Osnove političke filozofije Novog doba

Sljedeći tekst razrađuje osnove i elemente političke filozofije Novog doba. Šta se promijenilo početkom Novog doba? Koje mislilačke figure su se pojavile? Kakva slika svijeta je u osnovi Novog doba? 

[Početak stranice]

Aristoteles je osnovao političku filozofiju kao posebnu disciplinu. Njegovi principi imaju obrazovnu snagu, čije se djelovanje može primijetiti i danas. Mnogi Aristotelovi pojmovi pojavljuju se nanovo/ponovo u Novom dobu. Ipak, se ne smije previdjeti da je politička filozofija Novog doba u svojim principima pretrpjela izuzetne promjene. Pri tome se mijenjalo i značenje političkog.

Čovjek je za Aristoteles-a po prirodi političko biće, jer, najbolje djelo čovjeka je polis - država. Bit čovjeka Aristoteles potpuno vidi u njegovom djelovanju. Ovo djelovanje je konačna svrha čovjekovog nastojanja, onoga zbog čega postoji čovjekova volja. On čovjekovo djelovanje određuje od njegovog kraja. On ne pita: "Šta bi čovjek trebao da uradi? Gdje su granice njegovih mogućnosti?" Njegovo pitanje je mnogo dublje: "Kakvo djelo je čovjek u stanju da napravi s obzirom na snagu koju mu je podarila priroda?  Koji su to uvijeti/uslovi koji mogu unaprijediti ili spriječiti djelovanje čovjeka?"  Aristoteles, dakle, polazi od već predviđenog djela kao cilja čovjekovog djelovanja. Iz ovoga on izvlači čovjekove sposobnosti koje su neophodne za ostvarivanje cilja. 

[Početak stranice]

Suprotan postupak gore opisanom polazi od analize čovjekovih sposobnosti ka cilju koji je vrijedan stremljenja i koji je, čini se, moguće ostvariti. U prvom slučaju ka predviđenom djelu prilagođavaju se čovjekove mogućnosti, a u drugom slučaju čovjekove mogućnosti bivaju odmjerene, ne vežu se za specifično djelovanje, nego se vežu za koruženje i granice učinkovitoga. Time se bit čovjeka ne određuje njegovim djelom, koje može provesti zahvaljujući svojoj prirodom datoj snazi, jer čovjek se jednostavno ne može odrediti specifičnim djelom. Mnogo više se to određuje mogućnostima koje su realne; one se moraju ograničiti od nemogućeg, onog što će ostati nedostižno. 

Prvo pitanje zaboravlja činjenicu da je svijet jedna već predodređena kuća u kojoj sve može pronaći svoje prirodno predodređeno mjesto. Ovo prirodno mjesto određeno je djelom pojedinca, koje on postiže snagom svoga bivstvovanja/postojanja. Ovo je Aristoleles-ova koncepcija kosmosa. 

Nasuprot tome, drugo pitanje polazi od toga da se ljudska sposobnost ne može vezati za neko određeno djelo; ovo je uvijek krajnji zaključak i zbog toga se može mijenjati, poboljšavati i proširivati. Time svijet nije završena uređena kuća, nego građevina na kojoj se stalno nešto radi, i to ne na završetku projekta nego na njegovom stalnom poboljšanju. Granice ovog rada mogu se tražiti samo u kraju ljudske djelatnosti i u prilagodljivosti građevinskog materijala. Unutar ovih granica mogući su stalni napreci i poboljšanja. Građevinari pri tom imaju osjećaj kakav ga imaju vojskovođe koje se kreću po tuđoj teritoriji. Svaka nova granica koju oni pobjednički osvoje za njih je samo ograničenje njihovog djelovanja, te je žele što prije prijeći/preći. To je osnova filozofije Novog doba. Za Aristoteles-a je osnovni afekt koji daje razloga daljem filozofiranju čuđenje zbog dobrog i lijepog uređenja svijeta. U Novom dobu taj afekt predstavlja sumnja u sposobnosti čovjeka da nadmaši svoje mogućnosti i prijeđe/pređe granice koje bi mu donijele veću slobodu. 

[Početak stranice]

René Descartes (1596.-1650.) prvi je predstavio novovremenske načine objašnjenja filozofije i to u svom djelu "Meditacije o prvoj filozofiji" (1641.) 

(...) Svo dostupno ljudsko znanje mora se podrediti kritičkom ispitu. Metoda ovog ispita je sumnja i pitanje tačnosti datog znanja. Šta je osnova izvjesnosti i istine ljudskog znanja? Decartes traži odgovor na ovo pitanje. 

(...) Predstavljen je samo jedan slučaj. Ako tvrdim da je krug četverokutan/četverougaon, onda imam dobar razlog da po osnovu dosadašinjih znanja ovu tvrdnju dovedem u pitanje. Ali, ono što ima smisla u ovoj tvrdnji je da sam sam ja taj koji je tvrdnju doveo u pitanje. Ono Ja koje nešto - nebitno da li je ova izjava tačna ili netačna - je korijen i razlog svih izjava, a samim tim i izvjesnosti i neizvjesnosti, tačnosti i pogreške. Time je otkriven razlog, nepoljuljana osnova sveopćeg znanja: samoizvjesnost mislilačkog Ja. Ova samoizvjesnost mislilačkog bića znalačkog Ja po Decartes-u je - što je loše - nedvojbena; ona je tlo, uslov/uvjet za mogućnost svih dvojbi/dilema. "Mislim, dakle postojim" (cogito, ergo sum) je princip sveg ljudskog znanja, a time i filozofije. 

Metoda novih osnova filozofije je nanovno/ponovno vraćanje čovjeka samog sebi, odmjeravanje sopstevenih mogućnosti, da bi se na taj način povukla granica između ostvarivog i neostvarivog, postupak vraćanja samog sebi naziva se refleksija.  

Ja, koje se ustanovljava kao mislilačko biće, leži u osnovi sveg znanja. Ovakvo Ja koje leži u osnovi svega na latinskom jeziku se zove sub-iectum. Filozofiju Novog doba koja polazi od onoga što je u osnovi zbog toga s pravom nazivaju Filozofija subjektiviteta. 

[Početak stranice]

(...) Kod Descartes-a u središtu je teoretska filozofija, metafizika. Nova forma potvrđivanja filozofije subjektiviteta tiče se i praktične filozofije. Iz čovjeka kao Ja koje se reflektira u pogledu na njefgove sposobnosti mora se osnovati i politička i praktična filozofija.  

(...) Politička filozofija subjektiviteta vraća se čovjeku i pita se šta je potrebno za njegov državno uređen suživot sa ostalim ljudima. Na ovo pitanje ona odgovara jednim mislilačkim eksperimentom. Taj ekperiment odvaja čovjeka od svega što mu je ponuđeno državno uređenim životom i stavlja ga u stanje bez države, u jedno prirodno stanje. U njemu počinje da se budi čovjek slobodan od svih državnih ograničenja; on pokazuje svoje pravo lice, stremljenje ka samoodržanju. Kao čovjek koji ima nagon za samoodržanjem svaki čovjek je jednak onom drugom. Za razliku od Aristoteles-a, koji prihvata prirodnu nejednakost ljudi, a dozvoljava da postoji jednakost među građanima iste države, filozofija Novog doba ne prihvata da su svi ljudi po prirodi jednaki; činjenica, da posebne individue u trenutku rođenja nisu jednako obdarene tjelesnim i duhovnim sposobnostima ne utiče/utječe ne princip jednakosti životnih uslova, na stremljenje ka samoodržanju. Ali ako bi svaki čovjek bez ikakvih ograničenja u smislu osiguranja i optimiranja održanja života stremio ka tome, ova nekontrolirana konkurencija vodila bi u stanje nesigurnosti i opasnosti. Tako da se čini neophodnim da se ovo stremljenje ograniči promjenljivim granicama, da bi se ostvarilo stanje mira i sigurnosti, državno stanje.

[Početak stranice]

Polaznu tačku ustanovljavanja države čini, dakle, čovjekovo odobravanje njenog ustanovljavanja, pri čemu samoodržanje ostaje u središtu. Prema tome da li je čovjek pesimistično i agresivno biće ili optimistično i društveno biće određuje se i koncepcija države. U svakom slučaju država je ta koja mora osigurati provođenje utvrđenih mjera, pa bilo to i silom. Pesimistična antropologija počiva na država koja ima sve moguće oblike sile. Optimistična antropologija oslanja se na povjerenje građana u državu, koja pravedno vlada, tako da se mora uporabljavati/upotrebljavati samo minimum državnih zabrana. 

Politička filozofija subjektiviteta polazi od bitne značajke čovjeka, od političke antropologije. Iz nje proizilazi neophodnost države kao garanta sigurnosti samoodržanja, kao garanta slobode čovjekovog suživota sa drugima, pri čemu je stepen moći države direktno ovisan od stepena prihvatanja/prihvaćanja države od građana. 

Kako je Aristoteles odredio dobar život čovjeka kao svrhu postojanja države, tako je danas u Novom dobu cilj suživota ljudi u državno organiziranoj formi sigurnosti samoodržanja, sigurnosti mira. Osiguranje mira je osnovni razlog legitimacije države u Novo doba: prije svega osiguranje mira u unutrašnjosti, dok osiguranje mira ka vani samo pod određenim okolnostima spada u kompetencije jedne države. 

[Početak stranice]

Kako se postiže prelazak iz prirodnog stanja u državno stanje? Odgovor filozofije Novog doba glasi: zaključenjem ugovora. U ovom ugovoru ograničava se sloboda pojedinca na osiguranje samoodržanja, i to tako da individualna sloboda svih i te kako može postojati. Svako odustaje od svojih bezgraničnih prava, prihvata ograničenja, a time dobija/dobiva, kako sigurnost, tako i miran zajednički suživot. Svaki čovjek ima prirodno pravo na samoodržanje. Ovo pravo se ne može ukinuti; tako da neotuđiva prava svih ljudi mogu postojati i ostvarivati se jedna pored drugih. Ograničenja se kodificiraju u zakonima. Postoji neotuđivo prirodno pravo čovjeka, ali ne postoji prirodni zakon; jer zakon, ograničenje slobode, počiva na zajedničkom dogovoru, kratko - na društvenom ugovoru. 

U prirodnom pravu svako/svatko stremi ka optimalnom osiguranju svog samoodržanja, što vodi do konflikata među učesnicima, jer svako zastupa samo svoju stranu. Učesnici svoje interesne konflikte ne mogu srediti neposredno. Zbog toga oni smatraju da je neophodno da se slože u sljedećem:  

prvo, u općim pravilima posredovanja u konfliktu, u zakonima; 

drugo, u odluci da postoji interesno neutralna instanca, koja je u stanju da donese odluku, koju interesne strane moraju ispoštovati. 

[Početak stranice]

U Novom dobu porijeklo države je zamišljeno po ovom sudačkom modelu: Država se uređuje kao neutralna vlast koja posreduje u konfliktima i tako osigurava miran suživot njenih građana. Dva uvjeta/uslova su neophodna: s jedne strane potrebna je vladavina zakona; a sa druge strane vladavina zakona mora postati institucija u obliku monopoliziranja prava na primjenu fizičke sile. Ovoj instituciji pripadaju zadaci garntiranja provedbe sudskih odluka po slovu zakona; a za to su joj potrebna sredstva vlasti. Novovremenska konstitucija države zbog toga mora biti pravna konstrukcija: politička filozofija postaje učenje o pravu, a legitimna i razumom opravdana država je pravna država. 

Osnivanje države ugovorom počiva na dva pravna akta. U prirodnom stanju vlada socijalni haos, koji ni u kom slučaju nije podređen reguliranim pravilima. Ljudi se zbog toga moraju složiti da žele da žive u zajednici, koja je regulirana zakonima. Dakle, mora se ostvariti Ugovor o ujedinjenju (pactum unionis), čime se ljudi ujedinjuju u političkom tijelu. Ovo ipak nije dovoljno. Mora se ustanoviti još jedna državna vlast, koja bdije nad održanjem donesenih pravila i zakona, te ih provodi. Nakon Ugovora o ujedinjenju mora slijediti Ugovor o podređivanju (pactum subiectionis) koji dopunjava Ugovor o ujedinjenju. Sada je jako teško da se sažmu oba ugovora, a u historiji/povijesti političke filozofije Novog doba razvijeni su vrlo heterogeni modeli, pri kojima su konstukcije između stepena podređivanja i vrste ujedinjenja bile različite, od autoritativnih do demokratičnih/demokratskih modela države.  

[preuzeto iz: Eberhard Braun/Felix Heine/Uwe Opolka, Politička filozofija. Priručnik. Tekstovi, analize, komentari, Reinbek 1984.]

[Početak stranice]