Dok interesni savezi građane vežu za sebe i organiziraju ih u najrazličitijim ulogama, partije su te koje se građaninu obraćaju direkno kao odgovornom građaninu i sudioniku u davanju odrednica suvereniteta jednog naroda. Niti jedna moderna demokratija ne može se odreći postojanja i djelovanja političkih partija. Ovo je fakt koji važi uprkos sve raširenijoj nenaklonosti ka svemu što se veže za partije i političko-partijsko djelovanje. Onaj ko pokuša instistirati na bezpartijskom uređenju i tvrdi da će se povninovati samo "državno-političkim neophodnostima", on u principu vara kako sebe, tako i sve ostale, predstavljajući svoje razmišljajnje o politici kao izvor čiste državnosti, koje, opet, drugima pokušava diskreditirati nazivajući ga "ideološkim" ili "partijsko-političkim". Nadpartijsko ili bezpartijsko uređenje je po poznatoj izjavi Gustava Radbrucha je »životna laž autoritarne države«.

Obzirom da se u odlučujućim političkim pitanjima uvijek radi o nekom djelovanju u budućnosti, koje će imati veze sa pravilima koja se donesu, na politička pitanja rijetko kada postoji jedan konačan i jednostavan odgovor. U pravilu se tu radi o raspravi između različitih partija, od kojih svaka želi da doprinese općem dobru shodno svojim principima i programima. I iako je neka stvar o kojoj treba da se donese politička odluka po općem ubjeđenju nepolitička, rješenje, odnosno odgovor na pitanje počiva na interesima jedne grupe birača, tj. jednoj grupi birača je prihvatljiviji, nego nekoj drugoj, tako da već sam redosljed izvršavanja te donešene odluke, ma koliko ona bila apolitična, ima veze sa različitim interesima i samim time može biti diskutabilan. Uključivanje partija i njihovog stanovišta se zbog toga ne može zaobići. 

Partije su savezi istomišljenika, koji za rješavanje političkih problema daju programske prijedloge i predstavljeju kandidate za mandate u parlamentu i za službe u vladi, da bi, ukoliko dobiju izbore, ti kandidati mogli provoditi programe partije u pomenutim institucijama. Odlučujuće za slobodnu demokratiju je da samo osnivanje političkih parija mora biti slobodno, ma koliko već postojeće partije posmatrale nastajenje nove konkurencije kao oteževajuću okolnost (...).  

»Partije sudjeluju u obrazovanju političke volje građana.« (...). Ovim je vrlo opširno opisana uloga partija i sigurno bi bila greška, ukoliko bi se ova rečenica interpretirala tako da je partijama dat monopol nad obrazovanjem političke volje građana. O tome ni u kom slučahju ne može biti govora jer, recimo i interesni savezi u vrlo velikoj mjeri sudjeluju u obrazovanju političke volje građana. U mnogim oblastima interesni savezi nalikuju na partije. Razlike između ove dvije skupine često su veoma male. Postojale su, na primjer, seljačke stranke, koje su zastupale interese samo ove grupe stanovništva (...). Za razliku od interesnih saveza koji pokušavaju utjecati na propise koje donose operirajući nosioci vlasti, partije teže ka tome da svojim kandidatima obezbjede mjesta i državnim, kantonalnim ili općinskim službama. Oni predstavljaju svoje kandidate, recimo, na parlamentarinim izborima iz čijih se radova, ukoliko partija dobije dovoljno glasova bira vlada. Zbog toga su partije nezaobilazna veza između naroda i njegovih predstavnika.    

Bez partija narod uopće ne bi mogao politički djelovati. Tek unutar partija pluralističko društvo postaje sposobno za djelovanje. Partije su instrumenti uz pomoć kojih narod zauzima vodeće pozicije i donosi svoje političko-programske odluke. 

U odjeljku u kojem smo razjasnili prednosti i mane direktne demokratije, već je bilo riječi o tome da narod kao cjelina ne bi bio u mogućnosti da bira svoje predstavnike i da obavlja nebrojene zadatke političkog vođstva. Za te poslove potrebne su različite grupe političkih aktivista koji se biračima predstavljaju kao kandidati za političke službe, te daju prijedloge rješenja za nastale političke probleme, bave se specifičnim interesima određene grupe birača i formuliraju svoja nastojanja. Birači na ove prijedloge, formulacije rješenja i kandidate reaguju prihavćenjem ili odbijanjem. Čak bi i izbor američkog predsjednika, gdje se zapravo radi o odluci između jedne ili druge osobe, bio nemoguć bez partija. Partije su nosioci izborne borbe i predstavljaju različite kandidate. Zbog toga se partije i u ovom slučaju posmatraju kao posrednici između naroda i vladajućih pozicija. Bez partija čak i politički organiziran narod ne bi mogao imati utjecaja na politiku, iako mu je taj utjecaj u demokratski uređenom društvu zagarantiran donošenjem odluka i provođenjem kontrole. 

Moglo bi se reći da su političke partije »megafon« naroda. One treba da prepoznaju postojeće političko stanovište, ciljeve, brige, želje i potrebe jednog naroda, te da to pretvore u državnu volju. Partije su, osim toga, mjesto gdje politički podmladak saznaje osnove o politici prepoznaje plodno tlo za sebe i odakle mu je omogućen upliv u politiku. Uspješnost unutar jedne partije ima za cilj uspjeh i ulazak u vladajuće strukture. Na taj način partije predstavljaju rezervoare, gdje se okuplja budući vodeći personal jedne nacije. I u ovom specifičnom slučaju one imaju svoju određenu ulogu, koju niko i ništa drugo ne može preuzeti.  

Ovakvi zadaci, što se može lako primjetiti, predstavljaju ogroman zahtijev za unutarnju organizaciju partije. Nije osnivanje partije jedino što mora biti slobodno (...). Pristupanje partiji i uspon unutar partije po osnovu kvaliteta moraju biti otvoreni za svakog. Apsolutna valadavina jedne osobe unutar demokratske partije ne smije postojati, kao ni vladavina anonimne partijske birokracije. Statutom partije mora biti zagarantirano da svi članovi sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču izbora vodeće osobe, postavljanja partijskih linija i orijentacija, te pri izboru kandidata dotične partije za mjesta u paralemntu i službama vlade. 

Iako je uloga partija kao megafona naroda unutar jednog društva zaista bitna, sama ta uloga ne ispunjava baš sve zadatke koji stoje pred partijama u jednom demokratskom društvu. Ova uloga, naime, ne osigurava da će se interesi naroda ili bolje rečeno interesi jedne grupe i provesti ukoliko budu izgovoreni u megafon. U tom slučaju partije bi imale samo posredničku ulogu od dna ka vrhu. Međutim, to nikako nije slučaj. Sudjelovanje partija u obrazovanju političke volje mora se posmatrati i sa druge strane. Već je bilo govora o tome da poslanici u slučaju konflikta između mišljenja koje zastupa parlament i mišljenja koje zastupa narod imaju zadatak da narod ubijede u ispravnost i opravdanost mišljenja parlamenta. To mogu učiniti samo putem partija, jer partije su te koje u osnovi obrazuju političku volju naroda. Tako da se partije mogu posmatrati i kao instrument putem kojih političke vođe ostvaruju svoj kredibilitet u narodu, dok političke partije "reklamiraju" njihovu politiku. Partije su, kako je Lenjinj opisao ovaj aspekt njihovog rada, "veze za transmisiju" između političkog vođstva i masa. Ali ovakvo stanovište mora se posmatrati samo kao jedan aspekt rada partija i tačno je, odnosno pogrešno isto toliko kao i poređenje partija sa megafonom. Oba aspekta moraju se zajedno posmatrati. Dakle, i u partijama susrećemo jedinstvo plebiscitarnih i reprezentativnih elemenata.  

Po tome su partije politička udruženja, koja registriraju i artikuliraju politička mišljenja i socijalne interese naroda, te pokušavaju da provedu sopstvenu politiku i pravce djelovanja nastale u okviru svake partije posebno putem svojih kandidata na određenim funkcijama. nacrt programa jedan je od najvažnijih zadataka svake partije. Pri tome se mora razlikovati između izbornog programa jedne partije koji imenuje konkretne namjere dotične stranke za predstojeći legislativni period i osnovnog programa, koji formulira osnovne vrijednosti i dugoročne ciljeve partije. Iako se danas sve partije osjećaju obveznima demokratskim idealima: sloboda, jednakost i solidarnost, programske razlike među njima, ipak, postoje, obzirom da svaka stranka ima drugačiji akcenat na ove demokratske norme. Ovi akcenti često su ukorienjeni u fazi nastanka partije i još i danas sadrže tadašnje značenje, iako nešto aktualizirano.  

Političke partije radničkog pokreta, koje su najprije nastale kao socijalni protestni pokret, zalažu se za političku jednakopravnost nižih slojeva. Država po njenom mišljenju ovdje mora preuzeti ulogu upravljača i ne prepustiti sve slobodnom odmjeravanju snaga. Suprotno od toga liberalno-građanske partije svoje težište imaju na individualnoj slobodi građanina pojedinca. Sa ovakve početne pozicije one formuliraju svoje zahtjeve, koji se tiču pravno-državnog ograničavanja i kontrole države. U gotovo svim državama Zapadne Evrope pored dvije pomenute i gotovo klasične grupacije postoji i kršćanska, često konzervativna grupacija, koja sa različitim konfesionalnim pravcima pokušava praviti politiku po osnovama kršćanskog ubjeđenja, te je posebno otvorena ka stavovima crkve. Pored ovih partijskih pozicija u mnogim sistemima nalazimo još i regionalne partije koje se osjećaju obvezne ideji federalizma kao zastupnika njihovih specijalnih interesa, i to u pravilu u historijski i geografski veoma specifičnim regionima.   

Mnogi partijski sistemi zapadne i srednje Evrope, pored ovih glavnih struja,  poznavali su ili poznaju desne ili lijeve partije koje zastupaju ekstremne pozicije, bile one marksističko-lenjinističke ili nacionalističko-fašističke. Ove partije predstavljaju opoziciju sistemu parlamentarno-pluralističke demokratije. Njihova snaga je znak za prihvatanje parlamentarne demokratije u narodu (...).   

Sasvim jasno pokazana nesposobnost postojećih partija da na vrijeme i energično u svoje programe uvrste novonastali problem zaštite čovjekove okoline i osiguranja naših prirodnih životnih osnova, te da u praksi pokušaju naći rješenja, imalo je za posljedicu nastanak ekološkog pokreta koji se nakon nekog vremena izborio i za svoje mjesto u parlamentu u vidu ekološke partije. U međuvremenu se stiglo do toga da se teme zaštite čovjekove okoline obrađuju u programima skoro svih partija, iako sa različitim intenzitetom.  

Time smo se dotakli dileme koja, čini se, označava svaku partijsku državu današnjice. Programski profil svih partija, posebno velikih partija koje se ne obraćaju samo specijalnoj grupi birača, postaje sve bljeđi. Izborne kampanje sadrže sve manje i manje informacija. Partije se sve više razlikuju samo u finesama, tako da zapravo nova postavka vlade i vodećih osoba postaje za birača glavni znak raspoznavanja pojedinih partija. Ovo sa sobom nosi izvjestan rizik. Jer, kad se partije svedu na to da se samo još bave patronatom nad službama i osvajanjem i osiguranjem političke moći - neovisno od političkih programa i sadržaja - onda će one za birača ostati bez kredibiliteta, a njihovo postojanje postaće neopravdano. Ukoliko ne bude programskih razlika nosioci službi biće u opasnosti da utonu u svakodnevnicu obavljanja političkih djelatnosti, te će izgubiti kontakt sa biračima.    

Nezainteresiranost za partije i umor koji se primjeti je posljedica svega pomentutog, što je još više pojačano pojedinim skandalima vezanim za financiranje partija. Na ovaj način se dolazi do depolitiziranja birača, odvraćanja birača od politike ili radikaliziranja, pa čak i okretanja birača ka ekstremističkim partijama. Samo ako partije posjeduju programe koji su odmjereni ka interesima njihovih članova i birača mogu izbjeći bavljenje patronatom nad službama, tj. raspodjelom pozicija i partijskim interesima. Neka interesna stranka može jako dobro obuhvatiti jedan dio stanovništva zastupajući njihove rigorozne interese. Međutim, ovakvoj partiji sigurno je oslabljena šansa da osvoji većinu, te da na taj način dobije i odgovornost za vođenje politike općeg blagostanja. Koncept jedne partije mora biti tako sveobuhvatan da joj uz pomoć tog koncepta uspije da postane "narodna partija" koja ima većinu, te u svim grupama stanovništva nailazi na odbravanje, a u smislu svog koncepta zastupa različite interese. Samo programatika koja stalno napreduje dozvoljava partiji da integrira najrazličitije snage pluralističkog društva, te da na osnovu svog programa razlikuje bitno od nebitnog. Parlament i vlada ne mogu uspješno provesti ovu integraciju, ako partije nisu najprije odradile svoj dio posla. Samo partija koja ima koncept za cjelinu predstavlja nešto više od puke koalicije različitih interesa koja se može kratko vrijeme održavati premijom učešća u vlasti. 

Velika društveno-politička alternativa, mogućnost revolucionarnih programa gotovo više da ne postoje u našem tehničko-naučnom svijetu, iako se uvijek iznova pojavljuje pokušaj ideološkog profiliranja i polariziranja partijskih programa. Kontinuirani demokratski razvoj moguć je u promjeni partija samo ako sve partije jednog sistema prihvataju osnovne vrijednosti. To, opet, ne znači da ne bi postojale različite političke koncepcije u zavisnosti od tradicije, načina razmišljanja, shvatanja života, i temperamenta političkih partija. Nikada prisila na stručnost unutar jednog društva nije tako velika da bi na jedno pitanje postojao samo jedan odgovor ili samo jedno rješenje problema. Ipak, u konkretnom političkom djelovanju prostor "za igru" pomalo je skučen u današnje doba. Partije si ni u kom slučaju ne smiju dozvoliti puko sljedbeništvo vodeće osobe, jer neka politička stvar mora stajati u izboru najmanje sa diskusijom. Sasvim je legitimno da partija pobjednica na izborima ili ona koja je osvojila većinu glasova postavi ljude na vodeće funkcije. Njene vođe onda postaju nosioci mandata, a prestaju biti partijski političari. To njih ne odvaja od partije ali im natura povećanu mjeru odgovornosti. Oni u svojoj službi moraju djelovati provodeći programske ciljeve svoje partije, zastupajući njene interese, ali i služeći cjelini. Da li će im to poći za rukom, to ovisi od njihovih kvaliteta kao vođa, ali i od snage kojom ih matična partija veže za sebe i od njenog programa i discipline. Koliko je teško biti istovremeno državnik i partijski čovjek, pokazuje i činjenica da je danas moguće iznjeti teret te funkcije samo uz pomoć partije i političkog vođstva koje je čvrsto vezano za matičnu partiju. Veza između funkcije u partiji i funkcije u državi oduzima političkim vođama glorificiranje nadpartijskog autoriteta i ograničava ih u njihovom samorazumjevanju. Istovremeno, socijalna i duhovna veza sa njihovom partijom daje im osnovu koju mogu prosljediti za vrijeme trajanja mandata. 

Demokratija se, zbog toga, može naći samo tamo gdje je pluralističko društvo politički aktivno kroz organizirane interese i gdje suvereni narod sam bira svoje političke koncepcije i vođe posredstvom političkih partija, čije je osnivanje slobodno i odgovara demokratskim principima. 

[iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokratiju. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]