Sljedeći tekst rasvjetljava obje osnovne varijante izbornog prava, imenuje njihove prednosti i mane i bavi se posljedicama koje izborno pravo ima na politički sistem. 

[Početak stranice]

Izborno pravo i demokratija

Uvod

(...) Pri praktičnoj provedbi izbora izgradila su se dva, u osnovi različita sistema: većinski izbor i proporcionalno reprezentativni izbor. Rijetko se još ovi sistemi upotrebljavaju/uporabljuju potpuno odvojeni (...), često ih se kombinira. Politička struktura jedne zemlje i izgradnja političke volje stoje pod jakim utjecajem uređenja izbornog prava, pošto je od izbornog prava ovisan kako unutarnjo/unutrašno-politički odnos u partiji, te međusobni odnos partija, tako i odnos vlade i parlamenta. Sa druge strane stoji i činjenica da određene tradicije, historijske/povijesne situacije, te društveni uslovi dozvoljavaju samo određene izborne sisteme. Ne može se svaki izborni sistem uvesti u neku zemlju po želji - proizvoljno. Onaj ko/tko manipulira izborima ne uzimajući u obzir datu socijalnu i političku strukturu, riskira da izbori izgube svoju osnovnu funkciju; ako narod ne prihvata i ne opravdava izborno pravo, onda postoji mogućnost da se ona vlast koju odabere većina od strane manjine ne smatra mjerodavnom i ne bude prihvaćena.  

[Početak stranice]

Izbor proporcionalne reprezentacije: Prednosti i mane 

Da politički stil i politička struktura jedne zajednice mogu stajati pod jakim uticajem/utjecajem izbornog prava pokazuje i kratko promatranje/posmatranje osnovnih razlika. Izbor proporcionalne reprezentacije počiva na principu da se sjedišta u parlamentu dijele proporcionalno podjeli glasova birača na pojedine partije na cjelokupnom izbornom području. Ako neka partija osvoji deset procenata glasova, ona dobija/dobiva deset procenata mandata. Tako parlament postaje politička fotografija različitih mišljenja birača. Svaka manjina i svaki političko-preogramski pravac je zastupljen i njihov glas se može čuti u parlamentu. Izbor proporcionalne reprezentacije dozvoljava da se relativno lako osnuju nove partije, jer za njihovog zastupnika u parlamentu dovoljno je da u svim izbornim jedinicama dobiju samo po nekoliko glasova, koji onda, sabrani zajedno, možda ipak čine jedan procenat i na taj način novoj partiji osiguravaju nekoliko mjesta u parlamentu. Relativno laka mogućnost osnivanja novih partija sa sobom sigurno nosi element koji oživljava politički život, ali i opasnost od razdvajanja partija i nastajanja malih interesnih grupa. Zbog toga izboru proporcionalne reprezentacije često odgovara slika parlamenta koja je podijeljena u veliki broj frakcija unutar parlamenta, iz kojeg nastaju koalicione vlade sa svim njima poznatim slabostima vodstva/vođstva i krizama. 

[Početak stranice]

Birač svojim glasom teško može uticati/utjecati na sastav vlade jer se partije u toku/tijekom izborne borbe ne vežu u koalicije. pošto se u koalicionoj vladi uspjesi pripisuju sebi i svojoj partiji, a neuspjesi opet koalicionom partneru. Za birača je teško da prepozna odgovorne, kako u pozitivnom, tako i u negativnom slučaju. Kandidati za parlament biraju se u sistemu izbora proporcionalne reprezentacije iz pokrajinskih ili okružnih parlamenata, a ne iz lokalnih gremija što partijskom vodstvu/vođstvu daje mogućnosti jačeg djelovanja. Birač tada ne bira pojedinačne osobe, nego svoj glas daje listi partija gdje su nabrojani kandidati po određenom redu. To znači da birač zapravo nema nekog određenog zastupnika u parlamentu iz svoje izborne jedinice, ali to opet ostavlja prostora partiji da pri pravljenju kandidatske liste obrati pozornost/pažnju kako na partiju samu, tako i na različite interese različitih slojeva birača. To, opet, interesnim savezima omogućava da stave svoje kandidate na listu uz obećanje da će podržati partiju. 

[Početak stranice]

Većinski izbor: Prednosti i mane

Suprotno izboru proporcionalne reprezentacije kod većinskog izbora cjelokupna izborna oblast dijeli se u onoliki broj izbornih jedinica koliki odgovara podjeli mjesta u parlamentu. Izabran je onaj koji u određenim izbornim jedinicama osvoji apsolutnu ili relativnu većinu glasova. To uspijeva u pravilu samo onim kandidatima koji se mogu pozvati na velike prtije koje djeluju regionalno. A te partije moraju po svaku cijenu izbjeći da zastupaju samo svoje lične/osobne interese. Oni se moraju obratiti na adrese što više interesnih grupša unutar stanovništava da bi mogle osvojiti većinu. Većinski izbor zbog toga u pravilu prisiljava partije da se u svom programu i praktičnom djelovanju ponašaju umjereno i izbjegavaju ekstreme.  

Historijski/Povijesno gledano većinski izbor i dvopartijski sistemi su usko povezani. Većinskim izbornim pravom ne može se postići dvopartijski sistem, ali se može održati i osigurati. U ovakvim slučajevima birač svojim glasom odlučuje između dva različita programa i dva različita vladina tima. Parlamentarni izbor ima tendenciju da postane izbor vlade. Pobjednički tim vlade ima šansu da se osloni na jaku podršku parlamentarne stabilne većine. Biraču je time lakše da pri sliedećem izboru pozove vladu na odgovornost, jer pri jasnom odnosu većina politički uspjesi ili neuspjesi se lako mogu pripisati odgovornima, a za vladu onda ne postoji mogućnost da krivicu - ukoliko se radi o neuspjehu - pripiše koalicionom partneru. Uticaj/Utjecaj birača na naobrazbu/obrazovanje vlade i moguće vodeće snage koje se oslanjaju na vladu apsolutne većine su prednosti dvopartijskog sistema stabiliziranog sistemom većinskog izbora. Osim toga ovaj sistem nudi jednu veoma usku vezu između parlamenta i birača, veže zastupnike za određeno područje i tako sprječava veliku distancu između birača i izabranih. Istovremeno najniža - lokalna partijska organizacija dobija/dobiva mogućnost sastavljanja kanidatske liste što je veoma poželjno u smislu unutarnje/unutrašnje demokratizacije partije same. 

[Početak stranice]

Ipak, mane sistema većinskog izbora se ne smiju zaboraviti. Sastavljanje liste kandidata sa lokalnog nivoa, zastupajući interese tog nivoa, često znači da se određene manjine i grupe stanovništva ne uzimaju u obzir. Tako je, na primjer, s obzirom na postojeće uvjete/uslove ženama i danas lakše da do parlamenta dođu uz pomoć kandidatske liste, nego da odmah odvoje većinu u jednoj cijeloj izbornoj jedinici. 

Pošto u jednoj izbornoj jedinici glasovi ovim izbornim sistemom pripadaju samo uspješnim kandidatima, mnoge grupe ostaju nezastupljene u parlamentu. Često se dešava da u sistemu većinskog izbora mala većina glasova osigura/priskrbi veliku reprezentaciju dotične partije u parlamentu. U Engleskoj je bilo slučajeva da su konzervativci sa većinom od 38,2% glasova u parlamentu imali preko 56% mjesta. S jedne strane se to povezuje sa podjelom izbornih krugova koji se ne mogu podijeliti tako da budu identične veličine, i čijom podjelom se uvijek postiže da jedna partija bude izuzetno oštećena,a druga dobije izuzetno veliki broj glasova. Ova "geometrija izbornih jedinica" otvara novo polje manipulacije izbora. Dalje, sistem većinskog izbora za manjine čini praktično nemogućim da imaju zastupnike u parlamentu, osim, ako u nekim izbornim jedinicama nisu tako jako zastupljene da čine većinu u tim izbornim jedinicama. Nastajanje nove partije je praktično nemoguće. A i stabilnost vlade sa apsolutnom većinom dovodi se u pitanje, ako kampanja partije završi "naglavačke". 

[Početak stranice]

Sistem većinskog izbora, koji funkcionira ima za pretpostavku otvoreno držanje obiju partija, koje jedna drugoj ne treba da predstavljaju principijelnu opoziciju. Inače bi promjena partije na vlasti značila i radikalnu promjenu cijele zajedice. Dalje, dvopartijski sistem koji je učvršćen sistemom većinskog izbora zahtijeva velik koncenzus u narodu. Osjećaj da se svi nalaze na istom brodu i sposobnost da se predstavnici protivničke partije ne promatraju/posmatraju kao neprijatelji mora biti proširena i kod stanovništva. U narodu koji je socijalno raštrkan i nije složan u osnovnim pitanjima povodom političkog suživota, sistem većinskog izbora bi vodio do negativnih efekata, jer bi promjena vlasti bila gotovo nemoguća bez velikih posljedica, manjine bi ostale nezastupljenje, te sve to ne bi vodilo umjerenijoj klimi , nego radikalizaciji i polarizaciji. U ovakvom slučaju najpreporučljivije bi bilo pokušati modificirati sistem proporcionalne reprezentacije (...). 

U principu je jako teško odlučiti koji sistem je demokratičan/demokratski. U ovisnosti od historijske/povijesne tradicije, postojećeg partijskog sistema i socijalnih odnosa unutar društva mora se odlučiti koji sistem je bolji. Dakle, ni za ovaj kamen temeljac demokracije/demokratije ne postoji opće važeći recept, nego postoje različite forme u kojima se demokratija ostvaruje i prema čijim mjerama se onda treba procjeniti da li maksimalno učešće birača na izborima istovremeno osigurava sposobnost izabranih da vladaju.  

[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Slika moderne demokracije/demokratije. Elementi slobodnog državnog poretka, Bonn 1990.]

[Početak stranice]