(...) Demokratija (...) egzistira na borbi različitih mišljenja. Genaralno, demokratiji je u svim oblastima društvenog života - kako u porodici i u školi, tako i u nekom udruženju ili poduzeću - potrebna socijalna klima koja podržava i pospješuje javno diskutovanje o različitim stavovima i mišljenjima. Zastupanje sopstvenog mišljenja mora se podržavati jednako kao i pitanja Zašto? i Zbog čega?. Uredbe o kojima se ne smije diskutovati i koje nemaju svog osnova ni u kom slučaju ne smiju određivati djelovanje u demokratskom sistemu, nego to moraju biti razumni argumenti i djelovanje koje mora stalno stajati pod kritičkim okom javnosti (...). 

Sasvim je jasno da mora doći do ovakve rasprave. Opoziciji, na primjer, ne bi uopće koristilo kada bi kritiku vlade iznosila samo iza zatvorenih vrata. Njeni bi argumenti u tom slučaju ostajali bez utjecaja, jer opozicija vladu može staviti pod pritisak, samo ako javnom kritikom vlade djeluje na birača. Tek kada vladi prijeti odluka birača na izborima, ona uzima za ozbiljno kritiku opozicije, a birač može da se okuša u svojoj ulozi sudca i odluči između vlade i opozicije. Obzirom da je birač zapravo cilj obje partije - i opozicije i vlade - one moraju pronaći put do njega. Zbog toga je i preduslov za opoziciju slobodno zastupanje sopstvenih ubjeđenja.  S druge strane, opet, i vlada i vladajuća partija su prisiljene da radi održanja svojih pozicija u procesu obrazovanja javnog mišljenja sebe predstave što bolje, te da svoju sliku učine što vjerodostojnijom. 

Funkcija kontrole, kritike i sugeriranja nije prenijeta samo na parlamentarnu opoziciju, nego je zadatak cjelokupne javnosti u kojoj se odigrava proces obrazovanja javnog mišljenja. Javno u ovom kontekstu, prije svega, znači da svako može učestvovati u procesu obrazovanja javnog mišljenja i da se taj proces ne provodi ne nekim tajnim sastancima. Svako mora imati mogućnost pristupa i prikupljanja informacija, te davanja svog doprinosa procesu obrazovanja javnog mišljenja. S druge strane pojam "javno mišljanje" u sebi sadrži i upozorenje da se javno mišljenje tiče javnih, a ne privatnih stvari. Dakle, javno mišljenje se u najširem smislu bavi sa »res publica«. Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i udruženja građana, koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive, te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na proces obrazovanja javnog mišljenja. Na taj način oni zapravo i obrazuju javno mišljenje. Ali, obrirom da u pravilu u pluralističkom društvu uvijek postoje različita  mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mišljenju, već o javnim mišljenjima. 

Upravo u toj samostalnoj suprotnosti ka državnom aparatu ogleda se demokratska struktura javnosti koja je otvorena za svakog. U demokratiji svi imaju pravo na slobodno obrazovano mišljenje u oblasti politike. To se, da još jednom naglasimo, ne odnosi samo na privatno mišljenje, ono je više samo osnova za aktivno djelovanje u javnom mišljenju (...). 

Ovdje se vidi da je pravo na slobodno mišljenje i slobodno izražavanje mišljenja u vrlo uskoj vezi sa slobodom okupljanja i slobodom ujedinjavanja, kao i sa slobodom štampe i elektronskih medija. Ove slobode svoju političku težinu i zančenje dobivaju činjenicom da se bez njih ne bi moglo realizirati pravo slobodnog obrazovanja javnog mišljenja. Jer, pojedinac ne može ni u kom slučaju djelovati samo kao pojedinac, on u prvom redu ne može svom mišljenu dati neku težinu niti ga može izraziti, tzv. propagandom "od usta do usta". Njegovo mišljenje postaje političko, samo ako on iskoristi letke, novine, radio i televiziju da bi to svoje mišljenje obznanio široj javnosti. U modernim državama bez ovog instrumenta masovne komunikacije ne može se uopće voditi politička rasprava. Tako da individualno pravo da se učestvuje u procesu obrazovanja javnog mišljenja slijedi i nastojanje da se sredstva masovne komunikacije drže što dalje od državnog utjecaja. Vlada ne smije imati pravo da se umješa u obrazovanje programa na radiju ili televiziji, te da određuje sadržaje novina. Naravno, niko ne može spriječiti vladu da koristeći sredstva masovne komunikacije pokuša da učetvuje u procesu obrazovanja javnog mišljenja te da biračima predstavi svoje programe, ali, ona to može činiti samo kao ravnopravan partner sa ostalim partijama koje učestvuju u cjelokupnom procesu i ne smije imati nekakva posebna prava. Kada se vlada izjasni po nekom pitanju i opozicija uvijek mora imati šansu da da svoje mišljenje.

Abstinenciojom vlade od kontrole medija i zabranom cenzure sloboda medija nije u potpunosti zaganrantirana. Javne instance moraju osigurati da se u društvenoj oblasti ne razviju monopoli kontrole javnog mišljenja. Jer, ta opasnost je sasvim evidentna upotrebom modernih sredstava masovne komunikacije. Oni imaju mogućnost da dopru do velikog broja slušalaca, gledalaca i čitalaca, pri čemu nemaju svi jednak pristup ovim sredstvima masovne komunikacije. Jako je mali broj onih koji imaju potreban kapital da bi sami izdavali neke novine. (...) Tehnički razlozi su sve više upućivali na organiziranje izdavačkih kuća i time su jako ograničili različitost mišljenja koja je ranije bila zastupljenja u mnogobrojnoj štampi. 

Ovaj proces se teško može pokrenuti natrag. Dobre izdavačke kuće moraju imati određenu veličinu. Ali, zakonodavstvo mora spriječiti obrazovanje monopola, a tamo gdje monopol već postoji, mora se strogo kontrolirati. Država mora osigurati garantovanje različitosti i slobode mišljenja u novinskim redakcijama, te procesa odlučivanja putem statuta. (...) Srećom, novim postupcima u procesu štampanja i kopiranja broj regionalnih i lokalnih objavljivača postao je nešto veći, čime su se povećale i mogućnosti širenja različitih političkih informacija i komentara. Stoga je i povećanje broja kopir-automata političko pitanje prvog reda (...).  

Mnogo je teže spriječiti monopol u oblasti radija i televizije. Kapital i tehnički uslovi koji su potrebni za pokretanje ovih medija u svakom slučaju isključuju mogućnost da se svaka grupa putem etera ili televizijskog ekrana obrati slušateljstvu i gledateljstvu. Za to, na primjer, na tržištu štampanih medija postoji mnogo veća mogućnost. Zbog toga su za ovu oblast postavljeni posebni zakonsku uslovi koji propisuju da sva mišljenja koja zastupaju određene skupine prisutne u društvu moraju imati jednak pristup elektronskim medijima i mogućnost obraćanja javnosti. Upravo u oblasti elektronskih medija (radija i televizije) obrazovanje javnog mišljenja mora biti pluralističko, te se posebna pažnja mora obratiti na eventualno obrazovanje monopola nad ovim medijima od strane vladajuće grupe (...).   

Onaj ko želi ostvariti svoje pravo slobode mišljenja, mora imati šansu da prikupi informacije, koje su mu za to potrebne. Tek kad neko poznaje određeni problem, situaciju i sl., tek onda on može obrazovati svoje sopstveno mišljenje o datom. Onaj ko priznaje punoljetnog građanina kao suverenog nosioca državne vlasti i učesnika u obrazovanju javnog mišljenja, mora ga izvještavati o svim predstojećim poltičkim odlukama. To je druga strana slobode mišljenja i slobode štampe. O svim stvarima koje se tiču javnih interesa i koje građanin mora znati da bi mogao donijeti političku odluku baziranu na činjenicama, mora se diskutirati u javnosti.  

Šta je pri tome stvar javnoj interesa, a šta ne, to se nikada neće moći tačno definirati niti odrediti unaprijed. Ovdje se više radi o ukusu i samodisciplini novinara, nego o zakonskim odredbama. U svakom slučaju radi se o zloupotrebi gore pomenutog, ukoliko se neke stvari iz privatnog života nekog političara otkrivaju do pojedinosti. Za to postoje kazneno-pravne odredbe koje se tiču zaštite časti pojedinca i spriječavaju da privatan život javnih ličnosti postane jedini interes radija, televizije i štampe. Onaj ko polaže vrijednost na obimnu i opširnu informaciju, toleriraće i zloupotrebu slobode štampe koja se s vremena na vrijeme provodi. Treba se dobro promisliti prije nego se na ovakve slučajeve reagira propisivanjem cenzure, jer se time sasvim lako mogu uzdrmati osnovni principi slobode štampe. Jer, - kako piše Karl Jaspers – "neizvjesno je da li se u slobodi ostvaruje i istina. Ono što je izvjesno je da će pod cenzurom ona sigurno biti iskrivljenja". 

(...) Samo pod ovakvim uslovima može se obrazovati slobodno javno mišljenje, te mogu biti usvojene kritike, kontrole i sugestije. Samo unutar javnosti koja funkcionira, pojedinac može obrazovati svoje mišljenje na činjenicama i biti sposoban da odvaga i odluči o svom političkom izboru. Demokratija i slobodno javno diskutovanje o različitim mišljenjima su dvije strane iste medalje.  

(...) Mišljenja se još sasvim rijetko obrazuju spontano, mišljenja se prave. Vlada, partije i savezi bave se "javnim radom". Pliralističko društvo, stoga, poznaje mnoštvo različitih javnih mišljenja, koja su u pravilu kontroverzna. Onaj ko nastupi na taj način da pokušava prosljediti jedno javno mišljenje, te sa takvim nastupom pokuša propisati politici određena pravila, izlaže se sumnji da pominjanjem jednog javnog mišljenja pokušava svojim sopstvenim interesima dati određenu težinu i provesti samo njih. Tek u dijalogu kontroverznih mišljenja može doći do obrazovanja jednog zajedničkog javnog mišljenja. 

Politički pravci u pluralističkom društvu ne formiraju se u velikoj mjeri u toku javne diskusije, niti na njih pretjerano utječe jedinstveno javno mišljenje. Oni nastaju mnogo više kao serija kompromisa koji se postižu između društveno-političkih snaga. 

Parlament nije više skupština u kojoj diskutiraju pojedinci, te u toku te diskusije pokušavaju naći opće dobro za sve, kako je parlament vidjela nekadašnja građanske teorija, nego je on mnogo više posljednja instanca gdje se fiksiraju kompromisi postignuti u društveno-političkom životu i potrebe kompletnog društva (...). Danas nad javnošću ne vladaju više diskusije politički zainteresiranih individua, nego zvanična stanovišta vlade, partija i saveza. Međutim, mnogobrojne odluke se ne donose na tržištu ovih javnih izjava, nego se i prečesto donose iza zatvorenih vrata, tako da javnost ima šansu samo da još sazna o rezultatima ovakvih tajnih sjednica. Uprkos tome, ne smije se potcijeniti nerijetko veliki utjecaj pojedinih političara (...) ili značajnijih publicista i komentatora na obrazovanje javnog mišljenja. 

(...) Samo režim koji je podređen javnosti prihvata svoje građane kao punopravne. A obzirom na činjenicu da su partije i savezi danas nosioci javne moći i oni moraju biti prisiljeni na publicitet. Danas se ne može diskutovati samo na nivou birača i u parlamentu, nego prije svega unutar i između partija i saveza, građanskih inicijativa i socijalnih pokreta (...). Pred svjetlom javnosti neke stvari u partijama i savezima se odigravaju drugačije. Ipak, moderna demokratija se ne može ni u kom slučaju osigurati samo publicitetom.  

(...) Zbog toga je demokratiji, partijama i savezima potrebna javnost koja je svima dostupna, i u kojoj se obrazuje javno mišljenje. Ovdje radio, televizija i štampa imaju svoju centralnu ulogu u demokratiji, koju mogu ispuniti samo ako u svojim programima jasno objave javne kontroverze i mnogostrukost različitih mišljenja. U ovakvoj javnosti građanin stvara opće dobro, a demokratija pronalazi svoje temelje u narodu. Javnost je instrument koji omogućava kontrolu sve političke moći. Opće dobro, koje živi od principijelnog dogovora između javnih instanci odlučivanja i javnog mišljenja, na ovaj način pronalazi demokratsku osnovu na kojoj se može graditi slobodna i kontinuirana politika.

[iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokratiju. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]