Demokratija se bazira na odlukama većine. One su najvažniji instrument za mirno rješavanje konflikta. Ali, kako pokazuju sljedeći tekstovi većinski princip ne može zahtjevati potpuno prihvaćanje i važenje. On je vezan za preduvjete/preduslove (tekst 2) i pokazuje svoje problematične strane (tekst 1). 

[Početak stranice]

---

Problemi većinskog principa

"Volja većine biće trajno prihvaćena samo onda ako za nadglasanu manjinu pitanje o kojem se glasalo nije bilo od prevelike važnosti, i ako nadglasana manjina nije uvijek jedna ista grupa. 

(...) Većina ni u kom slučaju ne može odlučivati o svemu kako joj se prohtije. Konzens cjelokupnog postupka zahtjeva dogovor o tome na koje se oblasti odlučivanja uopće može upotrijebiti većinski princip, a na koje ne. 

(...) Prije svega većina koja je postigla neku odluku ne smije te odluke proglasiti vječnima time što će za budućnost suspendirati pravo većinskog odlučivanja o istom pitanju, ili u konkurentnim odnosima onemogućiti današnju manjinu da sutra postane većina. 

Sa zahtjevom ka strukturalnoj otvorenosti usko je povezana pretpostavka korigiranja, odnosno revidiranja odluka kroz nove većine.

(...) Danas stojimo pred mnogim političkim područjima u kojim je potrebno naše sudjelovanje/učešće za donošenje novih odluka, ili odluka novog tipa, kao što su odluke u područjima atomske energije, tehnologije za proizvodnju  oružja (...). Odluke o kojima je ovdje riječ zbog historijski/povijesno nejednakih uslova/uvjeta stajale su od samog početka na svijesti koja je činila greške. Svako/Svatko danas zna da protiv atomskih centrala ukoliko i bude postignuta nova većina, ona ništa ne znači. 

(...) Većinski princip radi sa "fikcijom", fikcijom apstraktnog sudjelovanja, pravne jednakosti: ‚one man, one vote‘. Glasovi se broje ne vagaju se. Idealno bi bilo kada bi svaki glas težio isto, kada bi iza svakog glasa stajala jednaka stručnost, jednak angažman i jednaka odgovornost. Da će ovo ostati samo puka želja jasmo je već i zbog stalno rastuće kompleksnosti političkih odluka. 

Što više politika i država postaju zaduženi za sve, to mi češće susrećemo konstelacije koje pokazuju apatičnu, loše informiranu, nezainetersiranu većinu, zbog pomanjkanja ličnih veza, i njoj suprotnu angažiranu stručnu manjinu koje se još odluke i politički procesi i tiču.

[preuzeto iz: Bernd Guggenberger/Claus Offe: Na granici većinske demokracije/demokratije, Opladen 1984.]

[Početak stranice]

---

PredPreduslovi za većinski princip

Demokratična/Demokratska vlast ne počiva na tlačenju nego na podjeli zadataka. Vladajući sloj se od strane onih kojima se vlada postavlja u službu, oni su odgovorni za svoj rad i moraju doprinijeti ono što se od njih traži u postavljenom zadatku, a u okviru općih obavezujućih normi. Za demokratične/demokratske postupke veže se kompromis i premise koje se pojavljuju u njegovoj osnovi - kompromis koji je sam po sebi miran način rješavanja konflikta jer vodi do pomirenja nepomirljivih pozicija. Dodjeljivanje zadataka općim izborom kroz glasove većine znači, da je manjina oštećena ukoliko trenutna većina ne želi da joj da šansu da postane buduća većina. Shodno tome princip naobrazbe/obrazovanja političke volje mora počivati na mnogostrukosti koja je legitimirana i nediskriminirajućoj konkurenciji; on mora osigurati kontraverzna/kontroverzna i poziciona mišljenja i dati im šansu da sudjeluju/učestvuju u donošenju političkih odluka, što se u praksi pokazuje kroz slobodu javne kritike i slobodu mišljenja, kao i kroz garanciju političkih bitnih oblasti. Legitimitet političkih odluka većine ne proizilazi dakle sam iz sebe, nego iz preduvjeta/preduslova političke jednakopravnosti svih građana.

[preuzeto iz: Heinrich Oberreuter: Istina umjesto većine? Na granici parlamentarne demokracije/demokratije. München 1986.]

[Početak stranice]