Skandali ne govore protiv demokracije/demokratije

«Skandali spadaju u demokraciju/demokratiju», rekao je početkom ove godine iskusni novinar u vezi otkrivanja ilegalnih donacija i financiranja partije od Saveznog kancelara Kohl-a i drugih moćnika CDU-a. Da li je tačna ova tvrdnja? 

Ustanovimo najprije činjenicu da su skandali povezani sa najvišim rezonancama i nerijetko sa konkretnim političkim konsekvencama - koje se dešavaju u demokratiji. To važi i za Watergate-aferu u Americi na čijem su vrhunci dva puta izabrani republikanci. Predsjednik Nixon pred smjenjivanjem od kongresa mogao se spasiti samo odstupanjem sa dužnosti. To važi i za tzv. Aferu ogladala u šezdesetim godinama u staroj Bonner Republici kada je tadašnji Ministar odbrane/obrane Franz Josef Strauss morao prije vremena napustiti vladu. Drugi poznati primjeri iz poslijeratne historije/povijesti našeg sjevernog susjeda su Flick-afera (i tu se radilo o prikrivenim prilozima pri financiranju partije) ili skandal oko imperije u trgovini nekretninama koja je pripadala njemačkim sindikatima «Nova domovina».

[Početak stranice]

Treba podsjetiti i na potapanje posmatračkog broda organizacije za zaštitu okoline Greenpeace od agenata francuske tajne službe - ubistvo u kojem je i vlada imala upetljane ruke. Vremenski nešto bliže leže nam otkrivanja korumpiranih financijskih praktikanata i privrednih olakšica između vodećih partija u Italiji - sa posljedicom da je nakon rata etablirani partijski odnos doživio neuspjeh. Svjetski interes pobudila su istraživanja posebnog državnog advokat/odvjetnika usmjerena protiv predsjednika Clinton-a. Ona su na kraju vodila do otkrivanja seks-afere i do pokretanja bezuspješnog postupka za odstupanje sa vlasti nasuprot gospodina u Bijeloj kući. Ni Švicarska demokratija nije ostala pošteđena u najnovijoj prošlosti. Afera o slučaju Kopp izvukla je na svjetlo dana unutarnje i vanjske kontraverze/kontroverze oko bankovnih računa. 

Teza - da i kroz ovakve jake rasprave, demokratija u kojoj se one događaju, postaje samo jača - može se teško pobiti. Pravi skandali (za razliku od onih umjetno insceniranih) su dokaz da demokratija/demokracija i njeni kontrolni mehanizmi funkcioniraju. Ovakve afere u pravilu su utvrda demokracije/demokratije, a ne, kako se često tvrdi, njena kriza. Demokratija bez skandala bila bi sumnjiva, osim ako to nije neka nestvarna i svijetu nepoznata pretpostavka demokracije/demokratije sa bezgrešnim građanima i političarima. Javno napravljene političke greške daju demokratiji šansu da se uz pomoć izbornih listića, pravde ili neke druge državne institucije oporavi i provede korekture. 

[Početak stranice]

Od ukidanja Istočnog bloka javnost u zemljama koje su ranije bile pod vodstvom/vođstvom sovjetskih moćnika često se potresa političkim i financijskim skandalima. U poređenju sa jednopartijskim sistemom ovi skandali su zasigurno znak otvorenosti. Osim toga, ni u ruskoj "poludemokraciji" nisu daleko sa političkim ili pravnim upadima protiv zlouporabe/zloupotrebe vlasti i korupcije. Poboljšanja ovise i od privrednih poboljšanja , koje bi poboljšala životne uvjete/uslove širokih masa koje žive u bijedi. Bez ovih poboljšanja manipulatori javnog mišljenja iz okruženja Kremlja biće u vrlo dobroj poziciji da i dalje shodno mogućnostima sprečavaju skandale. Iz inostranstva/inozemstva pokrivanje financijskih potreba oligarhijskih trupa moćnika može doprinijeti približavanju ovih skandala. Primjeri u ovom smislu su slučaj Mabetex ili nedavna presuda protiv ranijeg ukrajinskog Premijera  Lasarenka u Ženevi. 

Političke afere ne mogu se spriječiti u demokratiji koja funkcionira, ali njihov završetak je za umiješane rijetko ugodan sa osudom historijske/povijesne težine. Skandali su na kraju krajeva, samo privremeni uzrok javnih talasanja, za koja je ipak potreban stvaran povod. Sa rastućom vremenskom distancom gotovo automatski se relativira vrijednost i ocjena skandala. On pod brojnim aspektima postaje samo povijesno/historijski osuđeno poglavlje. Ako se, pak, radi o jednostranoj ili suviše apodiktičnoj političkoj aferi, krivac nakon smirivanja oluje u pravilu može računati na nešto blažu presudu.  Richard Nixon, «pokretač» u sakandalu Watergate nakon dugih godina političke pustinje u kasnijim je vremenima sa puno poštovanja nazivan "plemenitim državnikom". Afera sa špijunom Guillaume-om iz DDR-a, koja je prisilila saveznog kancelara Willy Brandt-a da odstupi sa dužnosti, danas je gotovo već zaboravljena epizoda u životu poznatog SPD-ovog političara. 

[Početak stranice]

Helmut Kohl, poznat po svom dubokom pamćenju, sigurno računa sa tim, da skandal o manipuliranju novca za partijske donacije u sadašnjoj javnosti "baca" sjenu na njegovo političko životno djelo, ali da će za određeno vrijeme biti odložen ad acta. Nešto govori da će kasniji historičari/povijesničari koji će se baviti Kohl-om njegovo bavljenje crnim fondovima i ilegalnim donacijama za partiju u eri ujedinjenja dvije Njemačke spomenuti samo kao fus-notu. Možda će se Kohl-ovi potezi sa crnim fondovima kasnije tumačiti kao pametan manever praktičara. Ko/Tko još danas kritizira Bizmarkove tajne fondove, uz čiju pomoć je uspio kupiti odobrenje Kralja Bajerna Ludvig-a II da se izgradi Njemački kraljevski rajh. Istina, u Bismarkovo doba vladala su preddemokratična/preddemokratska stanja.  

Kohl bi se trebao upitati da li bi realista kao Bizmark u današnje doba prećutio imena crnih donatora pozivajući se na zaštitu časti i integriteta i time svojoj partiji donio vrlo štetnu debatu o "Kohl-ovom sistemu" koja se nepotrebno razvlači.   

[Početak stranice]

Politički skandali od demokratične/demokratske javnosti očekuju mnogo. Mediji pri otkrivanju uglavnom igraju centralnu ulogu. Ipak, često se dešava da zbog povećane gledanosti ili prekoreginonalne gledanosti afere budu predstavljane van svih razumnih proporcija. Kod skandala nije jedini moral koji se dovodi u pitanje kod razotkrivenih političara. Za punoljetnog građanina to nije razlog da se nezainteresirano ponaša prema ovakvim scenama. Da bi raspoznao o čemu se zapravo tu radi, građanin bi takvim situacijama trebao poklanjati svoju najveći pažnju. 

[R. M., Neue Zürcher Zeitung, 8. juli 2000.]

[Početak stranice]