[Početak stranice]

Edmund Burke, engleski politički pisac i parlamentarac (1729.-1797.); do 1790.  bio je u grupi oko Lorda Rockingham-a; zalagao se za slobodu sjevernoameričkih kolonija. Burke se oštro protivio Francuskoj revoluciji, čije jezovitosti je predvidio. U njegovom djelu "Reflections on the Revolution in France" (1790.) zastupao je organski napravljenu državu nasuprot one umjetno stvorene, te je bio tvorac konzervativnog državnoh uređenja Novog doba. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Thomas Hobbes, engleski filozof (1588.–1679.), jedan od najvećih sistematičara racionalizma upoznat sa Descartes-ovom filozofijom. Da bi izbjegao englesku revoluciju emigrirao je u Paris 1640.–1651. , ali se pod Cromwell-om opet vratio.  Hobbes-ova filozofija je strogo nominalistička i mehanistička i isključuje teologiju. Ona se bavi samo predmetima, umjetnim i prirodnim, to znači onima koje je čovjek načinio, koji su dostupni zdravom rasuđivanju. Najutjecajnije je bilo njegovo učenje o prirodnom stanju i društvenom ugovoru (prirodno pravo). 
Svojim glavnim djelom "Leviathan" (1651.) postao je osnivač državne filozofije Novog doba. Pošto u prirodnom stanju vlada"rat jednog protiv drugog", ljudi zaključuju ugovor i svoje moći prenose na državu čija se legitimacija ogleda u tome da ponudi sigurnost. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

John Locke, engleski filozof (1632.–1704.). Obrazovanje je stekao u Westminster-školi, studij medicine i prirodnih nauka/znanosti na Oxford-u; sekretar, lječnik i odgajatelj/vaspitač u kući grofa Shaftesbury; boravak u Francuskoj i Holandiji, sa Wilhelm (III.) od Oranien vratio se u Englesku i do 1700. godine bio zaposlen u kolonijalnom ministarstvu. 
Njegovo najznačajnije djelo "An Essay Concerning Human Understanding" (nacrt 1671., prvi put objavljeno 1689./90.) bilo je osnova engleskog empirizma. 
Locke-ova državna filozofija uči - nasuprot Hobbes-ovoj - da je državu načinio čovjek, da bi putem međusobnih ograničenja garantirala slobodu, jednakost i privatno vlasništvo. Time je određen karakter države u smislu suvereniteta naroda, tako da ni patrijarhalne ni apsolutističke forme vladavine ne mogu biti priznate. Narod ima pravo otpora protiv svake vlasti koja se protivi Ustavu. 
Svojim djelom "Two Treatises of Government" (1690.) Locke je postao osnivač liberalne političke filozofije koja je imala dosta historijskog/povijesnog uticaja/utjecaja u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama (vidi tematski kompleks Ljudska prava, prije svega  Osnovi kurs 2).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Karl Marx, filozof i revolucionar (1818.-1883.), osnivač marksizma. Marx je u Bonn-u i Berlinu-u studirao pravo i filozofiju, a u Berlin-u se priključio krugu radikalne omladine. 1842./43. bio je šef-urednik liberelno opozicionih novina "Rajnske novine" u Koeln-u; nakon njihovog zabranjivanja odlazi u Paris. Pod uticajem/utjecajem Ludwig Feuerbach-a došao je do filozofskog materijalizma, a pod uticajem/utjecajem francuskih utopista do revolucionarnog socijalizma. Zajedno sa Engels-om razvio je svoje materijalističko viđenje historije/povijesti. Deportiran iz Paris-a, Marx je 1845.–1848. živio u Briselu.  1847. on i Engels su pristupili Savezu komunista i za njega sastavili programski spis "Komunistički manifest" (1848.), u kojem je predskazana proleterska revolucija kao rezultat zakonskog procesa historije/povijesti.   
Revolucija 1848. Marx-u je odobrila povratak u Njemačku. 1848./49. bio je šef-urednik radikalno demokratskih novina "Nove rajnske novine" u Kelnu. 1849. godine Marx je nanovo/ponovo morao emigrirati; ostatak života proveo je u Londonu. S početka živeći u vrlo oskudnim prilikama, stalno podržavan od Engels-a radio je kao novinar za više listova, ali se, prije svega, posvetio historijskim/povijesnim i ekonomskim studijama. Njegova najvažnija djela iz oblasti ekonomije, "Kritika političke ekonomije" (1859.) i "Kapital" (1. svezak 1867.) ostala su nedovršena; bitni dijelovi objavljeni su tek nakon pregledavanja njegovih rukopisa. Praktičnoj politici Marx se vratio tek 1864. godine: U velikoj mjeri je učestvovao u osnivanju Internacionalne asocijacije radnika (Internacionala), napravio je nacrt njenog programa, u velikoj mjeri je odredio njenu politiku, a 1872. njeno faktično razriješenje. 
Njihovo najveće dejstvo Marx-ove ideje postigle su tek nakon njegove smrti. Oni su uticali/utjecali u različitom stepenu na mnoge socijalističke programe i na programe svih komunističkih partija, a u 20. stoljeću/vijeku na socijalno-naučno mislilaštvo. Svjetsko značenje doživjele su u tome da su se i da se još uvijek vladajuće partije u komunističkim zemljama u svojoj političkoj praksi i raspravama pozivaju na učenje Marx-a.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

John Stuart Mill, britanski filozof i nacionalni ekonom (1806.-1873.); 1823.–1858. sekretar u Indian House, 1866.–1868. poslanik liberala u parlamentu. Mill se stalno dopisivao sa Auguste Comte-om, čiji je pozitivizam modificirao u smijeru engleskog empirizma, što znači pred psihološkim preduvjetima/preduslovima. Poslije Mill-a filozofija počiva na psihologiji. Njegovo glavno djelo je "Sistem deduktivne i induktivne logike" (2 sveska 1843.) u kojem se mogu naći detaljnje teorije indukcije i analize uzročno-posljedičnog pojma. Njegova spoznajna teorija (samo iskustvo vodi do saznanja) predstavljena je tek 1865. godine.
Mill je autor mnogobrojnih eseja, borac za emancipaciju žena, teoretičar ulitarizma i jedan od najvažnijih utemeljitelja liberalizma. On je izgradio učenje Adam Smith-a i David Ricardo-a (između ostalog Teorija internacionalne vrijednosti, teorija fonda za plaće).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Charles de Secondat Montesquieu, Baron de La Brčde et de Montesquieu, francuski pisac, pravni i državni filozof (1689.–1755.); 1714. vijećnik u parlamentu, 1716.–1726. predsjednik parlamenta u Bordo-u; 1728. član francuske Akademije. Njegovo glavno djelo državne i kulturne filozofije je "De l'Esprit des lois", u kojem je razvio antropologijsko-socijalno.historijsko/povijesno učenje o zakonu u tri državne forme - u republici (demokratiji), monarhiji i despotiji. Dok republika i monarhija počivaju na pravnom osnovu, despotija(tiranija) se održava samo uz pomoć straha i ovisna je od različitih navika (ne od zakona). Iz toga Montesquieu razvija i podržava  raspodjelu vlasti kao princip unutarnjeg uređenja države, čime se postiže sprječavanje bilo kakve samovolje od bilo koje grupe u državi; ta raspodjela vlasti razvila se na primjeru engleskog Ustava. U ovoj formulaciji ideja raspodjele vlasti postaje osnovni princip Ustava Sjeverne Amerike (1776.–1787.) i svih kasnijih Ustava po kojima postoji raspodjela vlasti. Montesquieu je pored toga pisao i romane i novele i važi kao prvi francuski prosvjetitelj. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Jean-Jacques Rousseau, francuski pisac i filozof švicarskog porijekla (1712.–1778.), vodio je nestalan život koji je bez okolišanja opisao u "Confessions" (1782.). Pripadao je krugu enciklopedista. 1750. postao je poznat svojim djelom - koje je kasnije bilo nagrađeno - o (negativnom) uticaju/utjecaju umjetnosti, i nauke na navike i običaje ("Discours sur les sciences et les arts"). Tada podignuta optužba protiv kulture da ona čovjeka otuđuje od njegovog prirodnog stanja, te mu uzima slobodu, vrline i nevinost je početak razvoja moderne kulturne kritike. 

Njegov spis "Državni ugovor" (1762.) državu promatra/posmatra kao ujedinjenje sklopljeno slobodnom voljom pojedinaca (volonté générale); iz toga proizilauzi suverenitet naroda. Sve u svemu, Rousseau je pripremio tlo za romantiku, a pored toga bio je zagovornik Franacuske revolucije i demokracije/demokratije, te je izvršio veliki uticaj/utjecaj na modernu pedagogiju.  
U političkoj filozofiji Rousseau važi kao začetnik teorije identiteta i direktne demokracije/demokratije (suprotne principu reprezentacije). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

[Početak stranice]