Ideologije

Sljedeći tekst bavi se predstavama demokracije nakon odlučujućeg preokreta u historiji/povijesti Europe/Evrope, nakon Francuske revolucije, koja je počela 1789. godine. Pojedinačno su obrađene tri centralane ideologije 19. vijeka uz pomoć najvažnijih teoretičara: konzervatizam (Burke), liberalizam (Mill) i socijalizam(Marx).

Francuska revolucija bila je odlučujući politički događaj u Europi/Evropi Novog doba. Za jedne je ona predstavljala nesreću, a za druge je bila pokretač za dalje djelovanje. Ono što je svima bilo zajedničko nakon Revolucije bilo je da su svi bez obzira na kakvoj su se poziciji nalazili još jedanput morali razmisliti o toj poziciji i sljedećem potezu.

Europski/Evropski svijet država u drugoj polovini 18. vijeka bio je jako heterogen. U Engleskoj je od Revolucije (1688) djelovala parlamentarna monarhija koja je bila na najboljem putu da preraste u demokratiju. Francuska je prije revolucije bila apsolutistička centralna država sa raštrkanim agrarnim područijma koja su predstavljala većinu privrede. U Njemačkim državama zemljoradničko stanovništvo živjelo je u velikoj ovisnosti od feudalnih knezova, a vladar je bio monarh. Tako da nas ne treba iznenaditi da su se za različite države pronašla različita rješenja.

Moderne predstave demokracije/demokratije bile su pod jakim utjecajem isprepletenosti strogoće praktično-političkih pokreta i odgovarajućih teoretsko-filozofskih formulacija, koje su svoje ideološko profiliranje pronašle u onome što se danas označava kao konzervatizam, liberalizam, socijalizam, odnosno komunizam. U sljedećim redovima dat je kratak pregled učenja klasika Edmund Burke-a, John Stuart Mill-ja i Karl Marx-a, pri čemu je težište na demokratično/demokratsko-teorijskoj relevanci njihovih ideja i argumenata.

U njegovom djelu Reflections on the Revolution in France iz 1790. Edmund Burke je kritizirao Francusku revoluciju i i predvidjeo jakobinski teror. Po njegovom mišljenju francuski narod se pobunio predvođen sa "500 advokata i seoskih sveštenika" protiv svoga kralja i cjelokupnog nasljeđenog reda, izgazio svoju trediciju i inscenirao potpuni novi početak, umesto da svoje političko iskustvo shvati za ozbiljno. Da bi se razumjele ove izjave potrebno je nekoliko razjašnjenja o teoriji Burke-a.

Burke polazi od države koja predstavlja historijski/povjsno sraslu zajednicu specifičnih tradicija, običaja i navika. Političko uređenje je izraz ovih predanja koja su mu potrebna radi legitimacije. Zbog toga država počiva na pojmu "predrasude" koje su po smislu svakog društva neophodna, postojeća i zajednička predstava uređenja, koje se ogladaju u simbolima, načinu ponašanja i institucijama. Ove predrasude čine da čovjekove vrline postanu njegov način života.

Ovo znači odstupanje od teorija ugovora 17. i 18. vijeka. Dakle, ne postoji više prirodno stanje kao kod Hobbes-a i Locke-a, mnogo više je ona zajednica koja je sačuvala svoju tradiciju u njenom "prirodnom" stanju. Čovjekova priroda je, dakle, da bude socijalno i historijski/povijesno determinirano biće; on nije ni dobar ni loš, nego je jednostavno rezultat njegove socijalizacije. .

Van države nema ni slobode ni prava. Samo u državi kao reprezentaciji kroz historiju/povijest stvorenih predstava uređenja i vrijednosti može biti osigurana sloboda čovjeka. Svrha države je po Bruke-u koristi njenih građana određena Božijim stvaranjem, čime dolazimo do jezgra Bruke-ovog konzervatizma. Bruke je duboko religiozan čovjek, koji polazi od toga da je svijet Božije djelo, a država sredstvo Boga, kojim čovjekovo biće lagano čini perfektinim. Revolucija u Engleskoj po njemu nije bila naikakva novina, nego vraćanje na stare tradicije i restauracija ranijeg uređenja.

Stalno uređenje za Bruke-a predstavlja osnovu dobrog uređenja. On žestoko odbija slamanje uređenja, što ukazuje na njegovu vjeru po kojoj je postojanje aristokaracije "Božija želja", stanje koje na prirodan način izdvaja one koji su bolji. Duh novog u smislu njegovog mislilaštva je pojava slabog karaktera i ograničenih glava. Sad se zatvara krug i biće nam jasnije zašto se konzervativni reformista, tradicionalista i prosvjetitelj ovako izrazio o Francuskoj revoluciji.

Argumenti Bruke-a nisu preuzeli samo zastupnici konzervatizma, nego i katolički protivnici revolucije ili romatičari, a Hegelova "Lukavost razuma" je vjerovatno inspirisana Bruke-ovim učenjem. Njegove teme su i danas djelimično relevantne i povremeno se koriste u demokratično/demokratsko-teoretskim debatama, ali njegove pozicije su već odavno prevaziđene.

Prve osnove engleskog i europskog/evropskog liberalizma nastale su u toku svađe između Edmund Burke-a i njegovog rivala u partiji Charles James Fox-a. Dok se Bruke pozivao na tradicionalno i time osnovao konzervatizam, Fox je govorio o slobodi individue pred državnim reakcijama i bilo kakvom vrstom represije. Liberelizam se ustanovio dugoročno, između ostalog i zato jer je Bruke bio slijep za ekonomska pitanja. Osnivači političkog liberelizma bili su prije svega James Mill, otac John Stuart Mill-a, i Jeremy Bentham. Ipak, tek John Stuart Mill dao je liberelizmu pravo obličje.

John Stuart Mill polazi od toga da se čovjek od ostalih živih bića razlikuje svojom sposobnošću racionalnog rasuđivanja i time što može da odluči koja će sredstva koristiti u postizanju svog cilja. Naglašavanjem čovjeka kao sponatanog i izumiteljskog bića Mill predstavlja individualizam kao ideal. Da bi se postiglo to idealno stanje, sloboda mora biti zagarantirana: sloboda da se izrazi sopstveno mišljenje i sopstvene želje, te sloboda da se nešto preispita. Cilj poboljšanja pojedinca je poboljšanje društva, jer što je viši stepen individualnosti pojedinca, to je viši stepen civilizacije društva, a time "je veća sreća većine". Pri tome sreća čovjeka nije usmjerena na sopstvenu sreću, nego i na sreću drugoga, a time i na sreću čovječanstva. Međutim, pošto ovaj moral (još) uvijek nije postignut, odgajanjem i zakonima mora se postići stanje u kojem vlada sloboda, a masa odlučuje da je vode oni sa najviše vrlina. Povećavanjem broja ljudi sa vrlinama društvo se poboljšava dok se jednog dana ne postigne stanje u kojem više nije potrebno vodstvo/vođstvo. Poseban interes Mill-a vezan je za pitanje kako izgleda ova prelazna, relativno najbolja država.

Osnovni problem engleskog modernog društva Mill vidi u njegovom konformitetu, koji se pokazuje u naočigled jednakim interesima, jednakim nadanjima i jednakim zanimanjima. Da bi se spriječila tiranija većine koja je ostvarena na taj način i koja je jedan od osnovnih problema demokracije/demokratije, moraju se preduzeti mjere opreza, koje bi štitile manjine i njihove slobode. Mill vjeruje u demokraciju/demokratiju, ali dok društvo ne dostigne njegovo idelano stanje, on se zalaže za reprezentativnu demokraciju/demokratiju kao relativno najbolju formu države. Da bi se individue i društvo poboljšali participacija i kompetencija moraju se usidriti. Na izborima bi trebali sudjelovati/učestvovati svi, bez obzira na pol i socijalno stanje. Ali kompetencije on dodjeljuje samo mudrima, onima koji su puni vrlina i onima koji su obrazovani, bez obzira na veličinu i količinu njihovog imetka. Oni treba samo da reprezentiraju narod u parlamentima, na mjestima gdje se vode javne diskusije, ukrštaju kontraverzna mišljenja i pronalazi istina. Mill-ova reprezentativna vlada jeste u neku ruku izdvojena elita, ali je vremenski ograničena. On, osim toga, zastupa sistem pluralnih izbora, pri kojem obrazovani shodno svojim kompetencijama dobijaju više glasova birača.

Ovakvi stavovi su često bili kritizirani, prije svega u odnosu na vjerovanje u ovosvjetsko ispunjenje Božije volje. Za razliku od kasnijih zastupnika liberelizma John Stuart Mill je slutio da liberalna ideologija koja, svaku predstavu dobrog života čini privatnom/osobnom stvari, upućuje na put reduciranje svijesti zbog tehničke i ekonomske eficijence.

I kod Karl Marx-a radi se o slobodi čovjeka, ipak, on ne stavlja težište kao Mill na individualnu slobodu pojedinca od vanjskih stega, nego na konačno ukidanje otuđenja čovjeka od samog sebe u okviru pravednog društva. Marx nije teoretičar demokracije/demokratije u užem smislu te riječi, iako su njegovi centralni aspekti kritike kapitalizma i buržoazije demokratično/demokratsko-teoretski interesantni. U njegova najpoznatija djela ubraja se Manifest komunističke partije, kojeg je zajedno sa Friedrich Engels-om 1848. godine napisao po nalogu Saveza komunista, kao i njegovo glavno djelo Kritika političke ekonomije, kojim se bavio do svoje smrti 1883. godine. Engels koji je nakon Marx-a živio još 12 godina, pokušao je da sistematski dovrši "naučni/znanstveni socijalizam", što je dalo dovoljno mjesta za pogrešne interpretacije marksističke teorije koje se i danas pojavljuju kao greške. S jedne strane nepotpuna i nekritička edicija, a s druge kreativna recepcija kasnijim socijalistima i komunistima dovela je do toga. Osim toga Marx-ovi spisi ne predstavljaju zatvoreni filozofsko-teorijski sistem, nego prikazuju razne razvoje i slomove. Kratko predstavljanje, dakle, ne može dati pregled njegovih centralnih tema i pozicija.

Marx je već u svom djelu Kritika Hegelovske filozofije prava iz 1844. godine tražio radikalnu promjenu njemačkih odnosa u društvenom, materijalnom i filozofskom pogledu. Pri tome je on ustanovio da je religiju stvorio čovjek kao utjehu i opravdanje otuđenja svijeta, "opijum za narod".

Duhovna oružja radikalne revolucije data su u njegovoj filozofiji, glavni problem bio je u tome što nije postojao neophodan uvjet/uslov, još nije postojala klasa sa "radikalnim potrebama". Ona će se razviti u tijeku/toku rastuće industrijske revolucije.

Ukoliko ovdje još u prvom redu stoji svijest čovjeka, Marx se sve više okreće materijalnim preduvjetima/preduslovima radikalne promjene odnosa. U svom Manifestu komunističke partije on piše: "Historija/Povijest svih dosadašnjih društava je historija/povijest klasnih borbi", koje "su uvjek završavale revolucionarnom preobrazbom cijelog društva ili zajedničkom propasti obiju konfliktnih klasa". Kao i u Hegelovoj historiji/povijesti duha i u marksističkoj historiji/povijesti klasnih borbi dolazi do zaključka: sa revolucionarnom radikalnom promjenom posljednje antagonističke forme društva - kapitalizma.

Propast kapitalizma Marx i Engels objašnjavaju na slijedeći način: U kapitalizmu radnici postaju degenerici proizvoda svog sopstvenog rada i time postaju otuđeni sami od sebe, postaju pukim instrumentom proizvođačkog faktora. Sa razvitkom industrijalizacije biće pogođen veliki dio društva, a "proletarijat" koji se razvio u jednu revolucionarnu klasu, širit će se tako dugo dok kontradikcije ne postanu tako velike da dovedu do izbijanja revolucije kao posljednje revolucije u historiji/povijsti svijeta. Komunisti koji samo imaju uvid u uvjete/uslove, kretanje i opće rezultate proleterskog pokreta, mogu se posmatrati kao oni koji ubrzavaju historijski/povijesno neophodne razvoje. Kako bi trebalo da izgleda novo društvo nakon posljednje revolucije, ta tajna se ne odaje ni u jednom marksističkom spisu.

Razočaran tokom revolucije 1848. godine Marx se okreće ekonomiji i pokušava da razvije razvojne zakone kapitalizma, u kojima određuje pojmove kao kapital, svojima, rad, novac, roba ili tržište. U središtu još uvijek stoji problem otuđenja čovjeka i traganje za putem ukidanja tog otuđenja ukidanjem vlasništva.

Sigurno je Marx pravio greške u nekim od svojih razmišljanja. Primjeri za to su materijalistička historija/povijest filozofije centrirana na klasnoj borbi ili proleterska revolucija kao odgovor na antagonizme kapitalističkog društva. Ipak, njegove teze o neophodnosti neprekidnog širenja tržišta i o problematici otuđenja i danas su značajne.

Predstave demokracije/demokratije iz Francuske revolucije: konzervatizam, liberelizam, socijalizam