Teorija identiteta i konkurentna teorija (I)

Bitno značenje za zapadnjačka učenja o demokratiji čini razlikovanje između teorije identiteta i konkurentne teorije demokracije/demokratije. Ovo razlikovanje dugo je izazivalo naučne/znanstvene diskusije, a danas je ono pokazatelj za dalju diskusiju, iako se povećao broj kritičara, jer je, kako kažu, suprotno stanovište zarobljeno u ideologiji i pojednostavljeno.  

• Teorija homogeniteta koju je njegovao Rousseau orijentira se ka jednoj homogenoj (jedinstvenoj) volji naroda i prema već definiranom blagostanju ("identitarna" teorija demokracije/demokratije). Ona smatra pogrešnim legitimitet interesnih konflikata. Po ovome demokratija znači identitet vladara i onih kojima se vlada. Reprezentativni princip se u osnovi zlouporabljav/zloupotrebljava: "volja naroda" se ne može zastupati. Ne dovodi se u pitanje demokratski zahtjev modela koji podrazumijeva politički aktivnog građanina - opasnosti koje se nalaze u njemu samom jasno se mogu vidjeti. Pokušaj da se uspostavi jedinstvo naroda u jednoj državi, da se to jedinstvo održi i da se različiti interesi jednostavno potisnu, u ekstremnom slučaju prelazi u totalnu vladavinu. Od toga je nastao pojam "totalitarna demokratija". "Vođa" ili "partija" provodi u djelo opću volju jedanput označenu kao pravilnu. Odstupanja ili opoziciona stremljenja važe kao herezija. Ljudi treba da budu prisiljeni na svoju sreću.  

• Konkurentna teorija demokracije/demokratije, koja se šiti od anglosaksonskog modela demokracije/demokratije polazi od postojanja i opravdanja različitih interesa. Političko obrazovanje volje u pluralističkom društvu treba da proizilazi iz otvorenog procesa rasprave između heterogenih grupnih interesa pri čemu je potreban mnimum zajedničkih ubjeđenja. Po osnovu raznolikosti i mnogobrojnosti mišljenja te po osnovu socijalnih konflikata ne može postojati apsolutno tačno rješenje. Stoga princip većine važi kao osnova za donošenje odluka. Konačno, ne smije se provoditi "tiranija većine" koja se ne drži pravila igre demokracije/demokratije, koja povređuje neotuđiva ljudska prava, jer ni većina nije oslobođena nedostataka. Izražena zaštita manjina  u ovakvom razumijevanju demokracije/demokratije (...) je jedan od konstruktivnih sastavnih dijelova. Izabrani zastupnici koji u toku svog službovanja nisu vezani za zahtjeve stoje nakon isteka svog legislativnog perioda pred procjenom njihovog rada od strane birača. Time demokratija u ovom smislu ne znači vladavinu naroda nego vladavinu uz odobrenje naroda. Time je konkurentna teorija usmjerena ka reprezentativnom shvatanju.

[Eckhard Jesse, iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993.]

[Početak stranice]

Pored sljedećeg teksta na raspolaganju Vam stoje i tri dijagrama koji prikazuju različite značajke oba tipa teorije demokracije/demokratije: 

	Dijagram 2: Demokratija kao "konkurencija"
	Dijagram 3: Demokratija kao "identitet"
	Dijagram 4: Usporedba teorije identiteta i konkurentne teorije

[Početak stranice]

---

Teorija identiteta i konkurentna teorija (II)

Teorija identiteta polazi od pretpostavke jednog identiteta vladara i onih kojima se vlada. Ona se oslanja na postulat Jean-Jacques Rousseau-a, da se u zakonu ne treba ogledati volja većine (volonté de tous), nego opća volja (volonté générale). 
Ova opća volja je po Rousseau-u objektivno prepoznatljiva i jedinstvena. Odlučujući momenat teorije identiteta za praksu sastoji se u tome da jedinstvo vladara i onih kojima se vlada ne dozvoljava nikakve posebne interese i posebne grupe. Zastupnici antipluralističkog državnog uređenja kao demokratsku legitimaciju prihvataju samo plebiscit (izjašnjavanje naroda putem glasanja), a odbijaju sve "intermediarne vlasti" kao što su partije i savezi. Oni važe kao nosioci (sopstvenih) posebnih interesa, čije djelovanje uništava jedinstvo vladara i onih kojima se vlada. Oni svoje predstave žele ostvariti u savjetničkom sistemu vezanom za imperativni mandat. Imperativnim mandatom delegirani (savjetnici) su direktno ovisni od zahtjeva i uputa birača i samim tim ih se u svako doba može opozvati ("Recall"). U najmlađoj historiji/povijesti pokazalo se da se u stvarnosti, pozivajući se na identitet vladara i onih kojima se vlada, "jedinstvena volja naroda" provodi silom što je dovelo do oba totalitarna sistema nacionalsocijalizma i komunizma. 
Suprotno teoriji identiteta konkurentna teorija razvijena u anglosaksonskim zemljama zasniva se, ne na jedinstvenoj volji naroda, nego na različitim ineresima i interesnim grupama. Joseph A. Schumpeter (1883. do 1950.) opisuje ovu teoriju:
"Demokratična/Demokratska metoda je ono uređenje institucija za donošenje političkih odluka u kojem pojedinci putem konkurentne borbe za glasove naroda dobijaju/dobivaju mogućnost odlučivanja."
Radi se o pragmatičnoj metodi koja počiva na saznanju da stanovništvo jedne površinom velike države zbog svog velikog broja i raznolikosti nije u stanju vladati samo sobom, nego je upućeno na reprezentiranje putem parlamenta koji se sastoji od partija izabranih na slobodnim izborima. Sadržajno jezgro konkurentne teorije nalazi se u velikoj mjeri u novijoj teoriji pluralizma, čije se osnovne značajke mogu sažeti ovim redom:  

• Različiti interesi koji postoje unutar jednog društva se prihvataju/prihvaćaju. 

• Zajedničko dobro ne može se odrediti unaprijed (a priori).  

• Zajedničko dobro je rezultat do kojeg se dolazi nakon (a posteriori) postignutog kompromisa u političkoj konkurentnoj borbi. 

• Izjednačavanje različitih interesa je mogućno/moguće samo kod minimalnog konzensa i to putem pravila (svjetski poredak). To znači da grupe koje djeluju politički moraju biti sposobne i spremne na kompromis. Ako oni u politiku uđu boreći se za prevlast u svijetu, posmatrajući političkog protivnika kao neprijatelja i želeći ga pobijediti, uništena je osnova pluralističkog političkog uređenja. 

• Uloga države u pluralističkom društvu sastoji se u biti u tome da stvori uvjete/uslove za izjednačavanje, te da pazi na održanje pravila igre. 

[Hans-Helmuth Knütter, iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Demokratija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165, Novo izdanje 1992.]

[Početak stranice]