Opozicija: Politička alternativa

Vlada i opozicija

Da je vlada demokracije/demokratije u vođenju unutrašnje/unutarnje i vanjske politike uvijek vlada partije, to se ne može primijetiti nigdje tako dobro kao u postojanju parlamentarne opozicije, koja istupa protiv većinske vlade u parlamentu. Tek vlada i opozicija zajedno čine u normalnom slučaju cjelokupnost političkih snaga jedne nacije. Opozicija je - rečeno je s pravom - pored vlade drugi pokretač politike. Postojanje opozicije sprječava da se vladajuća partija identificira sa državom, da postane državna partija i da svoje interpretacije općeg dobra proglasi jedinim važećim i apsolutnim. 

Dva osnovna ubjeđenja koja spadaju u osnovne elemente demokratičnog/demokratskog državnog uređenja odgojila su instituciju parlamentarne opozicije. Tu je najprije ubjeđenje da demokratija dobija/dobiva na dinamici uz pomoć socijalnih i političkih konflikata. Tek u stalnoj borbi mišljenja  dolazi se do političkih tačaka uz čiju pomoć se mogu riješiti nastali problemi (...). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Opozicija kao suprotna vlast

Opozicija koju je demokratija omogućila i koju smatra neophodnom zasniva se na osnovnim iskustvima političkog života.  Ko/Tko smatra da postoji principijelna opasnost od zlouporabe/zloupotrebe neograničene moći, mora vidjeti opasnosti i u demokratiji koje treba presresti sistematičnom kontrolom vlasti. Ona sila koja ima najviše uticaja/utjecaja i koja je najvažnija u kontroliranju državne vlasti je parlamentarna opozicija. Po pretpostavkama anglosaksonskog parlamentarnog teoretičara 18. vijeka, zapravo pronalazača parlamentarne opozicije, vlada i opozicija razlikuju se i po stalnoj tenziji između onoga ko/tko posjeduje vlast i onoga ko/tko je ne posjeduje. Demon moći opasan je samo za vladu, za onoga ko/tko je posjeduje, jer sa sobom nosi opasnost korupcije. Spriječiti ovakav razvoj - zadatak je opozicije. Institucionaliziranjem opozicije treba da bude osigurana sloboda, tako što će se priroda čovjeka, posebno priroda čovjeka koji je na vlasti spriječiti da krene putom/putem koji bi slobodu odveo u anarhiju ili u despotiju.    

Ideja parlamentarne opozicije zbog toga predstavlja pokušaj de se prevaziđu nedostaci čovjeka, te da se zajednici istovremeno osigura činjenica i kritika, djelo i ocjena. Opozicija sa svoje strane preuzima jednu ulogu političkog vodstva/vođstva, što je u Engleskoj izraženo državnim plaćama za opoziciju i titulom "Her Majesty's Opposition". S pravom je Institucionalizacija ograničenja moći u parlamentarnom režimu stvaranjem opozicije nazvana "nejsretniji pronalazak ne previše bogatog inventara političkih institucija" (Otto Kirchheimer).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Opozicija kao alternativa

Sigurno nije slučaj da se ideja opozicije razvila u Engleskoj, zemlji klasičnog dvopartijskog sistema. Jer u dvopartijskom sistemu igra između vlade i vladajuće partije s jedne strane, te opozicione partije s druge strane može izuzetno dobro da funkcionira. Opozicija u ovakvom sistemu u pravilu nema šansu da smijeni vladu za vrijeme legislativnog perioda, dok god se vlada može sa sigurnošću osloniti na većinu svoje sopstvene partije. Ali, to ne sužava političke mogućnosti opozicije. Ona na vladu djeluje dovoljno već i samom činjenicom da u slučaju neuspjeha vlade ona se na sljedećim izborima sprema da bude izabrana umjesto vlade. Zbog toga ona u parlamentu kritizira mjere vlade i predstavlja bolji program da bi osvjedočila birače da će oni napraviti dobro samima sebi, ako što je prije moguće izaberu novu vladu. A mogućnost da ona (opozicija) pri slijedećem izboru zaista dođe na vlast pokreće opoziciju da u kritiziranju vlade zaista bude oštra. Vlada s druge strane mora, također, boriti za povjerenje birača. Kritika opozicije u parlamentu prisiljava vladu na odgovor, tj. na postavljanje novog težišta svoje politike. Nerijetko se dešava da vlada pod pritiskom argumentirane kritike opozicije promijeni svoje pozicije. Često se dešava da vlada iskoristivši kritiku opozicije i promijenivši svoje pozicije dobra djela koja iz toga proizilaze pripiše sebi, na veliko nezadovoljstvo opozicije, ali se time istovremeno postiže bolje stanje za zajednicu. Sve ovo se dešava pred očima birača, koji kao suci treba svakih četiri ili pet godina da donesu odluku ko/tko je pobijedio u igri između opozicije i vlade. Da bi im se dao materijal za takvu odluku govori iz parlamenta se često namjerno, ali i s pravom prenose u javnosti. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Kontrolna funkcija opozicije

I svakodnevni politički posao opozicije u parlamentu je od velikog značaja. Pošto je vlada proizašla iz partije koja u parlamentu ima većinu ili iz koalicionih partija, te partije imaju jako malo razloga i volje da strogo kontroliraju vladu (egzekutivnu vlast), tu funkciju mora preuzeti opozicija, a jedino u predsjedničkom sistemu kakav je u Sjedinjenim Američkim Državama tu funkciju preuzima cjelokupan parlament. Jer stvarna linija razdvajanja u parlamentarnim sistemima ne razdvaja vladu i parlament, egzekutivu i legislativu, nego ona razdvaja vladu, vladajuću partiju ili koaliciju na jednoj i opozicione partije na drugoj strani. Klasična raspodjela vlasti zamijenjena je "vitalnom raspodjelom vlasti", o čemu će još detaljnije biti riječi. Kontrolne mogućnosti opozicije se ne smiju precijeniti. Samo rijetko opoziciji uspijeva da na svoju stranu pridobije poptrebnu većinu koja će glsovati/glasati protiv vlade. Ali, već sama javna kritika ili prijetnja zbog nekog stanja može jako djelovati.   

Parlamentarna opozicija ima direktan uticaj/utjecaj na zakonodavstvo. Promjene Ustava u pravilu ovise od odobravanja opozicije. Ali, i u normalnom zakonodavstvu opoziciji uspijeva da uz pomoć jednog krila vladajuće partije bitno promijeni nacrte zakona vladajuće partije. Ona (opozicija) onda preuzima ulogu advokata za interese onih na koje vlada nije obratila ili nije obratila dovoljnu pozornost/pažnju, te osigurava slobodnu i opširnu diskusiju o nastalim zakonodavnim problemima. Čak je moguće da opozicija pomogne vladi koja naiđe na otpor sopstvene partije jer je predložila neke promjene do kojih je došla prateći kritike opozicije. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Da bi zaista mogla djelovati opoziciji su potrebna određena parlamentarna prava. Ona mora biti osigurana pred trikovima većine oko poslovnika, i mora imati dovoljno prostora da u parlamentu može predstaviti svoju kritiku vlade, dobiti podatke i iznijeti svoje prijedloge. Prije svega, u izbornoj kampanji opozicija mora imati iste šanse kao vladajuća partija, jednak pristup štampi, radiju i televiziji, te mora slobodno izražavati svoje ciljeve u javnosti. 

Međutim, pravna zaštita jednakosti šansi i djelotvorna zaštita određena za manjinu u parlamentu same nisu dovoljne da bi osigurale jednako prostora kako vladajućoj partiji, tako i opoziciji. Obje moraju poštivati "fair play" koji je vježban u dugoj tradiciji demokratičnog/demokratskog društva, te moraju imati respekt za osnove političkog stila i demokratičnog/demokratskog postupka (...).

Mora se paziti da se ne uspostavi određeni model suprotnosti između vlade i opozicije. Engleski model se ne može prenijeti na svaki partijski sistem i sistem vlade. I u višepartijskim sistemima može postojati mogućnost institucionalizirane alternative i parlamentarne opozicije kao koalicije vlade i kaoalicije unutar drugih parlamentarnih grupa. Međutim, ovdje jako rijetko dolazi do čiste podjele, te je stoga u višepartijskim sistemima teško povući jasnu liniju između fronta vlade i opozicije (...). 

U državama sa dvopartijskim ili dvogrupnim sistemom partija - gdje velika vladajuća partija sa još nekoliko manjuih stoji nasuprot opozicione partije ili grupe opozicionih partija - proces promjene vlade je danas veoma otežan. Klupe opozicije su postajale sve tvrđe i tvrđe. U osnovi mora se jako paziti da se šanse opozicije u današnjim demokratičnim državama ne procijene potpuno neumjereno i pogrešno. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Problemi opozicije

Ranije je važila rečenica - Postati vlada. Ko/Tko je sjedio u opoziciji težio je ka ovom procesu postajanja vladom. Danas se čini da preuzimanje odgovornosti vlade ima sasvim druge konsekvence. Mogućnost, da opozicija dođe na vlast postala je manja. Uzroci za to leže u mogućnostima vladajućih partija da u pronalasku različitih interesa osiguraju svoje pozicije i za sljedeće izbore (...). Izborni program nije odlučujuća pretpostavka za dobijanje većine na izborima, nego zadovoljavanje interesa birača i ispunjavanje njihovih želja, pa čak i dijeljenje predizbornih poklona. Ovo je jedna od slabosti parlamentarnog sistema. Njegovi kritičari sumnjaju da unutar njega postoji još dovoljno dimanike i šansi da bi se odigrala promjena vlasti. Oni stoga zahtijevaju osnovnu promjenu socijalnih preduvjeta/preduslova političkog uređenja da bi se osigurala ista šansa uspona za sve. Anglo-saksonski primjeri (...) još uvijek pokazuju da je promjena vlasti moguća unutar postojećih društvenih odnosa. Ali, oprez je na mjestu: Postoji doza opasnosti za demokratične/demokratske sisteme ukoliko se ne osigura živa javna razmjena mišljenja. 

Veliki broj interesnih saveza može se priključiti opozicionim partijama, ukoliko vlada zapostavlja bitna strujanja unutar socijalnih grupa ili zapostavlja javno mišljenje. Ako vladajuća partija pokaže nedostatak dinamike za promjene, opozicija dobija/dobiva više šansi unutar postojećeg uređenja. 

Sa druge strane uzimanje u obzir grupnih interesa prisiljava opoziciju da uvijek traži saradnju/suradnju sa vladom da bi na taj način mogla učiniti nešto za svoju klijentelu. To često ima za posljedicu da opozicija naglašava zajedničko, a zapostavlja kontrolu. U društvu u kojem je građanin primarno zainteresiran za svoju socijalnu sigurnost, ovaj trend se mora držati neodoljivim. Šansa sudjelovanja/učešća postaje važnoja od tereta opozicije. 

Ovdje dolazi još nešto. Kompliciranost zakonodavnih sadržaja zahtjeva obimno znanje i poznavanje činjenica, te prvorazredne informacije. Vladajuća partija sve to vrlo lako može nabaviti preko državne birokracije. A opozicija u pravilu nema pristupa državnoj birokraciji. Zbog toga je ona u još težoj poziciji da razvije nacrte zakona ili da predloži alternative na nacrte koje je razvila vlada (...).

[Početak stranice]         [Natrag na pregled]

Građanske inicijative i novi socijalni pokreti

Nastajanjem građanskih inicijativa i novih socijalnih pokreta (...) društvo opozicije na zapadu doživjelo je novo intenziviranje. U mnogim slučajavima ovi pokreti su nastali u protestu protiv vlade i parlamentarne opozicije, jer njihove pozicije nisu smatrane primjerenim postojećem partijskom sistemu. Ali feleksibilnost parlamentarne forme vladavine karakterizira da je ona bila u stanju da te pokrete integrira u političke sisteme (...). Feministički pokret prisilio je partije - bile one u vladi ili u opoziciji - da načine izvjesne korekture u svojim programima, te da promijene personalnu politiku, jer je sve više žena agiralo politički samosvjesno, s pravom dovelo u pitanje dominaciju muškaraca u političkoj areni, te odvagalo težinu ženskih biračkih glasova adekvatno demokratičnim/demokratskim principima. Građanske inicijative koje djeluju lokalno ili regionalnio uglavnom rade kao opozicija izvršnim snagama koje na lokalnom nivou provode gradnju preko regionalnih saobraćajnica, aerodroma, deponija za smeće. Stanovnici na lokalnom nivou kojih se to tiče organiziraju svoj otpor protiv ovakvih parlamentarnih odluka i planiranja. Time oni pokreću konflikte koji inače leže na frontovima partija, te tako dovode novi opozicioni element u igru, koji je posebno teško integrirati partijama koje su angažirane na državnom nivou.  

"Predparlamentarna" opozicija lokalnih građanskih inicijativa ispunjava predparlamentarni prostor koji u modernoj politici postaje sve kompliciraniji, sa njenim najrazličitijim dejstvima, te tako ima važnu funkciju. Ona omogućava onima kojih se određene odluke tiču na lokalnom nivou da budu saslušani. A isto ovo važi sa našto drukčijim/drugačijim akcentima za socijalne pokrete, koji se kose sa običnim interesnim savezima. 

U građanskim inicijativama i socijalnim pokretima često se artikulira i osnovni demokratski zahtjev za višim i djelotvornijim učešćem građana u politici. To se na adresu vlade i parlamentarne opozicije odrazilo kao jedna vrlo djelotvorna provokacija. U zahtjevima koji su ponakad utopjiski i radikalno-demokratski postavlja se sa velikom ozbiljnošću pitanje o elementima koji doista leže u srcu demokratičnih/demokratskih sistema. Ukoliko vladi i parlamentarnoj opoziciji uspije da se dobro nose sa ovim provokacijama, onda od opozicije iz predparlamenatarnog prostora ne prijete više opasnosti za održanje zajedništva, iz svega se izvlači još veći profit, ako se neke odluke ili planiranja povuku. Ali, ukoliko parlamentarna demokratija ne udovolji želji za većim učešćem građana u procesima odlučivanja ili sadržajnim ciljevima građanskih inicijativa i socijalnih pokreta, onda postoji opasnost od velikih šteta koje se ogledaju prvenstveno u nedostatku osobnog/ličnog interesa i individualnog angažmana na uspostavljanju demokratskih/demokratičnih državnih formi. Opozicija građanskih inicijativa i socijalnih pokreta može doprinijeti tome da se zajednica ne utopi u formi običnog konzumentskog društva. Ako su vlada i parlamentarna opozicija otvorene za njihova pitanja onda ne može doći ni do otuđenja između parlamentarne demokracije/demokratije i njenih građana. Za parlamentarnu opoziciju posebno, preuzimanje ovih pitanja i rješavanje problema, te pronalazak poboljšanja znači veće šanse pri dobijanju glasova birača.  

[Početak stranice]         [Natrag na pregled]

Opozicija u demokratičnoj/demokratskoj državi

Politički rad u modernoj slobodnoj socijalnoj državi zahtijeva, prije svega, umjerenu političku klimu i sposobnost koja se uvijek iznova/nanovo mora dokazivati da se iznesu političke kontraverze/kontroverze sastavljene od pronalaženja koncenzusa za političke vrijednosti, pronalaska zajedničkog jezika i u slučajevima kada se nešto čini nemogućim za izglasavanje. Uprkos vrlo striktno određenom obliku tehničkog svijeta moderna demokratija dozvoljava različite oblike uređenja, daje uvijek drukčiji/drugačiji redoslijed neodloživih političkih mjera i pronalazi uvijek nove putove/puteve rješenja političkog problema koje je prihvatljivo za sve. Tako opoziciji unutar postojećeg uređenja ostaje dovoljno mjesta za profiliranje, i to uvijek onda kada ona podnosi principijelnu kritiku protiv vlade. Demokratiji je potrebna legalna opozicija i u i van parlamenta, čije su snaga i disciplina odlučujuće mjere za slobodu i toleranciju unutar zajedništva. Demokratična/Demokratska politika pokazuje se u svojoj punoj snazi tek u odnosu između vlade i opozicije koji je u pravilu uvijek pun napetosti. 

Opozicija mora da ima hrabrosti i fantazije, ali joj je potrebna i društvena klima, koja odobrava političku svađu i ne tumači je kao nešto negativno. Njoj je potrebna politička atmosfera koja vladi ne daje pogrešnu prednost koju imaju autoriteti i koja ne osuđuje svaku kritiku nazivajući je raskolom. Osim toga, opozicija treba otvorenost za nove inicijative i za socijalna kretanja, te spremnost na promjenu osoba/ličnosti u vodstvu/vođstvu kao šanse da se odobre novi društveni i državni impulsi. U tom smislu opozicija je ovisna od izgradnje javnog mišljenja. Samouvjerena i kritički raspoložena javnost najbolja je pomoć opoziciji, koja obrnuto - u političku javnost države stavlja one akcente, sa kojima ona može postati odlučujuća snaga moderne demokracije/demokratije.  

[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju/demokratiju. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, Bonn 1990.]

[Početak stranice]