Forme opozicije

Sljedeći tekst rasvjetljava različite forme koje opozicija može imati unutar demokracije/demokratije. Napravljena je razlika između obje osnovne forme kompetitivne i kooperativne opozicije: 

[Početak stranice]

Kompetitivna i kooperativna opozicija

Forme opozicije

Nije samo odnos između vlade i vladajuće većine odnos koji se mijenja vremenom ili koji je različit u različitim sistemima. Ovoj promjeni podliježe i odnos između opozicije i vlade i vladajuće većine. Ako izuzmemo odnos vanparlamentarne opozicije u koju spadaju grupacije koje nisu zastupljene u parlamentu i očituju se prikazivanjem suprotne pozicije vladajućoj većini uz pomoć demonstracija, blokada i sličnih strategija, ako dakle izuzmemo tu vrstu opozicije onda ono što ostaje nije teško opisati. 

Opozicija se osniva od partija koje u parlamentu čine manjinu i ima zadatak da kontrolira vladu, da je kritizira, te da daje alternative vladinim rješenjima i stavovima. Ma kako se jednostavnim činili ovi zadaci koje smo opisali, očekivanja pred kojima stoji opozicija su veoma različita (...). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Kompetitivna opozicija svoje zadatke vidi, prije svega, u zauzimanju jasne, ali pozicije suprotne vladinoj. U svojoj kritici rada vlade ovakva opozicija ne cilja na npr. poboljšanje nacrta zakona predloženog od vlade.  Njen pogled je mnogo više usmjeren ka budućim izborima. Biračima treba ukazati na slabosti rada vlade, a onda se birači na osnovu toga na sljedećim izborima trebaju odlučiti u korist sadašnje opozicije. Sadržajne i stručne alternative često su zaboravljene, a na njihovom mjestu su personalne alternative. U Velikoj Britaniji npr. nasuprot premijera stoji premijer opozicije (Leader of the Opposition) sa svojim "kabinetom u sjeni" , u kojem su različiti ministri u sjeni zaduženi za različite resore, a s tim se pokušava pokazati da opozicija ima kompetentne ljude i potencijalne ministre u svojim redovima. 

Ako opoziciju shvatimo u prvom redu samo kao kompetitivnu suprotnost vlade onda se detaljan rad u odborima čini besmislenim. Mjesto oštrog sukoba između opozicije i vlade je plenum parlamenta. Odavde se vlada, vladajuća većina i opozicija obraćaju biračima: jedna strana sa ciljem opravdanja svojih odluka, a druga strana sa namjerom da ukaže na greške i nedostatke politike vlade.  

[Početak stranice]        [Natrag na preglad]

Kooperativna opozicija

Kooperativna opozicija ne misli u prvom redu na sljedeće izbore. Njoj je, prije svega, stalo da svoje sopstvene prijedloge ne predstavi samo kao alternativne prijedloge onome što je predložila vlada, nego, ukoliko je to moguće da svoje prijedloge da kao prijedloge zakona i provede u konkretne zakonske odluke. Ovakve uspjehe opozicija može postići samo ako se odrekne prava da vladi javno spočitava njene neuspjehe. Prisiljena je da na sjednicama odbora u toku/tijeku pregovora pokuša vladi i vladajućoj većini oduzeti što više argumenta.

Ako se insistira na ovakvom radu opozicije, onda se bitan dio parlamentarnog rada dešava u odborima, izuzimajući plenum koji gubi svoju funkciju i u kojem bi različiti predstavnici manjine i većine trebali javnosti priopćavati/saopštavati svoje pozicije, te objašnjavati joj svoj rad. Birač teško može nekome pripisati odgovornost za odluke, s obzirom da on ne može proniknuti kroz kompromise. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Podjela koja nije striktna

Iako je razlika između obje forme opozicije sasvim jasna, ona sa sobom nosi mnoge probleme. Ovdje ćemo izdvojiti samo najvažnije: 

• Postoje čisto kompetitivne opozicije koje imaju jako malo značenja u političkim sistemima. Ako postoji jaka partija koja sebi može dozvoliti da njen jedini kurs ka osvajanju većine bude striktni opozicioni kurs, onda je to prvi znak nestabilnosti dotičnog sistema. Čisto kooperativna opozicija teško da postoji. Ona, ne da bi samo zapostavljala svoje zadatke, nego bi se čak mogla biračima predstaviti kao buduća vladajuća partija. 

• Striktna kompetitivna opozicija može se zamisliti samo onda ako ona ne želi samo da ponudi alternativu vladajućoj većini, nego i alternativu političkom sistemu samom. Ona bi, naime, pri preuzimanju vlasti ustanovila da prostor vlade za djelovanje u demokratiji ovog tipa podliježe mnogim ograničenjima. Ona će ustanoviti da se alternative mnogo lakše mogu ponuditi, a jako teško provesti. Ona će, ukoliko ne bude mogla ispuniti neke od predstava koje je imala kao opozicija, izgubiti na svojoj vjerodostojnosti (...). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Uprkos svim navedenim sumnjama razlika između kompetitivne i kooperativne opozicije ipak ima vrijednost objašnjenja (...). Ali, ipak trebamo pomisliti da svaka opozicija, pa bilo to tek onda kada preuzme vlast biva prisiljena da radi kako kompetitivno tako i kooperativno. Ona mora ostati vjerodostojna i mora pokazati alternative. Neće više moći reći jednostavno "Ne" na vladine prijedloge, prije svega ne onda ako joj vlada ponudi suradnju/saradnju. Ali, neće se moći upustiti ni u stalnu suradnju/saradnju sa vladom.

Mješavina kompetitivne i kooperativne opozicije leži u biti zadataka opozicije u parlamentarnom vladajućem sistemu. "Klasično trojstvo": kritika, kontrola, alternativa (Heinrich Oberreuter) čine osnovu za rad opozicije. Pod alternativom moraju se razumjeti, kako stručne alternative tako i personalne. Kontrola znači da opozicija promatra/posmatra i nadgleda rad vlade, tj. njegovu ustavnost i da li odgovara zakonima. Kritiku ne treba shvatiti kao puku priču do u detalje, nego kao spremnost za konkretnu saradnju/suradnju, radi poboljšanja vladinih prijedloga. Opozicija ne preuzima ove zadatke sama u parlamentu, nego se direktno obraća biračima.  

[iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993.]

[Početak stranice]