Pregled objašnjenih pojmova:

[Početak stranice]

Pojam prosvjetiteljstvo označava duhovni pokret evropske inteligencije s kraja 18. vijeka. Karakteristika/Značajka tog pokreta je povjerenje u razum kao odlučujući izvor svih spoznaja, povjerenje u razum kao pravac djelovanja svih ljudkih jedinki i mjeru svih vrijednosti. Kant je u svom zapisu "Šta je prosvjetiteljstvo?" iz 1784. godine definirao prosvjetiteljstvo kao "izlaz za čovjeka iz sopstvene nedoraslosti". U razumnom razmišljanju i u djelovanju koje proizilazi iz zdravog razuma prosvjetitelji su vidjeli garanciju stalnog napretka društva u savladavanju prirodnih sila i u uvođenju pravednog društvenog reda.  
Socijalno-historijska/Socijalno-povijesna pozadina prosvjetiteljstva je privredni i socijalni uspon građanstva, čija je želja za emancipacijom kroz prosvjeriteljstvo, opet, dobijala važne impulse. Prosvjetiteljstvo je bilo duhovna priprema Francuske revolucije. Idejno-duhovni korijeni prosvjetiteljstva leže u humanizmu, u reformaciji i u racionalno filozofskim sistemima 16. i 17. vijeka (Spinoza, Descartes).
Prosvjetiteljstvo je bilo pojava koja je zahvatila cijelu Europu/Evropu i dosegla čak do Sjeverne Amerike. Prvo njegovanje prosvjetiteljstva i djelovanje u skladu sa pokretom moglo se primijetiti u Holandiji i Engleskoj, gdje su filozofi i učitelji državnog prava kao H. Grotius, T. Hobbes und J. Locke razvili ideju čovjeku urođenog prirodnog prava (vidi tematski kompleks: (Proširena tema Prirodno pravo), ideju prirodne religije, društvenog ugovora i neotuđivih ljudskih prava. Time su doveli u pitanje poziciju kraljevstva "datog Božijom voljom", kao i zahtjeve crkve da u pitanjima morala, na polju nauke, literature, umjetnosti i odgoja bude najviši nositelj/nocilac odluka. 
Prosvjetiteljstvo je i u Francuskoj razvilo svoje veliko intelektualno, političko i društveno dejstvo. Najznačajniji zastupnici bili su Voltaire, Montesquieu, Rousseau, Diderot, Holbach, d'Alembert. U oblasti društvenih i državnih teorija Montesquieu je po ugledu na kolege iz Engleske razvio teoriju o raspodjeli vlasti na egzekutivnu, zakonodavnu i pravnu pod krovom konstitucionalne monarhije. Čak se i Voltaire držao ideala prosvjećenog monarha i podržavao je politička prava samo za posjednike. Nasuprot tome Rousseau je zastupao ideju suvereniteta naroda i jednakosti svih građana. Iz toga se kod njega razvila potreba za republikom. 
Državno-pravne i građansko-pravne predstave francuskog prosvjetiteljstva i njihovo podržavanje ljudskih prava preko Francuske izvršile su veliki utjecaj, najprije na vođe američkog pokreta za nezavisnost (T. Jefferson, T. Paine). Na taj način se došlo do proglašenja nezavisnosti sjevernoameričkih kolonija "Virginia Bill of Rights" i do američkog Ustava. Iz Amerike natrag prosvjetiteljstvo je izvršilo utjecaj na Francusku revoluciju (vidi tematski kompleks Ljudska prava: Dokumenti).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Checks and Balances

(engl. "Prepreke i ravnoteža"): Ovo je osnovni princip na kojem počiva Ustav predsjedničke demokracije/demokratije SAD-a. Prema njemu unutar sistema   raspodjele vlasti  dio vlasti državnih organa  je jednak dijelu vlasti koju ima predsjednik, dakle postignuta je ravnoteža, odnosno predsjednik i državni organi se međusobno ograničavaju u korištenju ovlasti koje imaju, te se na taj način spriječava zloupotreba/zlouporaba državne moći. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Egzekutiva

(iz lat. executio = izvršenje): To je dio državne vlasti koji je stvorila vlada i kojeg provodi vlada. Taj dio naziva se egzekutivna vlast (ili izvršna vlast) jer on po principu raspodjele vlasti  pravne države ima zadatak provodi, odnosno izvršava političke odluke koje je donijela legislativa (ili zakonodavna vlast). Vlada pri tom ima funkciju donošenja odluka u okviru Ustava i po zakonskom principu, te funkciju vođenja države, dok uprava ima zadatak da odluke vlade pretvori u političku stvarnost.   

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Federalizam

(latinski foedus = "savez"): Savez više država pod zajedničkom vladom, pri čemu svaka država članica i dalje zadržava pravo samouprave. Pri tome se razlikuje savez država i savezna država. Zajednička značajka svih federalnih ideja je osnovni princip po kojem je članici zagarantovana samostalnost, ali je istovremeno obvezna/obavezna da u okvirima svojih moći doprinosi općem blagostanju (princip substidiarnosti). (...) Teoretski federalizam su u Francuskoj osnovali Montesquieu i Proudhon.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Društveni ugovor

Dogovor članova jednog društva o njihovom suživotu; kao čisto teorijska potvrda i obrazloženje društva i države prije svega u svjetlu učenja o prirodnom pravu (Augustinus, Thomas von Aquin). Socijalni nagon ljudske prirode vodi do državnih jedinica, a konzens članova društva vodi do odgovarajućeg organiziranog reda.  Hobbes je u "Leviathan-u" vidio samo jednu stranu, naime potčinjavanje društva državi, zasnovano - po njemu - na međusobnom uništavanju ljudske prirode. Nasuprot tome Pufendorf je obrazovao obje strane društvenog ugovora (slično Montesquieu), dok je Rousseau pronašao razliku između opće i partikularne volje, svako je samom sebi poslušan, ako se podredi državnom zakonu koji je donešen uz njegov pristanak. Nakon što državi prenosi svoja prirodna prava, čovjek ih dobija natrag od države kao svoja građanska prava.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Zakonska inicijativa

Podnošenje nacrta zakona parlamentu, povezano sa njemu predstojećim zahtjevom da se obradi nacrt zakona te da se o njemu izjasni. Pravo zakonske inicijative (inicijalno pravo) u monarhijama 19. vijeka posjedovao je u pravilu samo monarh, u predsjedničkoj demokratiji to pravo posjeduju samo članovi parlamenta, a u parlamentarnoj demokratiji članovi parlamenta i vlade. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Raspodjela vlasti

Raspodjela vlasti, podjela funkcija državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (legislativa, egzekutiva, sudska) rađena je sa namjerom da izvršenje ovih funkcija ne smije biti sjedinjeno. Ovaj princip objavili su  J. Locke ("Two treatises on government" 1690.) i prije svega, C. de Montesquieu ("De l'esprit des lois" 1748.) u njihovoj borbi protiv apsolutističke države, a on važi kao osnova moderne ustavne države. Prenošenjem funkcija na parlament, vladu, službeništvo, kao i na neovisne suce državna vlast bi se trebala održati u ravnoteži uz pomoć međusobne kontrole (balans vlasti), te bi se na taj način trebala osigurati zaštita građana od samovolje države. 
Danas je i federalizam često element raspodjele vlasti. U diktaturama se ne može naći nikakav princip raspodjele vlasti. Zakonodavstvo i izvršna vlast u diktaturama su uglavnom sjedinjene, osim toga neovisnost prava uopće je ograničena ili potpuno odstranjena. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Ideologija

(grčki, učenje o idejama): Učenje o socijalnoj i političkoj stvarnosti ili razvoj društva sa zahtjevom opće vrijednosti. Ona se može nositi sa blizinom religioznih stavova (npr. vjera u napredak) ili kao što je to bio slučaj u marksizmu ili lenjinizmu ona može rasti do svjetskih ili historijskih/povijesnih objava u svezi/vezi sa budućim, gotovo religioznim predskazanjima . Općenito: Ideologija je teoretski potkrijepljena politička predstava, odnosno ubjeđenje koje ima određen broj pristalica. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Legislativa

(franc. législatif = zakonodavno, od lat. legem latum = napravljen zakon): Onaj dio državne vlasti, koji ima zadatak donošenja zakona (zakonodavna vlast). Funkcija legislative je, dakle, da uspostavi pravo, što znači da razradi nove zakone, da ih donese, da mijenja postojeće zakone, dopunjava ih ili stavlja van snage. U pravnoj državi, organiziranoj po principu raspodjele vlasti legislativa je u nadležnosti parlamenta; parlament je legislator i donosi zakone, koje onda eksekutiva mora da provede, odnosno izvrši. Činjenica da je legislativa u jednoj demokratiji u rukama poslanika u parlamentu koje je izabrao narod, daje joj najviše mjesto na ljestvici državne vlasti. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Legitimitet / Legitimacija

(lat. legitimus = pravno): Pravednost državne vladavine. Državna vladavina i njena provedba je legitimna samo onda kada se slaže sa predstavama o pravu i pravednosti te sa etičkim vrijednostma i normama koje leže u njihovoj osnovi i koje su općenito priznate u društvu ljudskih jedinki nad kojima država ima vlast. Svaka državna vlast treba da ima opravdanje (legitimitet/legitimaciju) ukoliko želi da vlada i sa najmanjim odobravanjem građana, a ne samo sa fizičkom i psihičkom silom i primjenjujući teror kao svoj sastavni dio. 
U demokratiji državna vlast je legitimna kada: a) ona proizilazi iz naroda i kada je stvorena sa većinom glasova "za" od samog naroda, tj. kada su oni koji su u posjedu državne vlasti direktno ili indirektno izabrani od samog naroda i to samo na određeni period i kada ih i u tom periodu narod kontrolira, b) se državna vlast prakticira u skladu sa principima navedenim u Ustavu, posebno principima o njenoj legalnosti, raspodjeli vlasti i važenju osnovnih ljudskih prava.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Parlamentarni sistem

Posebna je pojava reprezentativnog sistama i parlamentarizma koju karakterizira slijedeće: 1. uska veza između vlade (egzekutiva) i parlamenta (legislativa), 2. kompaktibilnost vladine službe i poslaničkog mandata, tj. premijer i ministri pripadaju u svakom slučaju većinskim poslaničkim frakcijama, 3. politička odgovornost vlade prema parlamentu, koji može opozvati vladu izglasavanjem nepovjerenja, 4. pravo vlade da raspusti parlament i raspiše nove izbore. Što se tiče osnovnog kriterija, tj. parlamentarne odgovornosti, izglasavanje nepovjerenja prema vladi, šefu vlade, ili prema pojedinim ministrima on može biti doveden u vezu sa odbijanjem zakona sa čijim je sadržajem povezano pitanje izglasavanja nepovjerenja vladi. Ukoliko vlada u ovim slučajevima bude lišena povjerenja, ona ima obvezu/obavezu da se povuče. Ipak, do osnivanja nove vlade ona obnaša/obavlja svoju funkciju kao vlada - vršilac dužnosti.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Parlamentarizam

Ustavni sistem u kojem parlament izabran od naroda kontrolira i utječe na državnu izgradnju političke volje. Parlamentu onda opet pripada osnova zakonodavstva (legislativa). Pod pojam parlamentarizam mogu se svrstati različiti tipovi vlada, npr. predsjednički sistem (kao u SAD-u), parlamentarni sistem (kao u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Njemačkoj). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Pluralizam

Po sopstvenom razumijevanju zapadnjačkih demokratija pluralizam je forma njihovog društva. Pri tom su polazna tačka mnoštvo slobodno obrazovanih, političkih, privrednih, religioznih, etničkih i drugih interesnih grupa, koje, jedna nasuprot druge stoje u konkurentnom odnosu u cilju dobijanja/dobivanja političkog i privrednog utjecaja. U pluralističkoj teoriji stoji da se ova borba između interesnih grupa ne smije odvijati u formi nesrđene borbe svim sredstvima, nego u formi konstruktivnih djelovanja izgrađenih na kompromisima s ciljem postizanja zadovoljavajućeg rezultata za sve. Pri tom se, ipak, ne očekuje da se ovaj proces odvija sam od sebe i tako dovede do utopije, nego je predviđeno da država uoči nedostatke konkurentnog sistema i da ih regulira, odnosno prevaziđe (npr. podržavanjem onih grupa koje su izuzetno slabe). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Predsjednički sistem 

Predsjednički sistem je republikanska forma vladavine, koja predsjedniku kao čelniku države povjerava odlučujuća prava političkog odlučivanja. Dok zapadnoeuropski/zapadnoevropski ustavni sistem, koji je proizašao iz konstitucionalizma, predsjedniku daje reprezentativnu ulogu (oduzimanje moći monarha), Ustav SAD-a npr. daje predsjedniku veliku vlast, ali je shodno tome ograničio njegovo službovanje na vrlo kratak period. Predsjednik SAD-a je čelnik države i šef vlade, najviši zapovjednik i u njegovom posjedu je sva moć. On je neovisan od parlamenta (to nije parlamentarni sistem) i ne obrazuje vladu u pravom smislu, nego imenuje državne sekretare kao savjetnike koje on sam opet može otpustiti. Jednu drugu formu razvila je Francuska u doba Ch. de Gaulle (Ustav iz 1958.). To je prije svega veza sa plebiscitarnim odlukama (već se pojavljuje kod Napoleon-a I i Napoleon-a III). U oba slučaja parlament je u pozadini, a egzekutiva je u posjedu pravne vlasti.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Sudska odluka

U pravnoj državi organiziranoj principu raspodjele vlasti zadatak donošenja sudskih odluka pripada sudovima i neovisnim sucima koji djeluju u skladu sa zakonom i samo su zakonu odgovorni (...); oni u okviru svojih zakonski reguliranih nadležnosti i u toku zakonski reguliranih postupaka (sudski proces) imaju vlast donošenja sudskih odluka ili jurisdikciju (iz lat. ius = pravo, dicere = govoriti). Zbog toga je ta vlast nazvana jurisdiktivna vlast  (iz Iat. iudex = sudac, iudicatio = pravna istraga, presuda).

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Reprezentativni sistem

Nasuprot plebiscitarnoj reprezentativna demokratija je ona demokratična/demokratska forma društva u kojoj građani jedino i isključivo putem parlamentarnih izbora aktivno učestvuju u izgradnji političke volje države. Reprezentativni sistem se zasniva na vjerovanju da je zajdničko političko djelovanje većeg broja ljudi moguće samo onda ako pojedinci (reprezentanti ili poslanici) "unaprijed dobiju nalog i punomoć da zajednički djeluju u interesu svojih nalogodavaca i da ih svojom kolektivnom odlukom obvezuju/obavezuju"(K. Loewenstein). Ovaj sistem zasniva se na organima, koji (po teoriji) djeluju u ime naroda bez obvezujućeg/obavezujućeg naloga (slobodni mandat).  
(...) Razlikuju se čisti reprezentativni sistemi u kojima su građani jedino i isključivo samo putem parlamentarnih izbora aktivni u donošenju političkih odluka, te reprezentativni sistemi koji se više ili manje služe plebiscitarnim elementima i u kojima oni sa pravom glasa putem izjašnjavanja građana mogu utjecati na zakonodavstvo (npr. Švicarska).  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Zahtjev za izjašnjavanje građana putem glasovanja/glasanja o nacrtu zakona

Postupak pri donošenju određenog zakona ili neke druge državne odluke koja treba da bude iznijeta na parlamentu ili data na odluku građanima koji se o njoj izjašnjavaju putem glasovanja/glasanja. zahtijevi za izjašnjavanje građana putem glasovanja/glasanja o nacrtu zakona su ugrađeni u mnoge Ustave. Da bi došlo do željene odluke u određenom vremenskom roku mora se određen procenat stanovništva sa pravom glasa izjasniti pozitivno o zahtjevu davanjem svojih potpisa.  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Izjašnjavanje građana putem glasovanja/glasanja po osnovu zahtjeva o izjašnjavanju

Odluka o pitanjima zakonodavstva donešena od strane naroda, što znači od strane svih sa pravom glasa.

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Suverenitet naroda

Po principu suvereniteta naroda sva vlast proizilazi iz naroda. Svaka upotreba/uporaba državne vlasti mora stoga biti legitimirana od strane naroda. Međutim, princip suvereniteta naroda ne zahtijeva da svaku odluku donosi sam narod npr. putem izjašnjavanja građana glasanjem. Ono što taj princip zahtijeva je da su svi službenici državne vlasti postavljeni od naroda direktnim izborom (npr. poslanici u parlamentu) ili indirektnim izborom (npr. parlamentarna vlada ili službenici koje ona postavlja). 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

[preuzeto iz: Savezne centrale za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon 1997.]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.