Sljedeći odlomak predstavlja pokušaj skiciranja nastanka i razvoja apartheida na nekoliko stranica. Pri tom se susrećemo sa različitim problemima: Od kada se govori o "apartheidu", šta se skriva iza tog pojma? Drugi problem je značaj faktora koji su utjecali/uticali na njegovo nastajanje: Konačno, koji su to faktori bili koji su utjecali/utjecali na takav razvoj? 

Pojam apartheida nisu izmislili afrički nacionalisti pobjedom Nacionalne parije 1948. godine. Većina toga, što su od pomenutog perioda vlade upražnjavale u rasnopolitičkoj oblasti Južne Afrike, nastala je već u prethodnom stoljeću/vijeku pod imenom segregacija, a od strane nacionalista sve to je samo sadržajno nešto više razvijeno, pojačano i radikalizirano.  

Pojam apartheid pojavio se prvi put vjerojatno 1917. godine u govoru kasnijeg Premijera J. C. Smutsa, ali je kao termin postao uobičajan tek u toku izborne borbe 1948. godine. Ako, dakle, apartheid nije nastao tek 1948. godine, kada je onda nastao?

[Početak stranice]

Prvi tragovi južnoafričkog rasizma mogu se naći naseljenjem regije rta od strane pripadnika nizozemsko-ostindijske kompanije u toku druge polovine 17. vijeka. Trgovinsko/Trgovinska društvo/udruga pravila je razliku između namještenika/uposlenika kompanije, tzv. slobodnih građana i robova i stranaca ("Bušmani i Hotentoti"). Grupa bijelaca ili Europljana/Evropljana tad još nije postojala. Tendencija kompanije u toku 18. vijeka da kao namještenike/uposlenike Kompanije uzima samo bijelce, pojačala je grupnu samosvjesnost bijelaca i dovela do ujedinjavanja namještenika/uposlenika i slobodnih građana. S vremenom se učvrstila hijerarhijska ljestvica na čijem su vrhu bili namještenici/uposlenici kompanije i slobodni građani, a na dnu crnci i robovi.  

Nesumljivo grupnom identitetu bijelaca bili su bliski i religiozni korijeni. Kao obilježja civilizacije važili su "bijelo" hrišćanstvo/kršćanstvo i osnovno obrazovanje. Shodno tome bijelac, odnosno hrišćanin/kršćanin smatrao se više vrijednim od "kafenog", odnosno mnogobošca. 

Poljuljani oslobađanjem robova, miješanjem nove britanske gospode u Karpstadt (grad na rtu) i istupima crnih bandi, oko 10.000 ljudi između 1837. i 1846. godine krenulo je u legendarnu trku ka sjeveru (Treck gen Norden), odnosno ka sjevernoj obali, te su tamo osnovali afričku Republiku Transvaal (1952.) i slobodnu državu Oranje (1954.), u kojima je "bijelo" razmišljanje doživjelo poraz kroz zakonodavstvo: Samo su bijelci smjeli birati! 

[Početak stranice]

Ovaj šturi pregled korijena afričkog rasizma do sada se koncentrirao samo na tragove afričkog rasizma, s obzirom da su oni odlučujuće utjecali/uticali na oblikovanje apartheida u 20. stoljeću/vijeku. Ali, radi potpunije slike trebali bi samo kratko obratiti pažnju na britansku oblast Natal, u kojoj je Škot Sir Theophilus Shepstone kao Državni sekretar namjeravao da u rješavanju tih prilika napravi jednu vrlo jasnu teritorijalnu podjelu između bijelaca i crnaca, da bi na taj način jakom "bijelom" kulturom spriječio širenje slabe "crne" kulture.  

Dakle, ratni sukobi između Afrikanaca i crnih plemena, kao i legislativni razvoj u Natalu, koji je bio pod utjecajem/uticajem Britanaca, te razvoj u objema afričkim državama Transvaal i u slobodnoj državi Oranje postavili su kamen temeljac za politiku bijelaca u Južnoj Africi koja je postala osjetna početkom 20. vijeka, politiku orijentiranu ka radikalnoj odvojenosti rasa.   

Krajem 19. vijeka u planinama oblasti Witwatersrand oko mjesta, kasnije nazvanog Johannesburg otkrivena su prva nalazišta zlata, koja su, zajedno sa dijamantima, utjecala/uticala na enorman gospodarski/privredni proces transformacije u Južnoj Africi. Do sredine 20. vijeka Južna Afrika je prešla put od poljoprivredne zemlje, preko poljoprivredne zemlje, ali i zemlje bogate mineralima do industrijske zemlje. U potrazi za poslom u područje oko Johanseburga pojurili su bijelci koji nisu imali zemlje, uglavnom Afrikanci i radna snaga - crnci.  

[Početak stranice]

Za razvoj politike segregacije južnoafrički procesi razvijanja velikih gradova i industrijalizacija od presudnog su značaja. Jer, u "rubnim" područjima sa natprosječnom gustinom stanovništva i mnoštvom industrije mladi Afrikanac, koga je karakterizirao njegov ruralni mentalitet i rasističko razmišljanje, bio je odjednom prisiljen da svoj rad proda vrlo jeftino u neumoljivoj konkurenciji sa masama crnih radnika. U južnoafričkom gospodarskom/privrednom životu nikada nije došlo do klasnog sjedinjavanja bijelih i crnih radnika u industrijskim zonama. Afrikanci su čak nevoljko pristajali da svoj rad ponude za istu visinu plaće/plate kao crnci. Umjesto da se zajedno bore za povećanje plaće/plate, bijelci su pokušavali da od sindikata i parlamenata dobiju garanciju prednosti za bijelce.    

1910. godine, osnivanjem Južnoafričke Unije samo su muškarci bijelci dobili pravo glasa. Ovo doba u južnoafričkoj historiji/povijesti može se označiti kao period u kojem su razjašnjene osnove politike podjele rasa i kad je južnoafrički parlament počeo i da zakonski kodificira podjelu rasa.   

[Početak stranice]

Bujica zakona i propisa u otprilike osam desetljeća apartheida grubo se može podijeliti u četiri kategorije. 

1. Umanjivanje područja na kojima su se nalazile farme i ranije pomenuti procesi razvoja velikih gradova i industrijalizacije, dali su prioritet prostornoj podjeli.
2. Paraleno s tim pokušano je uvođenje i provođenje segregacije u gospodarskom/privrednom životu.
3. Sa segregacijom u gospodarskom/privrednom životu usko je bila povezana  politička diskriminacija nebijelaca.
4. Tek krajem 20-tih godina usljedile su legislativne mjere koje su imale za cilj podjelu svih Južnoafrikanaca čak i u privatnom životu sežući i do intimne sfere. 

[Nešto više informacija i detaljnije informacije o zakonima apartheida sadrži dio Sastavni dijelovi apartheida]

[Početak stranice]

Kratki pregled/prijegled politike apartheida od stupanja nacionalne partije na vlast, 1948. godine, predstavljen je u sijedećem tekstu: 

Pod vođstvom premijera Malana (1948.-1954.) i Strijdoma (1954.-1958.) vlada Južne Afrike stremila je ka "Wit bačaji i konvencije ranije politike segregacije sada su postali zakoni apartheida. Ovaj period može se označiti kao vrhunac "petty" apartheida - malog apartheida, koji je jasno stavljao do znanja diskriminaciju nebijelaca. 

U vremenu od 1958. do 1966. rasna politika bila je prioritet. Ranija područja sa kojih su poticali domicilni stanovnici trebala su biti pretvorena u neovisne/nezavisne države, tzv "Homelands", čime bi se stvorila mala bogata, bijela Južna Afrika. Ipak, računica H.F. Verwoerda nije funkcionirala. Račun su pomutili milioni crnaca u gradovima, te činjenica da Homelands nisu bile internacionalno priznate države. Na internacionalnom planu, za vrijeme vladavine Verwoerda, rasla je kritika, koja međutim nije imala nikakvih posljedica. Cijela situacija se malo našminkala, pa više nije bilo riječi o apartheidu, nego o "odvojenom razvoju". "Odjel za rješavanje pitanja domicilnog stanovništva" preimenovan je u "Odjel za saradnju/suradnju i razvoj". 

[Početak stranice]

U doba vladavine Vorstera (1966.-1978.) Južna Afrika je dospjela u još jaču izolaciju. 1976. godine došlo je do ustanka crnaca u gradu Soweto, u Townshipu Johannseburga, a i tada udružene kolonije Angola i Mosambique pridružile su se "državama fronta" i objavile rat Južnoj Africi. Da bi se probila izolacija, uvedeni su prvi razgovori sa nebijelcima, a većina zakona "petty" apartheida je stavljena van snage. 

Prva spremnost da se naprave neke reforme pokazala se pod vladom P.W. Botha (1978.-1989.), kada su mnogobrojni klasični zakoni apartheida stavljeni van snage.

Ukinut je "Colour Bar", dakle, ograničenja u privredi po osnovu boje kože, legalizirani su sindikati crnaca, ukinuto je i ograničenje doseljavanja crnaca kao "Immorality Act" (nemoralan čin). Ipak, i u ovom periodu izuzetno oštro se odnosilo prema ustanički raspoloženim crncima, posebno prema onim iz predgrađa "bijelih" gradova. 

[Početak stranice]

Nakon što je Botha doživio kap, nacionalna partija izabrala je Willem de Klerka (1989.-1994.) za njegovog nasljednika. De Klerk se niti u jednom momentu nije dvoumio da provede reformu. U njegovom govoru (2. februara 1990. godine) na otvorenju parlamentarnog zasjedanja, koji je kasnije postao poznat, on je konstatirao propast politike apartheida i najavio sljedeće mjere:

• Ukidanje zabrane za sve, do tada na bilo koji način potiskivane političke pokrete; 
• Oslobađanje Nelson Mandele, koji je već 27 godina bio u zatvoru; 
• Pregovore o općem izbornom pravu u južnoj Africi. 

Time je došao kraj politici apartheida. U budućnosti je trebalo koncipirati novi Ustav za zajedničku i demokratsku Južnu Afriku. U aprilu 1994. godine Nelson Mandela je iz prvih općih izbora u Južnoj Africi izašao kao predsjednik.  

[Početak stranice]

[Više informacija o kraju politike apartheida nudi odjeljak Kako je prevaziđen apartheid?; ostali odjeljci govore o Pokretu otpora i o situaciji u Južnoj Africi danas]

[Početak stranice]