Antičko "razumijevanje države"

Shodno današnjoj upotrebi/uporabi jezika pojam "političke ideje" može se pojasniti pojmovima "državno razmišljanje" ili "misli o državi". Ovakvo objašnjenje koje izjednačava pojmove "politički" i "državni" za antiku bi bilo preusko. Antika nije poznavala ni apstraktni pojam "država" ni njegovo uvriježeno značenje, samo radi pojednostavljenja mi za antičke odnose vežemo riječ "stanje" koja dolazi od latinske riječi status. Po pojedinačnim oznakama sa kojima su antičke države istupale prema vani, može se primjetiti da se u antičkoj "državi" u mnogo većoj mjeri osjećala lična/osobna zajednica: atinska država bili su "Atinjani", spartanska (lademonska) država "Lakedemoni", a rimska država bila je "rimski narod" (populus Romanus). Atinski historičar/povijesničar Thukydides 413. prije Krista bilježi riječi svog zemljaka Nikias-a zapovjednika upućene atinskim trupama "Država, to su njeni muškarci" (7,77,7). Za Cicero-na država  (res publica = javna stvar) i "stvar naroda" je bila identična (De re publica 1,39). A još je Augustin 410. nakon Krista tješijo Kršćane/Hrišćane, nakon što je Bog osvojio vječni grad: "Rim, (tj. rimsku državu ne samo grad) šta je to drugo nego Rimljani sami?" (Sermo 81,9).

[Početak stranice]

Lični/Osobni karakter države ovisio je od raspodjele vlasti i kompetencija u odlučivanju o unutarnjim/unutrašnjim prilikama. On je važio kako za atinsku demokraciju/demokratiju, tako i za spartansku aristokraciju i on se zvanično nije promijenio ni u Rimu prelaskom republike u kraljevstvo. Iz istog razloga u grčkim kraljevstvima se kralj nikada nije pojavljivao sa kraljevskom titulom; kralj Filip Makedonski bio je jednostavno "Filip, sin Amyntas-a". Samo su se negrčki vladari označavali svojom kraljevskom titulom, te na taj način davali do znanja Grcima da kod njih pored opće vlasti, zapravo nije postojala prava državna zajednica; tek su pod perzijskim uticajem/utjecajam kasnije i helenski vladari uzimali svoje kraljevske titule. 

Ono što bi se moglo označiti državnim u ovakvim ličnim/osobnim zajednicama sastojalo se u tome da je zajednica svojim članovima nudila unutarnje/unutrašnje uređenje i zaštitu i od vanjskih utjecaja/uticaja, te je istovremeno pradstavljala religioznu zajednicu. (Fiktivno) zajedničko porijeklo, institucije ili teritorijum nisu bile konstitutiivni dijelovi državnosti. Državna zajednica je, kako za samu sebe kao cjelinu, tako i za pojedinačne građane bila savez sa svrhom. Stoga su antičke teorije naglašavale korist kao jedan od najvažnijih razloga ili čak jedini razlog postojanja državnih zajednica, Aristoteles je svoju Politiku započeo riječima: "Pošto vidimo da je sveka država zajednica, a svaka zajednica je nastala radi nekog dobra ..." (...). 

[Početak stranice]

Politička razmišljanja antike u prvom redu su se bavila pravilima zajedničkog života unutar zajednica, te su zbog toga imala mnogo više zajedničkog - za razliku od današnjih razmišljanja - sa moralom, religijom i pravom, a mnogo manje sa "politikom", vladanjem i službama. Pravila su činila nepisani Ustav, a razmišljanje o njima nikada nije bilo puka analiza političkog i društvenog stanja; čak ni specifična istraživanja nisu nudila "puku nauku/znanstvenost". Uglavnom se radilo o izrečenoj ili neizrečenoj kritici postojećih odnosa, što je unutar ličnih/osobnih državnih saveza značilo kritiku ponašanja njihovih članova. Cilj je bio reformacija odnosa, a po antičkom razumijevanju to je moglo značiti samo poboljšanje morala članova saveza (...). 

Kritika i reforma kao bitna obilježja političke ideje svijeta ukazivale su na to da su njihovi pojedinačni izrazi stajali u uskoj vezi sa tadašnjom historijskom/povijesnom situacijom i da se u osnovi bez poznavanja te historijske/povijesne situacije ne mogu ni razumjeti.  

[Klaus Rosen; preuzeto iz: Hans Fenske, Historija/Povijest političkih ideja. Od Homera do današnjeg doba, Frankfurt/Main 1987.]

[Početak stranice]