Osnovni elementi demokratičnog/demokratskog sistema (VI): Pravna država 

U Osnovnom kursu 1 vidjeli smo da vladar može "uključiti" vladin program, kada dobije baterije od svojih sugrađana.  

On ne može činiti ono što želi dok ima baterije, a za to vrijeme država donosi razne mjere. Tu se ubrajaju  raspodjela vlasti i posebno vezanje sve drževne vlasti za pravo i zakone, dakle pravna država, o kojoj je riječ u sljedećem tekstu: 

Sljedeći tekst bavi se temom "Osnovna prava i demokratija":

Osnovna prava stoje u vrlo napetom odnosu sa demokracijom, ako ograničavaju suverenitet naroda. Osnovna prava markiraju granice državne moći iako ona proizilazi iz naroda. Prvobitno zamišljena kao prava za zaštitu građanina od vladara (kralja, kneza), osnovna prava danas sadrže i imovinska i socijalna prava. Demokratija se ne može zamisliti bez osnovnih prava. [Opširnije informacije o temi Osnovna i ljudska prava naći ćete u Tematskom kompleksu Ljudska prava u ovom obrazovnom serveru.]

[Početak stranice]

---

Pravna država: Vezanje sve državne vlasti za zakone i pravo

Šta znači "pravna država"?

Slobodna demokratija koja odobrava učešće građana u političkom odlučivanju mora imati pravno - državno uređenje. Demokratija i pravna država čine neodvojivu cjelinu. Pod pravnom državom treba razumjeti sve one principe i postupke koji osiguravaju slobodu pojedinca i njegovo učešće u političkom životu. Pravna država predstavlja suprotnost policijskoj državi, odnosno državi u kojoj vlada samovolja. U takvim sistemima pojedinac živi stalno kontroliran "odozgo" i pod prijetnjom od upada u njegov život od strane dobro kontroliranog aparata državne sigurnosti. Čovjek se u svemu osjeća kontroliranim, te osjeća veliko nepovjerenje prema sebi, čime je zatrovan suživot ljudi. Uprkos svom oprezu i pokušajima građani se ne mogu otrgnuti čvrstoj ruci države. Onome ko/tko se bori protiv takvog stanja prijeti hapšenje ili šikaniranje, gubitak radnog mjesta ili čak smještanje u zatvor, a da za to ne može zahtijevati pravni sudski proces. A kad se on izvede pred suca, onda on prema njemu nastupa kao funkcioner vladajuće partije, pošto nema neovisnosti sudstva. Jurisdiktivna vlast je u ovakvim sistemima samo jedna od organizacionih tehnika da bi se "materijal - ljudi" učinio "obradivim". Tako da obični građanin nikad ne zna da li je već zapeo za oko vladajućim strukturama i samo ova nesigurnost je dovoljna za njega da se osjeća ovisnim i neslobodnim. Pored toga čini se da pravo u privatnoj oblasti funkcionira - jer se i u dikaturama kažnjavaju lopavi ili oni koji naprave neki saobraćajni prekršaj. Ali, čovjek se ne može osloniti samo na to. Jer svi pravni propisi mogu se opozvati, a diktator ili državna partija određuju šta je pravilno, a šta ne. 

[Početek stranice]        [Natrag na pregled]

Vezanje za pravo i zakone 

U demokratičnoj/demokratskoj pravnoj državi za pravo i zakone vezani su i oni koji podjeduju državnu vlast. Pred zakonima i pravom su svi jednaki. Svako/Svatko može provesti svoje pravo, čak i nasuprot valdajućih političara iako mu ovo političke instance žele osporiti. Ovo posebno važi za pravo razvijanja sopstvene ličnosti. Prvenstveni smisao pravne države je da su ova prava osigurana i da to tako i ostane. Zbog toga pravna država ograničava djelatnost države u korist slobode građana. Državni organi mogu djelovai samo onda ako im je data nadležnost takvog postupka. Oni se ne mogu staviti van zakona i sopstvenih oblasti. Ustav ili zakoni moraju biti prenosivi i primjenljivi i na njih. Samim tim je pravna država uvijek ustavna i zakonska država. Vezivanje države za pravo i zakone osigurava slobodu građanina, koju se smije povrijediti samo pod zakonskim ovlaštenjima.  Ovakvo djelovanje može formalno odobriti narodno zastupništvo u tijeku/toku ustavnog i formalnog zakonskog postupka. O održanju toga brine neovisna pravda. Tako da su raspodjela vlasti i pravna država neodvojive jedna od druge.  

Ali ono što je važilo za raspodjelu vlasti važi u jednakoj mjeri i za pravnu državu. Ona se ni u kom slučaju ne smije razumijeti kao institucija za kontrolu i ograničenje države. Kako raspodjela vlasti državu za običnog građanina čini preglednijom i olakšava mu pristup državnoj vlasti, tako i pravna država državi daje mjeru i formu, čime se građaninu omogućava da pretpostavi kakvo će biti djelovanje države u određenim postupcima, te da svoje ponašanje usmjeri, odnosno koordinira sa očekivanim djelovanjem. Tek u uređenju koje je regulirano ustavom i zakonima pojedinac može djelovati u skladu sa sopstvenim odlukama, te tako imati uticaja/utjecaja na politički suživot zajednice.  

Oba cilja, omogućavanje demokratičnih/demokratskih aktivnosti i osiguranje osnovnih prava leže u osnovnim intencijama pravne države. Uvijek se mora obratiti pažnja na oba aspekta ako se želi objasniti zasnivanje pravno-državnih postupaka, što se može sročiti u četiri osnovna principa.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Osnovni principi

Neovisnost pravde

Državno-pravni ustav jedne zajednice počiva prije svega na institucionalnoj neovisnosti jurisdiktivne vlasti. U odnosu ove vlasti prema drugima mora zaista vladati striktna podjela. Egzekutivi i legislativi mora biti oduzeto pravo da se petljaju u djelatnosti sudaca, a još više pravo da suce stavljaju pod pritisak. Personalna neovisnost za suca znači da on ne može biti protiv svoje volje udaljen iz službe ili zamijenjen. Samo u slučajevima kršenja prava ili lične korumpiranosti sudac se po osnovu posebnog odvojenog sudskog postupka može razriješiti dužnosti. Stručna neovisnost sucu garantira da on u svom djelovanju ni u kom slučaju nije podređen bilo kakvim usmjeravanjima "odozgo". On mora služiti zakonu i pravu, svoje odluke mora donositi u skladu sa zakonom i pravom bez da  mu državni tužioci ili vlada ili neki viši sud propisuju kako treba da glase njegove odluke. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Monopol jurisdiktivne vlasti

Tek kada je osigurano da suci imaju monopol nad jurisdiktivnom vlašću, tek onda neovisnost suca može voditi u neovisnost jurisdiktivne vlasti. Jer, oslobađanje nekoga nakon sudskog procese i ne vrijedi toliko ako se desi da onoga koga je sudac oslobodio može uhapsiti i zatvoriti policija, što se više puta dešavalo u doba Hitlerove vladavine, ali i na drugim mjestima, pa se čak dešava i danas. Praktično, time vlada sebi organizira sopstvenu jurisdiktivnu vlast pored pravde. U pravnoj državi svako kršenje slobode i zadiranje u privatnu sferu povlači za sobom oštre mjere. Zbog toga država koja funkcionira na osnovama pravne države poznaje samo sudska ovlaštenja za hapšenje ili pretraživanje nečijeg stana, a samim tim pravna država osigurava za svakog optuženog pravo sudskog saslušanja.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Razvoj pravne države

U osnovi moderne pravne države leži opće životno iskustvo, da niko ne može suditi u stvari koja se tiče njega samog. Zbog toga još od starih vremena konfliktne partije pokušavaju svoj konflikt iznijeti pred neutralnu instancu. To, prije svega, važi za suprotnosti između vlade i onih kojima se vlada. Historijski/Povijesno gledano neovisnost sudaca i monopol nad jurisdiktivnom vlašću bio je jedan od prvih zahtjeva kojim su se bavili potlačeni u nastojanju osiguranja vlastite slobode nasuprot pokušaja knezova da naprave sud ovisan od njih samih. U ovoj raspravi pronađene su osnove današnje pravne države. Najstariji dokumenti engleskog Ustavnog suda ne govore slučajno o stalno obnavljanoj potvrdi prava na slobodu svih slojeva i njeno osiguranje sa  "rule of law". Neovisna djelatnost suca u obavljanju vladavine prava mora biti zagarantirana nasuprot apsolutističkoj vladavini kralja. Ovom cilju služila je i Magna Charta Libertatum iz 1215. a onda prije svega Habeas Corpus Act iz 1679., dokument koji de propisivao obavezu izvođenja uhapšenika pred sud unutar određenog roka. 

[Početak stranice]         [Natrag na prelgled]

Osiguranje prava

Ipak, sa neovisnošću sudaca opisana je samo jedna pretpostavka pravne države. Jednako kao na neovisnosti sudaca država počiva na općem principu da je sveukupna djelatnost države mjerljiva, te da se može predvidjeti. Pravna sigurnost može egzistirati samo tamo gdje građanin sa sigurnošću zna šta država sama može ili smije da uradi, odnosno šta je propisano i dozvoljeno. Ovdje spada i osnovni princip pravne države koji kaže da niko/nitko ne može biti osuđen ili kažnjen bez zakonske osnove — nulla poena sine lege — i fundamentalna zabrana koja je isto tako jedan od osnovnih principa, zabrana postojanja povratnih zakona. Pored zabrane povratnih zakona tu stupa na snagu i obaveza jasnoće zakona. "Gumeni" paragrafi su neodrživi u pravnoj državi, pošto oni uništavaju pravnu sigurnost.

Potrebe pravne države zbog toga zahtjevaju izvjestan oprez nasuprot tzv. neodređenih pravnih pojmova. Istina, neće doći do usvajanja zakona ako on nije zasnovan na jasnom odnosu prema pojmovima kao što su "vjernost i vjera" ili "dobri običaji", ali, na žalost, poznat je pojam koji ovdje spada "zdravi osjećaj naroda", koji je bio korišten u nacionaliističkoj jurisdiktivnoj vlast, te pokazuje kako nezdravu ulogu može igrati nejasno izrečen pojam, te koliko prostora on ostavlja samovolji pravde. Zakonodavstvo koje se obvezalo/obavezalo pravnoj državi pokušat će zbog toga uvijek pronaći neophodnu jasnoću u formuliranju zakonskih propisa. Za ljubav te jasnoće nerijetko se dešava da se mora odstupiti od kratkih formulacija i napisati dodatno objašnjenje jer se kratkim formulacijama ponekad ne postiže željena jasnoća. Samo na taj način može se održati pravna sigurnost. A demokratična/demokratska država koja svojim građanima želi obezbijediti maksimum slobode djelovanja ne smije zaboraviti na pravnu sigurnost.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Legalnost uprave

Mjerljivost i predvidivost svih državnih djelovanja kao elementarna pretpostavka pravne države zahtjevaju vezanje vlade i uprave za zakone. Svaki državni akt mora se oslanjati na neki zakon, koji opet mora biti legitimiran. Princip jurisdikcije uprave kaže da uprava smije djelovati samo u onim okvirima koje joj je odobrila većina. To naravno ne znači da  se prije svakog akta uprave mora donijeti zakon. Šta će jedan gradonačelnik ili direktor općinske uprave uraditi u svojoj općini, ili šta će za svoje štićenike učiniti predstojnik službe za zaštitu maloljetnika koji ima mnogo mašte, to ne propisuje ni jedan zakon. Ali okvir zakonskih ovlaštenja i nadležnosti mora biti propisan u svakoj akciji. Pravna država ne isključuje stvaralačku snagu samoodgovornosti uprave. Ipak, u slučaju kolizije prednost imaju zakoni, a ne individualna dinamika. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Jurisdikcija uprave  

Princip jurisdikcije uprave zahtijeva stalni dokaz da se pravo drži zakona. Ovaj kontrolni zadatak Montesquieu je prvenstveno pripisao parlamentu. Ipak, vrlo brzo se pokazalo da je mnogo djelotvornija kontrola pravde. Jako širenje uprave u modernoj socijalnoj državi zahtjevalo je sve jače uređenje i osamostaljenje jurisdikcije uprave. Njoj se može obratiti svaki građanin koji smatra da je jedan od akata uprave protupravan sa svojim prigovorom, te tako prouzrokovati preispitivanje akta (...). Smisao obakvog uređenja je da sama mogućnost preispitivanja lako donešene odluke pred sudom sprečava službenike u takvom djelovanju. Ukoliko ipak dođe do takvih odluka i uloženih žalbi, produkt su mnogostruki procesi koji često jako dugo traju, jer kao i u normalnoj jurisdikciji mogu se provući kroz tri instance. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Problemi pravne države

Ovakav razvoj moderne pravne države često je krtikovan sa riječjima: "država pravnog puta". Time se htjela naglasiti teškoća i kompliciranost pravno-državnih načina vođenja postupka, koja je - kako je rečeno - širom otvarala vrata trčkaranju tamo-ovamo, a istovremeno uticala/utjecala na smanjenu spremnost službenika u donošenju odluka. Ove kritike se moraju prihvatiti ozbiljno, jer one jesno očitavaju granice i troškove pravne države: Sudačka kontrola upravnog djelovanja odnosi se u pravilu na kontrolu propisanih  pravila u postupku i nadležnosti. Pridržavanje roka, učešće svih sudionaika ili uzimanje u obzir drugih formalnih pravila je prije svega sudski postupak , dok se pravi elementi postojećeg slučaja povodom zloupotrebe/zlouporabe položaja moraju ispitati. U mnogim procesima protiv školskih odluka uvijek je uzimana u obzir pedagoška sloboda učitelja u procjenjivanju onoga što je učinio njegov učenik, te je kontrolirano normalno djelovanje,  posjedovanje ocenjivačkog pravilnika, pravovremeno davanje školske zadaće, ili dokaz kako je učitelj došao do svoje procjene. Česta sklonost roditelja u posljednje vrijeme da se žale zbog ocjena u školi svog djeteta te da tu žalbu ulože i tako je učine pravnim postupkom, vodi ka formaliziranju školskih ocjena i često je pedagoški kontraproduktivna, ali to je neophodna cijena za to da sve državne odluke - pa čak i školske ocjene koje odlučuju o šansama djeteta u kasnijem životu - podliježu sudačkoj kontroli. 

Država pravnog puta i presude, čini se, vladaju i parničnim postupkom protiv gradnje aerodroma, atomske centrale, autoputa, deponija smeća ili industrijskih oblasti. Oni u mnogo slučajeva znače pravno razvlačenje postupaka, jer imaju ili gravirajuće šanse za uspjeh ili su već propali. Pri tom se ne smije zaboraviti da su ovakvi procesi često povezani sa izuzetno visokim troškovima, tako da "obični" čovjek ako si nije mogao priuštiti dobrog advokata, a njegov zahtjev nije bio sasvim jednoznačan, vrlo brzo sjedi bez igdje ičega. Svakako da dikatorska država može djelovati brže i svrsishodnije. Kad takva država želi da gradi ulice nema zamajavanja teškim i iscrpljujućim sudskim postupcima u kojima se treba odrediti odšteta za one koj posjeduju zemlju kuda će ulica proći. Ali, upravo ova velika efektivnost ponekad sadrži najveću opasnost za slobodu građana. Ko/Tko nausprot tome uživa zaštitu pravne države i želi slobode i jednakost osigurane tom zaštitom, mora živjeti sa mogućnostima zlouporabe/zloupotrebe državne vlasti i platiti cijenu stavljanja našeg svakodnevnog života pred sud. Zbog toga ne smije da se kaže: "Pravnu državu teba uikinuti", nego: "Treba sniziti troškove pravne države".

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Jurisdikcija ustava

Pravna država za ljubav demokracije/demokratije propisuje cijelu lepezu načina vođenja postupaka i mogućnosti kontrole, koji javnim instancama daju mjeru i formu. Ona politiku veže za zakon i pravo, svako državno izražavanje vlasti podliježe sudskoj kontroli, te time osigurava slobodu građana. Država sve pomenute ne prisiljava na pokoravanje nego počiva na njihovoj saradnji/suradnji. To za vladu i upravu ponekad zna biti neugodno, ali komplicirani postupci moderne pravne države ne smiju se odbijati i diskreditirati, čak ni kada - kako je Tocqueville pisao — "ljudi koji žive u demokratičnom/demokratskom dobu ... ne vide korist formi, te ih prihvataju instiktivno cijeneći ih manje... Te forme bude u njima nepoštivanje, nerijetko ih mrze. Pošto su naviknuti na uživanje, strastveno se okome na svaki predmet koji iole smeta i koji im donosi čak i najmanja odstupanja. Ovakvo držanje koje oni prenose i na politički život, čini da se drže normi koje im u svakodnevnom životu toliko smetaju. Upravo to, što ljudi u demokraciji smatraju manom formi, čini je tako korisnom za slobodu, što je njena osnovna zasluga, čini je sposobnom da bude granica između jakih i slabih, da istupi između vlade i onih koji su pod njom, da jednog zadrži, a drugom da vremena da razmisli. Forme su sve potrebnije i važnije, što je suveren, jači, a oni pod njim slabiji i nezainteresovaniji. Tako da demokratični narodi po svojoj prirodi trebaju jače forme nego ostali."  

Ipak, bila bi greška kada bi se pravnu državu htjelo definirati samo sa osnova njenih principa i pravila. Jer, legalnost uprave ostaje zaista samo princip dok god zakonodavac sa svoje strane može vladati neoganičeno i kako mu je volja. Tada bi bilo zamislivo da se formalno pravno usvojenim zakonom ukinu osnovna prava i principi kao što je to bio slučaj sa zakonom iz 1933. Time bi svaka sigirnost pravne države bila ukinuta. Zbog toga se moguća zloupotreba/zlouporaba legislative u obavljanju svojih zadataka mora spriječiti mjerama koje su definirane u ustavu. Ona treba da bude vezana za osnovne vrijednosti ustava. O održanju te i takve djelatnosti brine se jurisdiktivnost ustava. Zbog toga ona predstavlja unutrašnje/unutarnje jezgro svake pravne države. Njeno postojanje pokazuje da  se na polje političkih odluka mora uticati/utjecati i to da taj uticaj/utjecaj mora da vrši zajednica. Ali i veza zakonodavaca za Ustav pod kontrolom Ustavnog suda formalna je do momenta kada zakonodavna vlast koja je u stanju promijeniti Ustav - uvijek dvotrećinska većina - po osnovu svojih nadležnosti promijeni Ustav i time ukine osnovna prava i slobode građanina, što je formalno i u stanju da učini. 

[Počatak stranice]        [Natrag na pregled]

Suverenitet naroda i pravna država

Ko/Tko u pravnoj državi vidi više od formalnog postupka, ko/tko pravnu državu promatra/posmatra kao sadržajnu veličinu, kao državu pravednosti i slobode i njega zakonodavna vlast, a samim tim i suveren moraju vezati za osnovne vrijednosti svakog ustavnog uređanja, i to onoliko koliko je to u njihovoj moći. dalje, i većina mora naći svoje granice. Dinamičnom principu, koji kaže da treba da važi volja naroda, te demokratičnoj osnovi većinskog odlučivanja dodaje se u razmišljanjima pravne države i jedan statički princip putem kojeg je omogućeno ostvarenje slobode pojedinca i zaštite manjine, a samim tim i ispunjena demokratija. U pravnoj državi je dokumentirano da je demokratija zasnovana na zajedničkom ubjeđenju i odobravanju svih građana pri poširivanju i očuvanju osnovnih prava. Samo na taj način ona može trajno biti osigurana. 

[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz moderne demokracije/demokratije. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja,  Bonn 1990.]

[Početak stranice]