 20. vijeka ova pitanja nisu nimalo izgubila na svojoj važnosti. Prije bi se reklo da su jasnije i oštrije formulirana otkako su uništene totalitarne alternative uređenja društva. U demokracijama/demokratijama se opet mora naučiti smisao diktuma, kojeg je opisao Aristoteles i koji znači da iz sebe treba da izdefiniramo ono najbolje. A kako znamo, to je ono najteže. 

Optimistična, napredna perspektiva u pogledu budućnosti demokracije nije zanijemila. O "svjetskoj revoluciji demokracije/demokratije" Martin Kriele je govorio još prije pada Berlinskog zida i polit-biroa sa pogledom na Kategorički imperativ Immanuel Kant-a i sa moralnom snagom misli o ljudskim pravima. Kada su pale socijalističke altrenative uređenja, Francis Fukuyama je znao kako da najavi "kraj historije/povijesti", i to pozivajući se na Hegela i njegove historijsko/povijesno-špekulativne teorije o nezadrživom i permanentnom napretku i razvoju u svijesti o slobodi. Odavno je svagdje/svugdje priznato i poznato, da uprkos pozivanju na njemačkog velikog mislioca staza svijeta ima kompleksan i samo sebi svojstven tok.  

U međuvremenu su se stišale strasti. Duhovnim potpisom post-totalitarnog vremena došao je kraj mnogih nauka/znanosti napretka. Ustanovile su se nove sumnje na trijumfu demokracije/demokratije: teoretski njene suprotnosti su postale vidljivije, praktično, čini se da ona svoje ostvarenje ne smatra ostvarenjem u cijelom svijetu. Na pragu 21. vijeka u ovom položaju se prije svega prepoznaje neophodnost ostvarenje jasnog realističnog smisla za uvjete/uslove ostvarenja i održanja demokracije/demokratije (...).

[Početak stranice]

Budućnost demokratizacije ovist će, prije svega, od ispunjenja uvjeta/uslova i veza, te konstelacijskih položaja, koji se razlikuju od zemlje do zemlje, od religije do religije, od kulturnog kruga do kulturnog kruga. Mnogostrukost razvoja odražava mnogostrukost polaznih tački. Nakon jednog vijeka totalitarnih režima i barbarskih prevrata u ovom pronalasku, principijelno otvorene i višeslojevite budućnosti su nešto najbolje što si možemo poželjeti za početak sljedećeg vijeka. Šanse su otvorene na svim mjestima. Na zapadu, u kolijevci moderne demokracije/demokratije razvio se novi smisao za sramežljivu, ali samokritičnu refleksiju pitanja demokracije/demokratije. Tu, prije svega, spadaju pitanja: 

• da li je demokratija zaista tako otvorena za neslaganja, kako se svagdje/svugdje tumači i da li će i u zapadnim zemljama ostati trajno sposobna za regeneraciju; 

• da li su društvene i političke pretpostavke u postkomunističkim zemljama koje prolaze kroz procese transformiranja dovoljno jake - prije svega se misli na Rusiju - da bi tamo bio moguć stabilan i trajan razvoj demokracije, bez njenog skorog pada u nove autoritativne režime;

• da li je moguće zajedništvo nastalo iz koflikta domaćih tradicionalnih pretpostavki i zapadnjačke slike čovjeka i da li je na tom zajedništvu moguće funkcioniranje države, te njeno izjednačenje sa zajednicom, i to izjednačenje koje bi osiguralo da se i u najzapadnijim regijama zemlje nalaze elementarna prava kao što su priznavanje ljudskih prava i prava pojedinca, kontrola nad vlasti i rapodjela vlasti , te da i tamo mogu biti ostverena kako je to učinjeno u Japanu ili Indiji? 

[Početak stranice]

Na zapadu u velikoj debati o demokratiji, postale su bitne osnove i pretpostavke, mogućnosti i granice. Tako da demokratizacija društva u prvom redu ovisi od toga koji konsenzus i koji kocepti demokracije/demokratije danas mogu biti uspostavljani. Postojeće teorije demokratizacije u nedoumici su između klasičnog modela reprezentativne demokracije/demokratije u kojem centralnu ulogu igra ideja političke sposobnosti djelovanja i idealističkog modela demokracije/demokratije participacije u kojem vlada ideja da se radijus djelovanja političkih institucija proširi na što je moguće više oblasti društvenog suživota. Pod okriljem ovih opcija pod uslovom/uvjetom pluralističke konkurencije sve se više traga za konsensom, a svaka potraga za demokratičnim/demokratskim konsensom mora odgovoriti na dva pitanja:  

• Kakva slika čovjeka leži u osnovi političkih pokušaja demokracije/demokratije, što znači gdje su prava i obaveze pojedinca u političkom i društvenom suživotu? 

• Ka kojim ciljevima će se stremiti u demokratičnom/demokratskom uređenju, što znači čemu služi politički i društveni suživot, šta je njegov cilj? 

[Početak stranice]

Što se tiče oba pitanja danas u demokratičnim/demokratskim državama zapada postoji više-manje uska granica konsensa. Ali, on se, ako je to potrebno mora nanovo/ponovo definirati i preraditi u formi iznošenja interesnih konflikata i konflikata mišljenja. Inače demokratija će se sve više pretvarati u demokratizam bez jasnih crta odrednica, bez jasnih kontura. Ovo bi bila najnesretnija posljedica koja bi mogla izrasti iz trijumfa demokracije/demokratije nad totalitarnim režimima 20. vijeka. Na Zapadu je demokracija najstarija i naravno najnaprednija, tako da se pitanje o njenim mogućnostima daljeg ostvarenja ili eventualne preobrazbe vrlo nerado čuje. Ali, upravo na Zapadu mora se diskusija o budućnosti demokracije skoncentrirati upravo na ovu temu. Inače bi pretjerivanja mogla uništiti bit demokracije/demokratije, te je učiniti ovisnom od zaštite. U konfliktu oko ovog pitanja na Zapadu će morati izrasti novi demokratski/demokratični konsens. Ostali dijelovi svijeta u daljim demokratizacijskim procesima i u doživljavanju demokracije, orijentrat će se prema onome što bude aktualno na Zapadu povodom ove teme, odnosno prema onome kako Zapad bude živio demokraciju/demokratiju. Početkom 21. vijeka moramo reći: Mnogi koji su bili skeptični po pitanju prognoza James Bryce-a i Alexis de Tocqueville-a već su u današnjici demokracije/demokratije perepoznali njenu budućnost.  

[preuzeto iz: Ludger Kühnhardt, Budućnost demokratizacije, u izdanju:  Karl Kaiser/Hans-Peter Schwarz (Hrsg.), Svjetska politika u novom stoljeću (Savezna centrala za političko obrazovanje 364) Bonn 2000., 233-242]

[Početak stranice]