Demokratija u Srednjem vijeku: "Gradski zrak čini slobodnim"

U europskom/evropskom Srednjem vijeku u svim političkom oblicima mogli su se primijetiti jedan do drugog monarhistički, aristokratski i demokratski principi. Demokratično/Demokratsko određenje imali su uglavnom gradovi koji su imali aristokratske Ustave. U oštrim borbama zanatlije i njihovi savezi (esnafi) pokušavali su dovesti u pitanje gradsku vlast patricija, koji su uglavnom bili trgovci. Slojevi građana koji nisu imali naikakav posjed politički su i dalje bili bez uticaja/utjecaja.  

Princip da u gradu nema neslobodnih ("Gradski zrak čini slobodnim") i da gradska uprava zastupa blagostanje cjeline uticao/utjecao je na izgradnju svijesti građanstva, koje se po svom samorazumijevanju i po svom pravnom položaju jasno razlikovalo od ovisnih "podanika" apsolutističke monarhije. 

[Hans-Helmuth Knütter, preuzeto iz: Savezne centrale za političko obrazovanje. Demokratija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165, Novo izdanje 1992.]

[Početak stranice]

Problematika pojma "Srednji vijek"

Rektor gimnazije Christoph Cellarius (1634.-1707.) dva puta je uzimao svoj dnevnik stare historije/povijesti; prvi put (1675.) vodio ga je do rođenja Krista, drugi put (1685.) do Konstantina. Cellarius je najprije pratio netaknutu historijsku/povijesnu periodizaciju svjetske historije/povijesti, koja je razvijena u partistici - kako je Dionysius Exiguus oko 525. godine spominje - , a u Srednjem vijeku masovno se počela koristiti, te i danas određuje naše doba  - "nakon Kristovog rođenja". 1685. godine Cellarius je upotrijebio podjelu perioda humanistički shvaćene obrazovne historije/povijesti na Antiku, Srednji vijek i Novo doba, te ju je - po prvi put univerzalni-historijski/povijesno i uopćeno - projektovao/projicirao na historiju/povijest država.  Vrijeme od Konstantina do osvajanja Konstantinoplesa Cellarius je (1966.) opisao kao "barbarska stoljeća" - medium aevum. Time je (1693.) on završio predstavljanje novog doba - historia nova. Sa ovakvom, tada proročnanskom podjelom epohe historije/povijesti svijeta Cellarius je u historiji/povijesti pisanja svjetske historije/povijesti sam napravio jednu epohu. Njegova epoha se izborila za svoje mjesto, iako sa više uspjeha, nego prava. Jer ona nije pravedna prema trima područijma vladavine i prema trima kulturama, koje su se pojavile u antičkom svijetu Sredozemnog mora, dakle prema grčko-bizantskoj, islamsko-arabijskoj i latinsko-franačkoj oblasti. Ova podjela važi samo za posljednju oblast jer prva ne poznaje "Novo dova", a druga ne poznaje "antičko doba", tako da "srednje" za njih i nije "Srednji vijek". Pojam Srednji vijek, dakle, ne ispunjava potrebne pretpostavke da bi bio jasan i tačan, nego označava samo otprilike i vrlo grubo računatu vremensku granicu koja se u različitim teritorijalnim granicama i zbog različitih razloga pomjera tamo - ovamo, ponekad i za nekoliko vijekova, a u historiji/povijesti grubo obuhvata eru/tisućljeće nakon Rimskog carstva.  

[Početak stranice]

U ovom profansko-historijski/povijesno određenom Srednjem vijeku svaka od tri kulture-nasljednice po njihovom u sakralnim erama je brojala godine u odnosu na kraj  helenističke historije/povijesti: Bizant godine postojanja svijeta i godine vladanja trenutnog kralja, dakle, godine vladavine Boga svijetom i godine vladavine njegovog zastupnika; Zapad je uzeo godine trajanja novog saveza kao srednje vijeme između nastanka čovjeka i uskrsnuća Krista; Islam godine postojanja religiozno-političke zajednice Muslimana, što je počelo emigracijom (hadžom) proroka u Medinu. Historijsko/Povijesno tumačenje i ovdje kao i tamo određuje historijsku/povijesnu egzistenciju, te je stoga obavezujući okvir za političko djelovanje i razmišljanje. Tako izgleda politika u praksi, a u teoriji "na kraju krajeva" određena je religijom. Religija određuje historijske/povijesne zadatke za politiku: zaštitu i širenje prave vjere. Političke zajednice se zbog toga odmah formiraju kao vjerske zajednice, one koji su druge vjere treba trpjeti u tim zajednicama, ali im ni u kom slučaju ne treba dozvoliti da vladaju. A opet, s druge strane, politika širom svijeta prati misionarski zadatak monoteističkih religija (usporedba:  Matth. 28,19f.; Kur'an 34,27) sa idejom monarhističke vladavine svijetom sa zahtjevom ili samo sa fikcijom. Ipak, iz ovih teoloških premisa politike u bizantskoj, islamskoj i latinskoj kulturnoj oblasti nisu proizašla jednaka dejstva. 

[Dieter Mertens; preuzeto iz: Hans Fenske u.a., Historija/Povijest političkih ideja. Od Homera do današnjice, Frankfurt/Main 1987.]

[Početak stranice]