Razvoj demokracije/demokratije u Novo doba

Razvoj demokracije/demokratije u Novom dobu igra odlučujuću ulogu za razumijevanje formi i problema današnjih demokratija. U ovom dijelu pokušat ćemo osvijetliti razvoj demokracije/demokratije iz različitih perspektiva: 

	Sljedeći tekst daje uvodni pregled najvažnijih događaja/miljokaza razvoja demokracije/demokratije. Polazeći od ideje prosvjetiteljstva, biće riječi o Locke-ovim, Montesquieu-vim i Rousseau-ovim idejama. Kako su se ove ideje projicirale u stvarnosti pokazuje vrlo jasno američki Ustav i ljudska, te građanska prava.
	Tekst 2 bavi se centralnim osnovama i elementima političke filozofije Novog doba. Šta se promijenilo s početkom Novog doba? Koje mislilačke figure su se pojavile? Kakva slika svijeta leži u osnovi Novog doba? Pored Descartes-ove filozofije subjektiviteta, između ostalog ovdje se radi o mislilačkom eksperimentu o stanju prirode i teoriji ugovora.
	Tekst 3 pokušava dati uvod u osnovne probleme, korijene i pitanja političkog mislilaštva Novog doba. Pored ideja Machiavelli-ja ovaj kratki tekst obrađuje i mijenjanje pojma "država".
	Tekst 4 bavi se predstavom demokracije/demokratije nakon odlučujućeg reza u političkoj historiji/povijesti Europe/Evrope - Francuske revolucije, koja je počela 1789. godine. Pojedinačno će biti rasvijetljene tri centralne ideologije 19. vijeka uz pomoć najvažnijih teoretičara: konzervatizam (Burke), liberalizam (Mill) i socijalizam (Marx).
ABC...	Leksikon: Osim toga na posebnoj stranici naći ćete leksikonske informacije o pojedinim Klasicima političkog mislilaštva.
	Televizijska diskusija: Dobra ideja za nastavu nalazi se na stranici Rasprava. Radi se o fiktivnoj televizijskoj diskusiji između Locke-a, Hobbes-a i Rousseau-a, o njihovim pojedinačnim idejma države. Pri tom je teoretska materija vrlo uspješno oživljena.

Odlučujuće za političku filozofiju Novog doba bile su misli prirodnog prava i iz njih nastala ljuska i građanska prava. O ovoj tematici detaljnije se govori u tematskom kompeksu Ljudska prava.

[Početak stranice]

Pregled:

[Početak stranice]

Razvoj demokracije/demokratije: Novo doba

Emancipacija čovjeka od društvenih i religioznih stega počela je u 17. stoljeću/vijeku. U "doba razuma" filozofija se bavila egzistencijom čovjeka kao razumnog bića (René Descartes [1596. do 1650.]: cogito ergo sum, Mislim, dakle postojim). Nova slika čovjeka neizbježno je vodila pitanju kako treba da izgleda političko uređenje, koje povezuje slobodu pojedinca i javni poredak, da bi se smanjio državni i društveni pritisak. U djelima John Locke-a (1632. do 1704.), Charles de Secondat Montesquieu-a (1689. do 1755.) i Jean-Jacques Rousseau-a (1712. do 1778.) nalazimo različite odgovore na isto pitanje o razumnom političkom uređenju. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

John Locke

Locke se u svom rukopisu "Two Treatises of Government" (Dvije transakcije o vladi, 1690.) protivi opravdanju apsolutističke monarhije. Za njega političko uređenje počiva na stanju potpune jednakosti i slobode, koja je ograničena obzirom na druge i njihovu slobodu, te neophodnošću mirnog suživota. U državu se ljudi uključuju da bi osigurali svoj imetak. 

Zadaci državne vlasti su ograničeni, a shodno tome ni sredstva moći u vladinim rukama ne smiju biti neograničena. Zbog toga vlast treba da bude podijeljena na različite nosioce/nositelje: legislativa (parlament) kao zakonodavna vlast, egzekutiva kao izvršna vlast, i federativna vlast, ona koja je zadužena za vanjsku sigurnost. Dvije posljednje nalaze se u rukama monarha i njegove vlade. Svaka vlast bi trebala da prepozna svoje granice u njenom odobravanju ili neodobravanju građana. Vladavina, koja počiva na pravu nedodirljive/nedodirive osobe i njenog imetka je tiranija i ona kao takva zahtijeva otpor.

Djelovanje John Locke-a na političke ideje proteklih vijekova ne može se uopće ocijeniti. Njegove ideje o ograničenju i kontroli vlasti, odgovornosti nosilaca/nositelja vlasti prema narodu, te značenju privatne svojine učinile su ga prethodnikom liberelne demokracije/demokratije, čak iako ni njemu samom ni njegovom vremenu ovi pojmovi nisu bili uobičajeni. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Montesquieu: Raspodjela vlasti

Montesquieu je Englesku promatrao/posmatrao kao primjer, kada je napisao:  "Nacija je ta ... koja kao neophodna svrha njenog Ustava ima političku slobodu". U svom najvažnijem djelu "De l'Esprit des Lois" (O duhu zakona, 1748.) opisao je despotiju kao najlošiju državnu formu. Najbolja je ona forma u kojoj građani imaju pravo da rade sve što im zakoni dozvoljavaju. On, ipak, vidi opasnost da i u demokratiji ova sloboda može biti oštećena. Ljudkoj sklonosti ka zlouporabi/zloupotrebi vlasti - slično kao kod Locke-a - trebalo bi staviti granice, i to u smislu kontrole i raspodjele vlasti. 

Montesquieus-ovo učenje o raspodjeli vlasti odstupa od Locke-ovog. On pored legislative i egzekutive, poznaje i sudsku vlast (jurisdiktiva). Ukazujući na budućnost i  Montesquieus je bio za odobrenje reprezentacije: Narod kao cjelina ne može imati direktnu zakonodavnu vlast bez obzira kako on brojčano bio veliki ili mali. Zato narod reprezentantima (dakle, poslanicima) mora prepustiti da urade ono što narod sam ne može. Učenje Montesquieus-a jako je uticalo/utjecalo na razvoj Ustava SAD-a, a od Francuske revolucije u velikoj je mjeri uticao/utjecalo i na oblikovanje moderne ustavne države.

Dok se Locke i Montesquieu broje u oce reprezentativne demokracije/demokratije,  Rousseau je teoretski osnovao direktnu demokraciju/demokratiju. On je jedan od mislilaca o kojima se najviše govori, a čiji neposredni uticaj/utjecaj osjećamo i u današnje doba. Još šezdesetih godina 20. vijeka kritičari parlamentarne demokracije/demokratije su se pozivali na njega, kada su se zalagali za direktnu demokraciju/demokratiju i pokušavali pobijediti grupne interese. Drugi su u Rousseau-u vidjeli začetnika modernog totalitarizma koji hoće ljude da prisili na njihovu sopstvenu sreću. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Rousseau: Društveni ugovor

Njegova politička teorija počiva na pretpostavci da je čovjek po prirodi dobar, te da u javnim prilikama mora djelovati pošteno. Ljudsko društvo, po njemu, spriječava čovjeka da se ponaša u skladu sa svojim ubjeđenjima, čovjek se "otuđio" od samog sebe i to zahvaljujući društvu, njegovim institucijama i konvencijama. Rousseau nije koristio pojam "otuđenja" kojeg je koristio Hegel, a popularizirao Marksizam, ali predstava o otuđenju potiče od njega. Sa svojim političkim i pedagoškim spisima Rousseau želi stvoriti uređenje slobode, jednakosti i pravičnosti. 

U svom djelu koje je u ovom kontekstu najbitnije "Du contrat social" (Društveni ugovor, 1762.) Rousseau je razvio uređenje koje počiva na dogovoru. Svi se ujedinjuju radi zajedničke zaštite. Pošto svako to radi slobodno i pošto su svi jednaki niko nema prednosti u takvom društvu. Svako stavlja samog sebe pod najvišu instancu vodstva/vođstva pod opću volju (volonté générale), tako da nastaje duhovno zajedništvo. Međutim, pošto je moguće da neki građani razviju svoju sopstvenu volju koja je usmjerena protiv opće volje, tzv. partikularna volja, država mora upotrijebiti silu sve do smrtne kazne da bi spriječila ovo razvijanje posebnih interesa.

Partije, sindikati i ostali savezi po Rousseau-ovom učenju su bili inkompaktibilni. Ljudi u najgorem slučaju moraju biti prisiljeni da žele dobro i pravično, pošto oni sami to ponekad ne prepoznaju. Oni presudu moraju podrediti zdravom razumu da bi iz općih uvida nastalo zajedništvo djelovanja svih. Rousseau-ova idealna predstava je direktna demokratija bez raspodjele vlasti i reprezentacije, koju je smatrao nepotrebnom. Jasno je da je ova koncepcija danas vrlo diskutabilna. S jedne strane podržava se slobodni čovjek koji je poslušan samo zakonu, kojeg je stvorio sam za sebe, a s druge strane iz Rousseau-ovih pretpostavki može biti izvedeno političko uređenje u kojem će građani biti u stalnoj odgovornosti ka državi i gdje se čak i "tačno" razmišljanje kontrolira od strane države. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Američki Ustav

Državne i društvene teorije 17. i 18. vijeka unapređivale su i teoretski zasnivale demokratične/demokratske pokrete, iako su bile protivriječne/proturiječne jedna drugoj. Svoj prvi rezultat dobile su američkom Objavom neovisnosti 4. jula 1776. godine. Thomas Jefferson (1743. do 1826.), kasnije predsjednik SAD-a formulirao je Objavu neovisnosti oslanjajući se na ideje John Locke-a. Misao da ne smije postojati vlada bez dokazivanja onih koji u njoj vladaju postala je osnova Ustava SAD-a iz 1787./91. godine. 

Osnovna pravna zamisao izrasla je iz filozofije prirodnog prava iz 17. i 18. vijeka. Od John Locke-a proizašla je ideja o moralno zasnovanoj autonomiji i samovrijednosti čovjeka radi unapređenja pravne sfere i sfere slobode pojedinca koja je bila narušena od države. Već 1679. godine Britanski parlament je sa Habeas-Corpus-Akte ustanovio zaštitu ličnih/osobnih sloboda pred samovoljom države. Dalje stanice na putu provedbe bile su britanska "Declaration of Rights" (1689.), američke Objava nezevisnosti (1776.), Ustav Sjedinjenih Američkih Država (1787./91.) i "Povelja o ljudskim i građanskim pravima" francuske Nacionalne skupštine (1789.)

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Povelja o ljudskim pravima uslijedila je nakon zahtjeva Lafayettes (1757. do 1834.), komandanta Nacionalne garde, koji je bio poznat i popularan borac u toku američkog rata za neovisnost. Povelja je bila jedan od najvažnijih principa za liberalne i demokratične/demokratske predstave 19. i 20. vijeka. 

• Ljudska prava, prava koja pripadaju svakom po osnovu njegovog postojanja kao čovjeka,  

• Građanska prava, prava koja proizilaze iz pripadnosti nekoj državi. 

Ako se želi naglasiti sadržajna razlika, onda se osnovna prava mogu podijeliti u tri osnovne grupe: 

• Prava na slobodu ili liberalna osnovna prava su negativno formulirano subjektivna pravo. Oni pojedincu garantiraju zaštitu pred upadima države u njegovu privatnu sferu. 

• Građanska prava ili politička osnovna prava su pozitivno formulirana subjektivna prava. Oni pojedincu osiguravaju sudjelovanje/učešće u zajednici (pravo na pripadnost državi sa aktivnim ili pasivnim izbornim pravom, pravo na pristup javnim službama). 

• Prava doprinosa ili socijalna osnovna prava su također subjektivno pravo i nastaju u toku razvoja liberelne pravne države u socijalnu državu koja brine o svojim građanima. Ona sadrže pravo na dio ekonomskog i socijalnog napretka (npr. pravo na rad i pravednu nadoknadu, pravo na socijalnu skrb/zaštitu, pravo na stan). 

Osnovna prava su danas utemeljena u mnogim nacionalnim i internacionalnim dokumentima kao pozitivno pravo. (...) Na internacionalnom nivou važe "Opća povelja o ljudskim pravima" Ujedinjenih nacija iz 1948. godine kao i (europska/evropska) "Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda" iz 1950. godine. Garancija osnovnih prava u ovim dokumentima ne spominje njihovo stvarno ostvarivanje u internacionalnim okvirima. Sve je više dokaza da narodno pravo nema djelotvornih sankcija za kršenje ljudkih prava. 

[Početak stranice]